Narodnooslobodilačka borba se ni u 1942. godini nije mogla razviti do željenih razmjera jer vođe ustanka, komunisti, nisu uspijevali da dovoljno brzo i lahko ulaze u narod sa svojim idejama i da motivišu ljude na otpor okupatoru. Ovdašnji Srbi su se prvi i to sa oduševljenjem odazvali pozivu na ustanak, formirali brojne jedinice i izveli dosta borbenih akcija, ali je početno raspoloženje brzo splaslo pošto su im komandanti i komandiri počeli govoriti, ne bez razočarenja, da su nadmudreni jer ovo nije borba za kralja i otadžbinu već, naprotiv, u svojoj suštini je revolucija koja teži širokoj promjeni društvenog poretka. «Bezvjernici, komunisti, koriste okolnost što smo van zakona», govorili su, «pa nas pozvaše u rat računajući da je dovoljno objašnjenje kako je to borba za slobodu. Pozvali su, doduše, i druge narode, ali ovi ostadoše pametni pa ne krenuše za njima. Zašto? Zato što imaju državu, mirni su, nije im nužda. Ne možemo prihvatiti ciljeve komunista, oni su nam strani. Naš cilj se kruniše u vrhovnoj komandi a ona je u Srbiji, u štabu našeg vrhovnog komandanta đenerala Draže Mihailovića. Nećemo da ginemo za tuđi interes».

      Sedmog januara u selu Ivančićima kod Srednjeg Vrhovni štab partizanskih jedinica i rukovodstvo ustanka u Bosni i Hercegovini ocijenili su da je dalja saradnja s četnicima nemoguća jer se oni ni u čemu ne drže dogovora. Ionako složene prilike, oni čine još složenijim jer počinju služiti okupatoru, spremni da sarađuju čak i sa hrvatskom vojskom, ustašama, što je dosad bilo nezamislivo. Upravo ustaška vlast srpskom narodu nanosi najveće zlo. Očito je da četnici, kao i ustaše, žele poraziti zajedničkog protivnika - komuniste - i ta želja ih sjedinjuje u vojne saveznike. Okupator je likovao: naložit će i jednim i drugim da se međusobno više ne tuku; neće imati protiv sebe ni jedne ni druge a oba zajedno će, mjesto njega, tući partizane.

      Partizanskom Štabu bješe jasno da narodnooslobodilačka borba koju vodi neće imati zamaha dok se u nju ne uključi muslimansko i hrvatsko stanovništvo. A da bi se to steklo, moralo se raditi na formiranju masovnih političkih organizacija, što traži veoma mnogo truda, upornosti i vremena.

      U isto vrijeme, na prvi dan pravoslavnog Božića »s vrhova četničkih komandi odaslan je signal za nastavak klanja i ubijanja Muslimana, čime se nastavljala tradicija «istrage poturica». Sedam dana kasnije Nijemci i Italijani su počeli drugu ofanzivu s ciljem «da se koncentričnim snagama od Sarajeva, Višegrada, Zvornika i Kladnja ka Sokocu, Rogatici, Vlasenici i Olovu potisnu ustaničke snage na suženi prostor oko Han-Pijeska, Olova i Srednjeg i da se tu likvidiraju». Obje komande dobile su čvrstu četničku vjeru da im se neće opirati u ovim operacijama. O tome pored ostalog, govori i «Telefonska depeša od l5. januara o. g. četničkom štabu Rogatica: Obavijestite sve vaše četnike i komandire četa, koji se nalaze na domaku Rogatice, da su danas, 15. januara l942. godine, delegati srpskih četnika Bosne vodili pregovore sa njemačkom i italijanskom komandom u Višegradu. Rezulati su povoljni. Četnici i Nijemci neće imati nikakvih međusobnih sukoba niti sukoba smije biti. Naši četnici imaju ostati na svojim dosadašnjim mjestima i dužnostima i tamo gdje se ukaže potreba. Naša borba protiv ustaša produžava se bez ikakvih promjena. Nemojte dozvoliti da se u vašoj blizini nalaze komunisti, progonite ih i pokazujte ih Nijemcima. Pred njemačkom vojskom pojavite se kao srpski nacionalni četnici. Prema njemačkoj vojsci budite korektni. Nemojte dozvoliti da se desi ma kakav incident sa njemačkom vojskom, prolaz njemačkih trupa je slobodan, ne šteti interesima naše borbe. Detaljan izvještaj o toku pregovora i zajedničkim zaključcima dobit ćete ubrzo.

