Odjek bunta krekinih rudara iz decembra pretprošle godine čuo se i ove 1922. godine, kad je prvih mjeseci trajalo suđenje čelnicima bune, njima dvanaesterici, od koji je jedan osuđen na smrt. Presuda bješe barut za eksploziju rastućeg gnjeva radnika. Oni su izašli na ulice, demonstrirali protiv vlasti, vojske, žandarmerije, policije, «bijele garde», reakcionarnog klera i režimske huškaške štampe. Činilo se da nikada nisu bili složniji i jači. Odjek njihovog bunta premašio je granice zemlje pa se na nj odazvala napredna evropska štampa. Pariski «Imanite» završava svoj članak riječima: «Radnici svijeta, hoćete li šutjeti pred tim krvavim provokacijama? Radnici sviju zemalja, hoćete li dopustiti da se ponavljaju ubistva?» Vlada je popustila pa je sud smrtnu kaznu zamijenio vremenskom. Čineći dalji ustupak, vlast je dozvolila radnicima i slavljenje l. maja uz uvjet da ga ne mogu slaviti na ulicama.
Glas o sudbini bosanskih radnika dopro je i do poljskog gradića Jaroslava. Muhidin Muho Begović ga je čuo na radiju. Uzbudio se. Nepravedna presuda potakla je u njemu misao na vlastitu kaznu. «Osuđen sam», pomislio je, «a kriv sam koliko i mrav». Inače nesklon razmišljanju, osobito u ovo vrijeme i u ovom okruženju gdje se zabetonirao njegov osamljenički život, ovaj put je postupio posve drukčije, kao u vrijeme kad je život živio punom snagom. U spletu različitih misli sjetio se starog zavičaja, rada u šumi, Stenjaka, porodične kuće, svog sina u pelenama... Prije četiri godine, dok je rat još trajao, i on se nakratko uključio u nj, dobio je glas da mu se punac s porodicom iselio u Tursku, ali se nikad otuda nije javio. Glas mu je donio jedan vojnik koji se iz Teslića vratio sa odsustva «Koliko moj Aziz, ako je živ, ima godina? Petnaest? Ne, šesnaest. Gdje živi? Šta radi? Čiji jezik govori? Kakvu odjeću nosi? Znade li išta o mjestu gdje je rođen, o majci, o meni?... Je li baš sve u njemu tuđe, tursko?
Potom se bavio složenijim razmišljanjem: Ana bješe trudna. Jedne prilike podsjetila ga je da razmisli o duhovnom životu djeteta. Ako će ga odgajati u kršćanskom duhu, ona će se pobrinuti za sve: ime, krštenje, vjeronauku... ako će u islamskom, neka to učini on. Pustiti dijete da raste bez ijednog, kao neznabožac, ne valja. Ona ne pristaje na to.
Nije odgovorio, ali joj je šutke dao za pravo. Poštovao je njenu odanost vjeri i navikao se gledati kako svake večeri izgovara molitvu pred križem na zidu njihove dnevne sobe i kako svoj duhovni mir čuva odlazeći nedjeljom u crkvu. Teret odluke osjećao je punim svojim bićem, tim jače što dijete ovdje ne može vidjeti džamiju, nikada ne bi čulo ezan ni osjetilo blagost akšama u ramazanske večeri. Može li, sâm, djetetu to nadomjestiti? Kakav bi mu duhovni učitelj on bio? Ono malo molitvi i dova što još pamti, nema snagu koja može dirnuti dječije srce. Već u pelenama njime će ovladati strani duh, ono će pripasti ovim ljudima i živjeti njihovim životom. Taj je život njemu, ocu, tuđ i dalek. Već po tome osjeća da dijete ne bi bilo njegovo. Tokom godine, poput ružnih snova, redali su se svirepi prizori:
«Prodajući stvar po stvar, a braneći se od gladi, sada smo dotjerali dotle, da nas sigurno polovica nema dva para rublja... Koliko nas tare glad, toliko i još više golotinja. Neka dođe jedan stranac, ili ne, najbolje da dođe... dr. Milan Srškić ili koji drugi, samo jedan od onih, što nas naziva «bezima» i «agama», pa će vidjeti, da se baš «bezi i age» poznaju i po tijelu i po odijelu. Vidjeće, dok srete čovjeka blijeda lica, upalih očiju, laktovi i koljena vire kroz odijelo, a nožni prsti vire iz cipela, neka zna sigurno, da je to jedan od onih, što ga oni nazivaju «beg» ili «aga» i proti kojeg oni zalažu sve svoje sile, da ne dobije ni one nepravedne oštete za otetu mu zemlju...»
«... Došla je žandarska patrola u selo Dobro Brdo, općina Vijenac, u kojem se selu nalazi desetak muslimanskih familija. Kako seljaci pričaju, žandari su bili nakresani... te su došli među ove Muslimane tražiti oružja. Nevini Muslimani od žandarskog nasilnog zahtjeva bili su iznenađeni i odgovorili su moleći ih, da oružja nemaju. Na to su žandari povezali u lance: Omera Kovačevića, Salku Poturovića i Agana Kovačevića i tukli ih, pa ni starih žena nisu poštedili od udaraca kundakom...»
U Zenici «... Najednom nestade natpisa sa društvene zgrade... bez skupštine, bez formalna zaključka i bez privole članova imovina činovničkog društva «Kasine» u vrijednosti oko pedeset hiljada kruna, koju su činovnici kidajući od svog zalogaja vremenom nabavili, furtimaški postade vlasništvo Srpskog pjevačkog društva «Dečanski» na štetu ostalih kulturnih i humanitarnih društava drugih vjera i nacija, a da o tome nijesu znali ni pojma imali niti braća Hrvati ni Muslimani, koji su od postanka društva sve do u zadnje vrijeme sačinjavali većinu članova društva...»
Sreski načelnik «... Tri su godine prošle kako rješava agrarne stvari: od oka, preko koljena. Za njega ne postoji ni zakon, ni uredba, jer mu je jedini cilj: ekonomski uništiti Muslimane...»
«U našem je mjestu do danas imao veleprodaju duhana gosp. hafiz ef. Tutnjević, veoma čestit i ispravan trgovac. To nijesu mogli gledati oni kojima je trn u oku, da Musliman što zaradi i da tko drugi ima i od čega koristi osim pravoslavni, pa su ovih dana oduzeli spomenutu veleprodaju od istog trgovca. Ali pošto u našem mjestu, gdje je i sjedište kotara i suda i drugih vlasti, nema pravoslavnih, oni su prenijeli veleprodaju iz Fojnice u Kiseljak, gdje nema ni ispostave, tu su našli jednog pravoslavnog svirača po porijeklu Makedonca i dali mu veleprodaju duhana za cijeli fojnički kotar...»
«Došli su žandari iz postaje Glogovac (Kupres), da traže ukradenog konja. Neki lopov, koji je konja ukrao, doveo ga je i zatvorio u han kod Vrepca Ahmeta. Istu večer spomenuti handžija nije bio tu jer mu je umro otac u kući udaljenoj 5-6 kilometara. Tako je handžija, kad je u ponedjeljak ujutro došao u han, našao konja... te je sjeo i počeo ložiti vatru. U taj momenat dođe žandarska patrola i pita da li ovdje ima kakav konj. Handžija je odgovorio da imade jedan konj, a čiji je, to ne zna, jer da je baš taj čas došao od kuće. Na to žandari otjeraju handžiju, i Mustafu Idrizbegovića koji se tu slučajno pojavio, u zatvor. Iza toga je jedan žandar iz Glogovca po ulicama i pazarištu napadao svijet, a Džafer-begu Idrizbegoviću rekao je: «Nema više begova. Kod Muslimana našao se je konj, vi ste svi lopovi i ortaci u krađi. Ovo nije četrnaesta. Ja sam prolio krv na Solunu...»
«... U jednom isključivo muslimanskom selu općine Gojčin imaju muslimanski težaci ispasište, po kojem još njihovi djedovi zasadiše voće. Iz iste općine reflektira na to zemljište neki Savić iako se to zemljište nalazi usred muslimanskog sela. Muslimani to ne smiju i neće dozvoliti iz prostog razloga što se zemljište nalazi usred njihovog sela, a drugo, ne traži ga nikakav beskućnik, nego multimilioner... Svjesni težaci odgovorili su mu onako kako treba: «Mi ne damo našeg ispasišta. Naseli ga, a mi ćemo ga zapaliti»... Tada je taj drznik pred svima viknuo: «Turci, vaše je prošlo. Nestaće šeriata». A poput kakve pjesme orilo se je iz stotine grla: «Nije istina, naše još nije prošlo...»