     Delegati: poručnik Bulovan, p. poručnik Antonić i p. poručnik Jovanović».

    Komandiru čete Bratu N. Pušonji: Dostavlja se gornja depeša na znanje i strogo pridržavanje.

     Preporučite svim našim četnicima, kako na položaju, tako i u pozadini, a tako isto i svim Srbima i Srpkinjama da u svakom susretu sa njemačkim vojnicima pokažu dostojanstvenost srpskog imena, tj. da budu korektni, ljubazni i da im izađu usuret u svakom pogledu, jer će samo na taj način moći sačuvati srpski narod i domove. Naša sveta borba protiv ustaša nastavlja se i dalje, bez ikakve promjene do konačne pobjede.

      S vjerom u Boga za kralja i otadžbinu. Živio kralj Petar II. Živio srpski narod. Živjeli četnici.

                                        Za četnički štab,                                                             

četnički poručnik Brano V. Tomašević».

     Četnici dobojskog kraja su u podozrenskom selu Lipcu potpisali Ugovor o miru i saradnji sa ustašama već u maju. Potpisali su ga pop Savo Božić i dr. Dragutin Kamber. Prethodno su četnici proveli pučeve u svim jedinicama, gotovo svugdje na grub i okrutan način. Komandire i komesare, komuniste, pobili su na spavanju a vojnike, svoje dotadašnje drugove, ako nisu pristajali s njima, razoružali su i odbacili. Ustanici su se strogo podijelili na one za revoluciju – partizane – i slijedili su komuniste, i na one za kralja i otadžbinu – četnike – koji se nastavljaju boriti za obnavljanje Kraljevine i svoje dominacije i poslije rata. Podjela je pokazala drastičan nesrazmjer: u partizanima su ostali komunisti, skojevci i malobrojni simpatizeri revolucije, a u četnicima svi ostali. Čuveni Ozrenski odred se raspao zadržavši po jednu četu komunista i omladinaca i nije mogao kontrolisati dosadašnju teritoriju oko Doboja koju je morao prepustiti izdajnicima. Dalje odavde, u istočnoj Bosni, pučeva je bilo puno više jer je i prostor veći. Tamo je od sedam ustaničkih odreda ostao samo jedan, Birčanski, a i on je sveden na svega četiri stotine boraca i kontrolisao je mali prostor oko Šekovića. Od šest hiljada ustanika tih sedam odreda ostale su samo udarničke čete sastavljene, kao i kod Ozrenaca, mahom od komunista i skojevaca. Na zapadu, ustanici Borjanskog odreda, bili su još okrutniji. Izvršili su pokolj partizana u Čečavi, Blatnici i drugim selima zahtijevajući u svakoj jedinici da «u ime Kralja i srpske časti» prihvataju «srpsku» komandu. Pobili su i ranjenike koji su se liječili u partizanskoj šumskoj bolnici. Sekretar Štaba 4. bataljona u Čečavi Osman Pobrić prosto je iskasapljen, dok je Edhem Pobrić uspio izbjeći njegovu sudbinu i pridružiti se onima koj su se skrivali pred četnicima, da bi na kraju stigao do ilegalaca u Tešnju.

     Huso Hodžić, prvi komunista Tešnja, bješe otkriven te mu je prijetilo hapšenje. Izašao je iz grada putem ilegalnog kanala i priključio se partizanima u Vitkovcima, a u Rankoviću, gdje je održan politički govor, sreo se sa političkim komesarom Operativnog štaba narodnooslobodilačkog pokreta za Bosansku Krajinu i članom Oblasnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije Osmanom Karabegovićem, koji je ovamo upravo prispio s krajiškim Proleterskim bataljonom. Huso Hodžić je stupio u taj bataljon, gdje mu je odmah povjerena dužnost političkog komesara Grmečke čete.

      Trebavski bataljon, koji se nalazio u sastavu Ozrenskog odreda, nakon puča četnika sklonio se, desetkovan, u selo Kostajnicu, blizu većih muslimanskih sela Grapske, Kotorska i Čivčija, odakle mu nije prijetila opasnost pošto je tamošnja vojska, milicija, čuvala samo svoja sela. U bataljonu su ostali jedino najodaniji borci revolucije. Njih je na vrijeme izvukao iz pakla komesar bataljona Ismet Kapetanović. To su, među ostalima, Dobojlije Dedo Trampić, braća Adil i Refik Bešlagić, braća Edhem i Avdo Mujbegović iz Modriče te veće grupe Tarevljana, Gračanlija i Gradačačana. Ismetu Kapetanoviću je u tome pomogao i komandant Ozrenskog partizanskog odreda Todor Vujasinović, koji je pravovremeno uočio da pročetnički nastrojeni borci spremaju pokolj komunista a posebno Muslimana i Hrvata. Ovi borci su čekali vezu pa da krenu u Zenički odred, gdje je prevladavao muslimanski sastav, i da tamo sačekaju Proleterski bataljon koji treba da stigne iz Srednjeg, gdje je i formiran.

      Da ne bi gubio vrijeme, Ismet Kapetanović je neprestano koristio kurirsku vezu sa obavještajnim službama na terenu. Jednom je rizikovao vlastitu sigurnost, presvukao se u civilno odijelo i krenuo u Malu Bukovicu na imanje Smailbegovića. Rado se sjećao predratnih sastanaka na tom mjestu i drugova s kojima je pripremao ustanak. Tamo su, zacijelo, braća Smailbegovići, među kojima je i njegov partijski drug Šefket. Dijelila ga je od njih samo rijeka Bosna i nekoliko kilometara gusto zasijanog polja.

     Domaćine je zatekao šutljive, neuobičajeno za njih. Gledali su ga nijemo, reklo bi se bez duše.

      - Ne valja - rekao je Nur-efendija kratko, pa naglasio: - Ništa ne valja!

      - Znam - složio se gost - zato sam i došao. - Kakvo je stanje ovdje?

      - Gore nego što je bilo. Nakon što su se ustaše i četnici dogovorili o međusobnoj saradnji i utanačili interesna područja, mi smo, osim glavnih komunikacija koje kontrolišu Nijemci i domobrani, dospjeli u četnički sektor. Precizirali su granice, obilježili prijelaze sa međusobno suprostavljenim stražama i uzajamni promet preko tih prijelaza, uz odgovarajuće vlastite propusnice. Četnici su to dobili kao naknadu za priznavanje vrhovništva Nezavisne Države Hrvatske i spremnost da se bore protiv naše vojske. Trenutno vlada neki tuhafli mir, bolje reći zatišje, jer četnike još bune majski događaji kad je u Ljeskovim Vodama srpskom stanovništvu govorio Đuro Pucar a u Velikoj Bukovici Osman Karabegović.

      - Šta sad rade ovdašnji Srbi pristalice revolucije: Savo i Ljubo Đedovac, Stojan Bjelobaba, Savo i Milan Mišić, Petko Hadžić?...

      - Ono što i ja i moja braća. Ubjeđujemo ljude da ne kreću putem izdaje i bratoubilačkog rata. Među našim svijetom u tome najviše uspjeha imaju Dedo Trampić i brat mi Šefket. Nego, nevolja ima još. Okolni Srbi su se okuražili, nabavili oružje i noću silaze s brda pa po selu pljačkaju muslimanske kuće. Ko se suprostavi – ubijaju. Uz to, valja nam sklanjati muhadžire s Drine. Stradali su u svojim mjestima pa nek´ makar ne stradaju u našim. Svuda je ponestalo hrane, a možeš misliti kako je onima u gradovima. Meni moji rođaci dohode čak iz Sarajeva da im dam koju kilu brašna.

      - Jesu li vam svi vojni obveznici u domobranima?

      - Nisu. Ti koji nisu, skrivaju se. Oni koji ne žele u vojsku, zaklanjaju se za četnike. Dobiju li poziv, odu u četnički ured gdje im na poleđini poziva napišu «četnički sektor» i ti isti četnici vrate poziv.

      - Mogu li se takvi Muslimani prikloniti našim partizanskim jedinicama?

      - Mogu, ali gdje su one! Sve su pokidane i rasute kao raskomadan lanac. Kad dočekamo da se te jedinice konsoliduju i učvrste, bit će momaka i muževa koji će me poslušati i otići u partizane.

      - Šta vam je s mladim komšijama Begovićima, Dervišem i Sakibom?