«... O Uskrsu ove godine prolazeći kroz Jajce osvjedočio sam se da ni jedan Musliman nema trafike, iako trafika ima 8-9, jer su sve bile zatvorene... ni jedan Musliman nema dozvole, iako ih je više molilo, a sve trafike imadu samo Srbi...»
«... Sjedili su kao obično na Buni kod Mostara u gostioni ondašnji žitelji... Neki mladi seljaci, koji su bili u zarobljeništvu u Rusiji, počeli su govoriti ruski, što je žandarskog narednika Simića upravo razgoropadilo, da je skočio na noge i... da im on zabranjuje govoriti ruski, jer će ih smatrati boljševicima i dati zatvoriti. Jedan od seljaka mu je rekao da to on govori jednim slovenskim jezikom, kojim doduše i boljševici govore, ali zato oni ne moraju biti boljševici. Tada je žandarm Simić tek razvezao svoj... jezik i počeo grditi sve što je muslimansko i hrvatsko vičući, da su Muslimani i Hrvati izdajice i nevjerni i da su jedino pravoslavni pravi državljani... naredio (žandarima) da upere puške protiv seljaka, koji su još sjedili... Seljaci su ga mirno upozorili, da ih pusti na miru, jer oni ne prave nikakovih nereda, no on je na to dao nalog žandarima, da pucaju. Seljaci su govorili žandarima, da budu pametni i ne slušaju narednika, pošto je on potpuno pijan. U to su došli pop Bratić i poznati Đoko Skočajić, oba radikali, te počeli i oni nagovarati žandare, da pucaju u mirni narod, a Simiću su dodali pušku, da i on puca, i ovaj je zbilja već počeo puniti pušku. Da do nesreće nije došlo, ima se jedino zahvaliti trezvenosti seljaka i glavaru Dragoju, koji je rekao žandarima da će se oni razići ili, ako hoće, da će ići s njima. Tako su ih zatvorili petnaestericu... Pop i Skočajić predveli su deputaciju pravoslavnih seljaka i tražili, da se seljaci muslimani i katolici zatvore, inače da su oni u stanju podignuti svu Ercegovinu...»
«... Iz... pojedinih članova našeg ustava moglo bi se zaključiti, kad bi se doista ti propisi vršili i primjenjivali, da je naša država zbilja jedna uređena pravna i parlamentarna zemlja, u kojoj vlada zakon i pravo za sve jednako... dokaz onaj pokolj od 23. marta, kada bi ubijeno i zapaljeno u selu Mijakovićima Redžo Hrapović sa još pet Muslimana. U ovom selu bilo je oko trideset kuća Muslimana težaka, a danas su svi ili ubijeni ili istjerani... Ovi ljudi htjeli su da svoju zemlju prodaju i imovinu zbog tako brutalnog postupka prema njima, ali im ni to nije dozvoljeno, pa su izbjegli bez igdje išta...»
«...Ima četrdeset godina kako naš hamal pribavlja koricu hljeba, radeći najteže poslove kod naše pilane u Bosanskoj Gradišci zadovoljavajući se sa najskromnijim nadnicama samo da može prehranjivati sebe i svoju familiju, ali pored sve svoje požrtvovnosti u radu uprava je ove pilane pred nekoliko mjeseci otpustila sve radnike s posla i nadomjestila ih sa robijašima Staro-Gradiške kaznione, ne zato da prođe jeftinije, jer im uopće nikakvih uvjeta ni stavljala nije, nego valjda samo radi toga što im se htjelo srušiti egzistenciju 60-70 muslimanskih familija...»
«Teror na djelu... Srbi pravoslavni organizuju i provode tvorne napadaje na ugledne Bilećane Muslimane. Napadači... pod zaštitom državne policije i žandara demonstrativno šetaju gradom i pucaju iz revolvera. Napetost i uzrujanje u velikoj mjeri...»