      - Derviš je ilegalac, radi za krajiški Proleterski bataljon, a Sakiba sam preporučio u domobranski štab pukovniku Asimu Tanoviću.

     - Puno vjeruješ tom pukovniku?

      - Potpuno! Vrijeme će pokazati koliko valja našoj sadašnjoj borbi.

      - Veruješ li i ovdašnjem domobranskom satniku Halilu Kadiću?

     - Da, i on je častan čovjek. Inače imam dojam da se oslobodilačka borba neće razmahati dok se seoske milicije i domobrani ne opredijele za nju. Od njih se to može očekivati, a od četnika i ustaša nikada.

      Sad se Ismet Kapetanović obrati partijskom drugu:

      - Šta ti, Šefkete, namjeravaš dalje raditi?

      - Više mi je dosta sastajanja po budžacima, šaptanja i neizvjesnosti, dojadila mi je ilegala. Čim uspostavim sigurnu vezu s nekom proleterskom jedinicom, a u tome će mi pomoći Derviš ili Dedo, odoh na front. Znaš li šta nam je s proleterskim jedinicama i vrhovnom komandom?

      - Još traje 3. ofanziva njemačko-italijanskih snaga na njih. Žestoke borbe vode se u istočnoj Bosni, Hercegovini, Crnoj Gori i Sandžaku, gdje okupatori i naši izdajnici nastoje, kao i u prethodne dvije ofanzive, stjerati naše jedinice na suženi prostor između Pive, Tare i Sutjeske i tu ih uništiti. Kako je i tamo došlo do osjeke ustanka, imamo informaciju da će Vrhovni štab s preostalim snagama težište rata i revolucije prenijeti u Bosansku krajinu. Borba je iscrpila naše borce jer ofanziva traje evo puna dva mjeseca. U isto vrijeme, zimus, na prvi dan pravoslavnog Božića, s vrhova četničkih komandi odaslan je signal za nastavak klanja i ubijanja Muslimana, čime se nastavlja tradicija «istrage poturica». Insistira se da to treba činiti pretežno klanjem jer moraju štediti municiju.

      Nur-efendija se naglo uzbudi.

      - Zaman! - uzviknu. - Možemo li zamisliti koliko će nam svijeta stradati pošto se naše snage s tog terena povuku?! Tamo će Muslimani ostati posve nezaštićeni.

      - Nažalost, tako je - potvrdi Ismet Kapetanović. - Naše snage se već povlače. Iz Foče su odstupile l0. maja. Lahko je pretpostaviti da će četnici nastaviti zvjerstva i nanovo okrvaviti Drinu poklanim Muslimanima. To se uklapa u četnički plan što ga je sročio Draža Mihailović još 20. decembra prošle godine prema kome treba očistiti Sandžak i Bosnu od Muslimana. To čine za svoj groš, a za okupatorski je borba protiv nas partizana. Nedavno, na izmaku zime, naša obavještajna služba je došla do kopije izvještaja komandanta italijanske Druge armije Maria Roatte od 6. marta Generalštabu kopnene vojske u kome stoji - pokušat ću citirati - da «moramo bolje poduprijeti četnike u borbi protiv komunista; zahtijevati i osigurati da četnici ne idu protiv hrvatskih snaga i vlasti; dopustiti im da protiv komunista operiraju na svoj račun (tako da pokolju jedni druge); te dopustiti četničkim jedinicama da djeluju paralelno s našim i njemačkim snagama, onako kako rade četnici i separatisti u Crnoj Gori; treba od četnika da napravimo dobre saveznike zato što, između ostalog, raspolažu s ljudskim potencijalom od dvadeset hiljada vojnika samo pod našom komandom u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj; ove smo naoružali sa 30.000 pušaka, 500 mitraljeza, loo bacača, l5 artiljerijskih oruđa, 250.000 ručnih bombi i 7 miliona metaka».

      - Kad to čuje - reče Nur-efendija - čovjek na trenutak pomisli kako nema smisla boriti se protiv takvih sila.

      - Da, ali ne pogađa svaki metak.

      Potom se obrati Šefketu:

      - Prije nego što odeš, učvrsti punkt ovdje.

      - Ja sam tu - mjesto njega odgovori Nur-efendija. - Pratim stanje.

      - Dobro, ostat ćemo u vezi - reče gost. - A sad bih da idem. Ostao mi je jedan zadatak privatne naravi. Sa mnom su u bazi dva brata Mujbegovića iz Tarevaca. Jedan od njih, Edhem, ašikuje sa ovdašnjom djevojkom Zarifom Begović. Begovići su vaše komšije. Možete li djevojci prenijeti njegov selam?

      - Zar rat i ljubav mogu zajedno? - reče Nur-efendija nešto mekše.

      - Hajd´ to reci mladima! - odgovori gost na isti način.

      - Je li momak u rodu s doktorom Mustafom Mujbegovićem -upita domaćin uzgred.

      - Braća su. Doktor je puno učinio za revoluciju i naš ustanak. Rano ga izgubismo. Šteta!

      - Zar je poginuo?! - iznenadiše se Smailbegovići. - Kada? Kako?

      - Zimus se prebacivao na slobodnu teritoriju želeći se

direktno uključiti u borbu. Tražio je vezu s Glavnim štabom za Bosnu i Hercegovinu. Na Majevici, u Vukosavcima, svratio se u štab tamošnjeg odreda. Bješe 20. februar i četnici mučki napadoše partizane pobivši skoro sve članove štaba, a kako se tu zadesio Mustafa, pogine i on.

      Nur-efendija, tronut viješću, sumorno reče:

      - Katkad olahko gubimo kadrove. Poginu, a da se i ne dohvate oružja.

      Ismet Kapetanović se oprosti i ode.

                                               *                                             

      I Edhem Smailbegović je živio s obavezama i brigama. Čuvao je posjed od lopova i pljačke; starao se da i pored stalne opasnosti sije zemlju; pomagao muhadžirima da vežu krajeve svog izlomljenog života; primao seljake koji su tražili savjete; čak je liječio bolesne i ranjene ljude u selu... Obuzet time, zaboravljao je misliti na sebe, na prohujalo vrijeme i na počinjeni grijeh koji mu tako dugo pritišće svijest. Navikavao se da živi za druge više nego za sebe i na taj način kratio misli na svoju promašenu mladost. Ljudi su ga poštovali i cijenili, čak veličali, a njegovu nakanu da ne zasniva porodicu, dizali do zvijezda. «Malo je pametnih kao što je Edhem-efendija», govorili su oni koji su bračni život nosili kao teret a neko je to i kazao pred njim. «Ne može se to reći», uzvratio je on spremno, «možda sam ja i najveći gubitnik». On, očito, nikada nije ozbiljno mislio kome je gore: oženjenom ili neženji.

      U to doba preda nj izađe Božica, njegova štićenica. Došla je, a snebivala se da progovori o razlogu dolaska. Stojala je pred njim blijeda, tiha i nevoljna.

      - Nešto nije uredu? - upitao je on.

      - Odlazim. Dođo´ se oprostiti s tobom - rekla je sjetno.

      - Odlaziš? Zašto?

      - Udajem se.

      On skupi obrve i zašuti. Ova okolnost je u njegovoj svijesti do ovog časa bila sasvim daleka i nejasna. Nikada nije

razmišljao o rastanku. Njenu sudbinu je vezivao za svoju. Tače ga praznina koja dolazi iza djevojke. Ipak, trudio se pokazati da ga njen odlazak ne uzbuđuje.

      - Lijepa novost - rekao je - ali ne vidim da si sretna.

      - I nisam.

      - Zašto se onda udaješ?

      - Baka veli da je vrijeme.

     - Misliš li i ti da jeste?

      - Mislim.

      - Tako... Zašto onda nisi sretna?

      - Plašim se, ne znam momka. Baka kaže da je fin.

      - Provjeri je li takav.

      - Ona je to uradila. Bolje znade koji je momak za mene.

      - Pristaješ na to?

      - A što ne bih? Ona me voli i želi mi sreću. Imam samo nju. Nejmam koga slušati osim nju.

      Na ovu riječ on se gotovo uvrijedi. Njega drži za tuđina. Za mal´ ne reče «imaš mene», ali odustade jer joj ne može on birati muža. U trenu mu potekoše jače misli, koje izazvaše snažnija osjećanja. Nastavio je s pitanjima:

      - Koliko je momak sposoban da se brine o tebi? Kakvim

poslom se bavi?

      - Čoban je, ali nejma svojih ovaca i svinja.

      - Zar ne misliš da zaslužuješ boljeg mladoženju?

      - Baka kaže da sluškinja ne mere birati.