«Pravdin proglas»: «Muslimani!! Pod zaštitom državne vlasti Srpska centralna banka želi provesti nacionalizaciju Zemaljske banke na taj način, da muslimani i katolici dobiju ukupno šest milijona kruna dionica, a sami Srbi petnaest milijona kruna. To je najordinarnija pljačka i otimačina, koju Srbi žele provesti na štetu svih b.h. muslimana i katolika. Nemojte zato nasijedati nebratskim pozivima Srba i njihovih agenata i kupovati akcije Zemaljske banke, jer time radite na štetu svih muslimana u Bosni i Hercegovini. Muslimanski i hrvatski novčani zavodi, koji su pozvati, da u ime muslimana i katolika sudjeluju pri toj nacionalizaciji, nijesu se mogli tome pozivu odazvati, jer im ponos ne dozvoljava, da kao građani trećeg reda primaju mrvice sa gazdinskih stolova. Srbima je međutim u interesu, da prodaju muslimanima i katolicima nešto dionica, kako bi mogli u Beogradu pokazati da i muslimani i katolici sudjeluju pri nacionalizaciji Zemaljske banke... Izdajica je zato svaki onaj musliman i katolik, koji kupi makar i jednu dionicu... jer time pomaže Srbima, da ovaj zavod srbiziraju t.j. da ga fuzioniraju sa Srpskom centralnom bankom, koja će banka pod zaštitom vlasti raditi na gospodarskom eksploatisanju i uništavanju b.h. muslimana i katolika. Muslimani! Zbijte svoje redove i pokažite našoj nebraći, da imate ponosa, da ne date svojih p r a v a gaziti, i da ne trebate Judinih para».
«... Njemu je glavno bilo, da se domogne ovog referata, kako bi se mogao svetiti pojedincima, a naročito n a j u g l e d n i j e m (mi to uza svu ljutnju g. Ilića podvlačimo) građaninu u Petrovcu gosp. Muhamed-begu Bukovači, kojemu je agrarnom reformom sve, d o s l o v n o s v e oduzeto. Počevši od 4. marta l9l9. godine pa sve do danas njegovi su inače veliki posjedi uz posredstvo sreskih načelnika Depola i Ilića, a na intervenciju piskarala Gojka Ilića, uzurpirani, pa i danas se jednako uzurpiraju, i pored toga, što mu je 360 kmetova oduzeto. Ovu zemlju ne uzurpiraju samo oni, koji imaju potrebu za zemljom nego i takovi, koji je uzurpiraju, pa je daju drugom na obrađivanje i tako trguju s njom, uza sve to, što sedamnaest članova Muhamed-begove familije evo četiri godine nemaju pored tolikog imetka ni kore kruha...»
«... lišeni kmetova, a da još ni danas, nakon zakonskog rješenja toga pitanja, nisu dobili ni onu milostinju, koja im se u ime oštete daje; otetih beglučkih posjeda, s kojih već četiri godine ne dobivaju ništa, a ipak moraju državi plaćati porez, - posjednici su već dotjerani do duvara, zapali su upravo u očajno stanje...»
«... 5. o. mj. drugi dan hadžinskog bajrama priredili su Gačani građani i seljaci u korist «Gajreta» u polju teferič, na kome je bilo - kako vele - preko tri hiljade duša. Jer je na teferič došlo vrlo mnogo muslimanskih žena i djevojaka, nijesu na nj imali pristupa muškarci nemuslimani, kako je to bilo objavljeno već nekoliko dana prije teferiča. Nekim pravoslavnim građanima nije bilo pravo, što im se ne daju zabavljati - kako porugljivo kažu - sa «bulama», pa su nakon dogovora poslali na konju jednog siledžiju, nekog Jovana Govedaricu, da muslimanima pokvari veselje. Ali se ovi nijesu dali niti pomesti, niti su ga na teferič pustili, nego su odlučno opremili onamo, odakle je i došao. Sad je dakako bilo još veće neraspoloženje kod ono nekoliko gradskih napržica, i počeli su muslimane i njihove običaje još žešće ružiti i prijeteći im, da će oni njih «već naučiti pameti», da ih neće ni jednoga na svoje zabave pustiti, da će ih «izbaciti» iz svih mjesnih društava, u kojima su članovi uz pravoslavne i mnogi muslimani. Kao u malom mjestu, a u besposlenu i nesavjesnu svijetu, od muhe se napravi vo, a od jedne riječi stotinu, pa nije čudo, što je iskra te zlovolje, raspirivana od nekoliko građana, skočila u obližnje selo, gdje je odmah i «uhvatila» tim lakše što se u ovogodišnjoj nerodici i u općem nezadovoljstvu i narod lakše upali, pa ako se i nađe koji rijetki trijezni pravoslavni građanin, koji bi htio miriti, ne samo što nema uspjeha, nego se šta više tim stišavanjem i sam zamjeri; a riječ kog muslimana, samo ako nije njima potpuno po volji, nema dakako nikakve vrijednosti.
Jedno tri kilometra sjeverozapadno od Gacka uz cestu, koja vodi u Nevesinje, ima oveće, gotovo sasvim muslimansko selo Gračanica, a prema njoj, s drugu stranu nevelika polja po brežuljcima se nanizale kuće pravoslavnog sela Srđevići. 10. ov. mj. pred noć na tom je polju tovario na kola žito jedan musliman iz Gračanice i međutim bio ispregao volove da pasu. Volovi pasući pošli prema plastu žita jednog pravoslavnog iz Srđevića. Prije nego su volovi došli do žita, pravoslavni zaviče i zapsuje... Vlasnik volova odgovori da volovi nijesu nanijeli štete, a i da jesu, platit će, pa da ne treba psovati. Mnogo riječi nije trebalo i seljaci se pobiju, ali pritrče drugi, te ih rastave. Međutim pravoslavni otrče u svoje selo i kroz kratko vrijeme zatutnji polje od Srđevića na konjima i pješice, s puškama, revolverima i poljskim oruđem, te navale na Gračaničane, koji su ispod ceste podno sela radili na polju i po gumnima. Gračanički prvak, u cijeloj okolici ugledni seljak, Hamid Dilić nagovori svoje seljane, neka se ne biju i neka uzmaknu na stranu, a on ostane da umiri napadače. Nu ovi neće ni da čuju, nego navale na nj, te se i on primivši uzalud nekolika teška udarca nađe u tijesnu i poče se braniti. Napadači navale mimo njega na ostale Gračaničane, koji su se - kako se u koga zavrnulo - branili samo poljskim spravama: vilama, grabljama, lopatama, a kako su zbog vrućine bili većinom raspasani, malo je ko od njih imao uza se i nož. Bitka je bila žestoka. Trajala je do preko jedan sahat noći. Sudjelovalo je u njoj do dvije stotine čeljadi. Došle su jedna iza druge četiri oružničke patrole iz Gacka. Kako su uredovale vidi se po tome što im je starješina narednik Milan Škipina psovao napadnutim muslimanima «tursku» mater i vikao da treba sve muslimane poubijati. Sva je sreća, što su Srđevičani jureći preko polja ispucali izdaleka svoju municiju. Samo se po sebi razumije, da je bilo dosta ozlijeđenih s obje strane zavađenih tabora. Teško su ranjena dva pravoslavna i prevezeni su u bolnicu u Gacko. Zatvoren nije od napadača – niko, jer su pravoslavni – dakako, a od napadnutih odvedena su u zatvor petorica, jer su muslimani – dakako.
Za vrijeme te bitke Srđevičani su prijetili da će muslimanima zapaliti žito. Ovi su prvu noć dobro čuvali i nije se dogodilo ništa, ali su se Srđevičani drugu noć privukli, te su na gumnu Avdije Čustovića zapalil u plastu 20 kvintala žita i 40 kvintala slame - sve što je imao. Ostali Gračaničani nijesu smjeli doći na gumno, da gase, jer su se bojali da ih na gumnu pri svjetlu ne pobiju iz mraka Srđevičani, koji su se bili izokolo posakrivali, a niko opet nije smio ostaviti svojega gumna, bojeći se da mu ga ne zapale.