      - Jesi li kad pomišljala da treba voljeti onog s kim ćeš

provesti život?

      - Jesam, ali baka veli da to more doći i kasnije, kad se rode djeca.

      - A ako ne dođe?

      - Pa ništa: vole se djeca.

      - Kad je tako, nek´ ti je sa srećom.

     Njoj se emocije odjednom promijeniše te joj se glas sasvim smekša i promijeni boju.

      - Moja sreća ostaje ovdje - reče. - Ma gdje bila i ma kako živjela, neću se osjećati kao ovdje. Niko me neće paziti ovako kako si me ti pazio. Nisam znala šta je pažnja dok tebe nisam upoznala. To će mi, znam, nedostajati. Neću to zaboraviti. Nikada. Ostajem ti dužna i molit ću Boga za tvoje zdravlje i sreću. Da morem, nikada ne bi´ otišla od tebe. Moram ići za svojom sudbinom, pa to je. Radost što se udajem nije veća od žalosti što odlazim, što odlazim od tebe. Ako mi vjeruješ, fala ti. Fala ti i za sve što si učinio za mene. Zbogom!                                   

     Muhidin Muho Begović, mada je bio prvi čovjek svog poslodavca Ademage Mešića, nalazio je vremena da ode u Teslić izgovarajući se da želi posjetiti porodicu. To bješe istina, ali krnja. Ustvari je pomagao tešanjskim skojevcima u prenošenju propagandnog materijala i tajnih poruka. Skojevci su u Tehničkom odsjeku imali šapirograf na kome su pisali letke. Osim toga slušali su radio-stanicu «Slobodna Jugoslavija» te slali u sela vijesti o ratnim zbivanjima na istočnom frontu i na vatrenim položajima u svojoj zemlji. Družeći se s njima, Muho je krajem avgusta saznao da je počela velika bitka za Staljingrad, dosad najveća u ratu.

      Poslije tragičnog kraja svoje žene Ane i stalnog terora što ga čine okupatori sa domaćim izdajnicima, Muho se okrenuo jedinom dobru što ga još može učiniti: pomagati mladima da mijenjaju svijet. I sin Aziz i unuk Ejub su se veoma obradovali njegovom preobražaju, tim više što je starac cijelog života bio povučen, daleko od ljudi i događaja. «Naša borba mora uspjeti», ushićeno je govorio Ejub svom ocu još prije nego što će otići u jedinicu, «kad i drvensuzi poput djeda izlaze iz svojih tvrdih čahura i pristaju uz nas».

      Uz odanost borbi mladih, Muho je zadržao poštovanje prema Ademagi Mešiću. Ademaginu spregu s ustašama gledao je drukčije nego što su je gledali mnogi drugi ustanici zemlje. Neiskusni i brzi u mislima, muslimanske pristalice revolucije su u doglavniku gledali bijednog izdajnika, iskreno opredijeljenog za interes drugog naroda i za tuđu državu. «Šta drugo more biti Musliman koji se kazuje Hrvatom i likujući smješta Bosnu u vlasništvo Hrvatske», govorili su dok su ga gledali kako petkom odlazi na džumu. «Pa mu je malo i to, pristade uz skute Pavelića!» Neki su čak išli dotle da mu dohakaju. Muho se u sebi čudio njihovoj nepromišljenoj i jakoj mržnji. Od svega što je Ademaga učinio u svom burnom životu, oni vide samo ovo djelo, jedino koje, doduše, ne čini čast, ali ni ovim jedinim on ne kalja dušu jer se protivi svakom nasilju i ljudskom zlu. «More li se kriviti insan za mišljenje ili želju koji nikome ne idu na štetu?» pitao se Muho. «Ima li iko igdje ko se more požaliti da mu je Ademaga nekad učinio makar nešto krivo, ma kazao i ružnu riječ? Svi pošteni ljudi znadu da je pomagao, a nikako odmagao. Ako Ademaga ne voli ljude, ko ih voli?»

      Jedne večeri ga u Tesliću zadrža oluja, jak vjetar i prolom oblaka, te prihvati Azizovu ponudu da kod njega prespava noć. Sa sinom je začeo razgovor koji se odužio do kasnih sati.

Različitih mišljenja i shvatanja, mirno pričanje su lahko pretvorili u prepirku. To se desilo kad su se dotakli doglavnika.