Kad se vrše, i rodnih se godina noćiva na gumnu i čuva žito, kamoli neće ove godine uz ovaku sušu i nerodicu, gdje se mora čuvati svako zrno. Tako je Omer Hasanbegović l3. o. m. zanoćio sam na svom gumnu pod Avtovcem, kojih pet kilometara od Gacka... Prve noći, oko osam sati, dođu na to gumno bez ikakva posla tri pravoslavna, po imenu Zelenovići, od kojih je jedan «kupčija» t.j. ovrhovoditelj, eksekutor. Bez ikakve svađe, bez ikakva vidljiva povoda... navale ta trojica uz psovke na Hasanbegovića i isprebijaju ga na mrtvo ime. Vele da su mu razbili glavu, rebro, prebili ili pokvarili ruku. Kad su razbojnici otišli, jadni se musliman odvuče u Avtovac i javi sve jedinom stražaru pravoslavnome, a ovaj niti šta sam poduzme, niti šta u Gacko policiji ili oružnicima telefonom javi, nego istom kasno sjutra dan. Nije poznato, da je o ovome i povedena kakva istraga: prosto: «vuk izio magarca» - ili: «vlah» izmlatio «turčina».
Ferhat Zvizdić je 14. o. mj. gonio svoja teretna kola iz Gacka prema Avtovcu. Uz put sustigne oveće društvo pravoslavnih seljaka, na konjima i pješice, koji su išli na Stepen. Zamole ga i on ih desetak sjedne besplatno na svoja kola. Između Gacka i Avtovca pristigne ih na konju «amerikanac» Milinković, pravoslavni seljak iz Lipnika. Dovikujući kolaru: «Goni, Turčine!» - ošine mu konja. Kolar ga zamoli, neka mu ne bije konja, jer da je on za nj prije nekoliko dana dao l6 hiljada kruna, da je to njegov radni konj, bez kojega ne bi mogao živjeti, pa da ga mora štedjeti. Nu Milinković neće da sluša, nego s konja prenese kandžiju na kolara i počne ga tući. Zvizdić počne da se brani, ali ga otraga uhvate za ruke dvojica pravoslavnih seljaka, koje je besplatno bio sio u kola i nagnu ga prema divljem «amerikancu», koji ga je tako dugo tukao, dok ga je svega modra ostavio. Pošto je napadač svrnuo prema svome selu, kolar htjede, da se vrati, ali ga ostali seljaci prisiliše, da ih vozi sve do na Stepen. Govori se, da je ovaj napadač kažnjen s nekoliko dana zatvora. Je li i s koliko, nije tačno poznato.
Isti dan, 14. o. mj. vraćao se iz Gacka u Avtovac, po svom običaju pješice, Ćosaga Pašić, jedan od najuglednijih ljudi ne samo u Gacku nego u cijeloj Hercegovini. Mlađa ga naša inteligencija poznaje po svom najjačem predstavniku, po njegovoj slici i prilici, po unuku mu pravniku Džemilu Drljeviću, čiju ranu pogibiju u ratu oplakuje svak, ko ga je, makar samo jednom vidio. Nedaleko Avtovca stigne Ćosagu s kolima Omer Hasanbegović, kojega su dan prije isprebijali ona tri pravoslavna, te je taj dan išao u Gacko liječniku na pregledbu. Radi društva sjedne Ćosaga na kola, na kojima su bila još četiri pravoslavna seljaka. O napadaju na Hasanbegovića Ćosaga tom prilikom nije ni riječi izustio. Kad je u Avtovcu pred svojom kućom sio pred kahvu, napao ga je prava zdrava pravoslavni Ostoja Lojović, najpogrdnijim riječima, što ide s Omerom Hasanbegovićem i što se zauzimlje za njega, i vičući, da Ćosagu treba ubiti, bio bi ga i tvorno napao, da se nijesu strčali ostali Pašići, Ćosagini mlađi rođaci, koji se tako srećom na vrijeme tu nađoše i obraniše toga uglednoga našega prvaka. Ovo je sve čuo i vidio iz neposredne blizine avtovački stražar, koji se nije ni maknuo, kamo li da je toga časnoga starca uzeo u zaštitu; šta više nije o tome podnio ni prijave. Ovaj je zadnji slučaj uzrujao muslimane, ne manje od svih onih prijašnjih, jer svako vidi, kako se radi o tome, da se uništi najprije svaki istaknuti naš čovjek, a ostali će onda sami od sebe grohnuti.
Upitat će, može biti, kakav naivčina: Pa šta radi upravna vlast? Kako ste vidjeli u ta nekolika slučaja: ili ne radi nikako, ili radi manjkavo, ili radi naopako. Ali šta će upravna vlast kad joj stoji na čelu tako nesposoban i nemoćan čovjek, da ga prilikom jedne komisije ti isti muslimani iz Gračanice spasavaju od tvornog napadaja tih istih seljaka iz Srđevića? A može biti da bi tu upravna vlast i mogla nešta učiniti, kad bi draženju građana i seljaka htio stati na put pop-punac, koji je preko svoja tri zeta, tri glavna gatačka činovnika, uzeo u svoje ruke upravne dizgine, kojih on kao pravi «državotvorac» dakako neće da ispusti za volju kojekakovih «balija», građana trećega reda, koji treba da na svakom koraku osjećaju, kako nijesu niti među svojom braćom niti u svojoj državi».
«Danas, 7. o. mj. došli su ovamo Osman Redžović i Alija Đipa iz sela Sela, općina Ulog, i doveli su cijelu familiju ovamo u Nevesinje, jer su im pravoslavni težaci, Mitar, Mihailo i Veljko Glogovac iz Trešnjevice, općina Ulog, oboružani sjekirama navalili na kuće i istjerali žene i djecu iz kuća, koje su zaposjeli. Ovaj napadaj pravoslavnih seljaka izveden je upravo onaj dan, kada su gornja dvojica sa ostalih tridesetak kućnih domaćina bili u Nevesinju, da se kod kotarskog predstojnika Markovića prituže na zulume, koji se vrše nad njima: gonjenje sa ispaše, otimanje zemlje i žetve, ranjavanje sjekirama preko stotine goveda. I dok te siromašne ljude načelnik Marković na nečovječan način baca iz kancelarije s poklikom: «Daću vam pasoše, pa selite!» u tom času pravoslavni težaci, sigurno zaštićeni od ovdašnjih vlasti, napadaju na kuće tih istih mirnih Muslimana i izgone u šumu goloruke i nezaštićene žene i djecu. Napadači su kuće i povrće oko kuća potpuno poharali i kad su vidjeli da je jedna žena pošla u žandarsku postaju da traži zaštitu, onda su pobjegli. Na prijavu te žene bio je dopraćen u kotarski ured u Nevesinju napadač Veljko Glogovac, ali na nalog sreskog načelnika bio je odmah pušten kući. Ovo je posljedica toga što nadležne vlasti šutke odobravaju ovakove napadaje i otimačine, koje ne prestaju evo tri godine».
«Naše džamije nekažnjeno pljačkaju i oskrvnjuju...»
«U utorak dne 3l. oktobra, okupila se četa seljaka Srba pod vodstvom Alekse Lučića i postavila se na cesti u Vojkovićima (općina Hrasnica). Ovi su «četnici» zatvorili cestu jedino u svrhu, da napadaju muslimane i da im zabrane prolaz u Sarajevo, odnosno povratak natrag. Koji se je god musliman pojavio na cesti, ovi su ga razbojnici dočekali najodurnijim psovkama, kojima se mora da uzbuni svačiji osjećaj, a pogotovo islamski. I nije bilo dosta tih bogumrskih psovki, već su «četnici» uza najodurnije psovke prihvaćali još za kamenje, kojima su napadali na mirne ljude muslimane u namjeri da im nanesu barem ozljede...»
«... ovih dana je narednik... naredi, da se tu žene predvedu... On je bez ikakva pitanja izbatinao ženu Hasana Karavdića. Muž iste se protivio tom zulumu, ali nije bilo hasne... kakvim pravom on ima tući tuđe žene, pa i da su krive, jer uopće on nije kompetentan u toj stvari uređivati, pošto u sporovima bračnim za muslimane ima kadija... a u istim stvarima ima kotarski sud...»
«Dobrovoljac Mićo Simić zv. Žugić iz Ponijerka, u svom bjesnilu napada svijet, te je u pjanom stanju napastovao u našem selu Neziru, kćer Edhema Mašića...»
Isti vihor nosio je i muslimanske prvake. U petak, 1. septembra, nakon džume u Višegradu trebalo je u hotelu da se održi velika javna skupština muslimanske organizacije. Otvorio ju je njen čelnik dr. Mehmed Spaho. Tek što je progovorio, iz pozadine su se razlegli složeni revolverski pucnji. U dvorani je nastao haos. Ljudi su padali pogođeni kišom metaka. Oni uz govornicu tijelima su odmah zaklonili svog vođu, a ostali su se brzo snašli i pojurili napolje da uhvate atentatore.
Nisu ih stigli jer su im se ispriječili žandari sa bajonetama na uperenim puškama.
Tri dana ranije u Tuzli je spremljen atentat na poslanika Hamzaliju Ajanovića. Ademaga Mešić je odmah požurio posjetiti vjerenika svoje kćeri, hoteći čuti živu izvornu riječ o svakoj pojedinosti tog događaja. Momak mu je, neočekivano pribrano i mirno, ispričao ono isto što su i novine kazale:
- Safvet-bega Bašagića izdaju noge. U Fojnici je na banjskom liječenju, a Osmana ef. Nuri Hadžića vidio sam jednom, u Beogradu, u šetnji na Kalimegdanu. Lijepo se uklopio u srpsko društvo. Izgleda da se više ne pojavljuje u kulturnoj javnosti. Neće ili ne može - ne znam. Znam da je odan srpskoj politici. Edhema ef. Mulabdića sam vidio također jednom i govorio mi je da mu se žale učitelji muslimani kako su čitanke za osnovne škole pune srpskog šovinizma i vjerskog pravoslavnog fanatizma. Dali su mu i podatke: od 35 članaka iz zemljopisa i povijesti u IV. čitanci spominje se riječ «Srbija, Srbin, srpski» 2l5 puta, a samo 34 puta «Hrvatska, Hrvat, hrvatski». Od svih članaka u IV. čitanci samo je jedan članak - «Ilidža i vrelo Bosne» - koji se tiče Bosne i Hercegovine i dva članka – «Hrvatska», «Zagreb» - koji su posvećeni Hrvatskoj, dok crticama iz povijesti iz Bosne i Hercegovine kao i Hrvatske nema ni spomena. Ovamo čitanka za Bosnu i Hercegovinu, a o njenoj povijesti ni slova! Ni spomena nema nekog pisca muslimana niti ikakove narodne umotvorine iz našeg muslimanskog svijeta. «Nadali su se, jamačno», reče mi ef. Mulabdić, «da ću se ja kao okružni školski nadzornik, pa i književnik, moći uticati na prosvjetne institucije da ovo promijene».
- Srbizam je oživio u svim porama života - dodao je Ademaga. - Austrija je bila mnogo tolerantnija i obzirnija od sadašnje uprave. I inače, narod u krajevima koji su se prisajedinili Srbiji bio bi zadovoljan da barem ima ono što je onda imao u pogledu reda, da mu to ovaj režim nije za ove četiri godine sve porušio. Nego, ne reče mi kako je efendijina obitelj?
- Još je u žalosti zbog nesretne sudbine mlade Šuhrete.
- Jah. Preselila je proljetos, uoči ramazana, sa samo dvadeset i jednom godinom života. Bio sam joj na dženazi. Rahmetullah alejhi ve rahmeten vasiah! Ni moja Nasiha ne može da je prežali. Bile su veoma bliske. Kad mlad insan preseli, to je kao kad se svjetlost ugasi. Kad spomenuh bolest... Hamzalija - čovjeku zadrhta glas pa nastavi tiho birajući riječi - moj Osman također nije dobro. Počeo se zavlačiti u osamu, šuti... ne prihvata se knjige, niti ičega drugog, ništa ga ne zanima, gleda u prazno... Vodio sam ga doktorima, čekam nalaze... Neće l´ Bog dati da bude dobro, a ja... Još ne govorim hanumi i kćeri. Ne bih da ih bihuzrim ako ne moram.
Hamzalija razumjede njegovu nakanu.
*
Hamzalija Ajanović i Ademaga Mešić su optuženi da šire Radićeve, antidržavne ideje i te su optužbe stigle Okružnom načelstvu u Banju Luku. Načelstvo je od Kotarskog ureda u Tešnju tražilo da potvrdi ili ospori ovu optužbu. Iz Tešnja je odgovoreno: «II. žandarmerijska brigada u svom izvještaju od 9. jula l922. godine K. pov. broj 2l4 na pokrajinsku upravu objeđuje narodnog poslanika Hamzaliju Ajanovića i Ademagu Mešića da pod njihovim vodstvom šire se Radićeve ideje.