      - Čim oslobodimo zemlju - rekao je Aziz - i uspostavimo narodnu vlast, sve ćemo ratne zločince i saradnike okupatora izvesti pred sud.

      - Ademaga nije ni jedno od toga - uzvratio je Muho.

      - Hm - smrknuo se sin i kazao ironično: - Doglavnik

zločinaca, nije zločinac!?

      - Ko će dokazati da je makar jedan čovjek imalo stradao od njegove ruke? - pitao je otac.

      - Jest´ njihov značajan saradnik - nije popuštao vatreni

komunist.

      - Da, ali u toj saradnji zdušno se bori da prestanu klanja i ubijanja nedužna svijeta. Nažalost, ne mere puno učiniti da šire zaštiti ljude jer nema ovlasti.

      - Uporno ga, babo, braniš - naljutio se sin.

     - Govorim što jeste - ponovio je starac.

      - Potpuno si mu potčinjen - prekori sin.

      - Jesam.

      - I to se kažnjava.

      Starcu provri krv.

      - Neka. Evo me. Ali što čekate? Uhapsite nas odmah. Strijeljajte.

      - Polahko. Mi nismo ubice. Treba čekati riječ suda.

      - Dokle? Do kraja rata? Ali do tada ćemo učiniti još mnogo zla - ironično će otac.

      - Mi ne žurimo...

     - Je li?!... - istim tonom ga prekide otac. - Za sada nas samo pratite... bilježite?... Što više potonemo, osveta će biti veća i slađa, ha?

      - Ne osveta već pravda.

      - Hm, sine! Ostavi da o zločinu i kazni govore oni koji o životu znadu mnogo više od tebe. I pravda je zagonetna stvar. Svako govori o pravdi, želi je, traži, misli da zna sve o njoj, a nikad je niko nije valjano i u cijelosti odredio i definisao pa samim tim ni sasvim upoznao. A nije zato što se to ne mere. Kako će kad smo toliko različiti, a svi smatramo da je pravda jedna, nedjeljiva. Pravda je kao i istina: svako ima svoju. Stoga te molim da o Ademagi ne sudiš krivo svejedno što ima grešaka. Između greške i grijeha velika je razlika. Budu li ga kad, kao što i sam išćiliš, izvodili na sud, morat će se mučiti smišljajući razloge za kaznu. To tvrdim!

      S prepirkom su dočekali ponoć i možda bi je nastavili da se svana prozora nije čulo tiho kucanje. Izašli su. Iz tame je izronio čovjek koji je prtio drugog čovjeka. Oba bjehu na izmaku snage. Natovareni čovjek se hropcem javi u kome oni poznadoše Edhema Pobrića, Azizovog partijskog druga i partizanskog borca iz Tešnja koji je ratovao u krajiškoj brigadi. Edhem je na leđima nosio Adema Hercegovca, druga iz iste jedinice, koji je iz Teslića pošao u rat. Adem bješe ranjen i bolestan od teške prehlade te se gubio u visokoj temperaturi. Ni jedan nije bio u uniformi niti je nosio vojničke oznake.

      Domaćini ih prihvatiše, ranjenika smjestiše u krevet i, kako je ležao u groznici, Aziz odmah probudi ženu i zamoli da brzo ode po doktora Ljudevita Jurinca. Doktor Jurinac je predusretljiv čovjek, spreman da bolesniku pomogne u bilo koje doba i, što je naročito važno, moglo mu se vjerovati jer je simpatizer revolucije. U kratkim brzim izmjenama riječi, domaćini saznaše da su se ovi borci danima i noćima krili u šumama i vukli kroz bespuća planina da bi izbjegli zarobljavanje u okupatorskoj ofanzivi na kozarske partizane. Na dugom putu, izbjegavajući naselja, živjeli su samo od vode a vojnička obilježja su sklonili kako bi izbrisali svoj partizanski trag.

      Pošto se okrijepio, Edhem Pobrić je sredio utiske i natenane pričao:

      - Centar cjelokupnog ustanka i jeste u Bosanskoj krajini a planina Kozara sa svojom okolinom najbolje čuvana teritorija. Tamo narod i naša vojska čine jedinstvenu snagu, gdje nema mjesta ni za kakve izdajnike a kamoli za okupatore. Stoga je njemačka komanda pokrenula dosad najveću ofanzivu s oko 40 hiljada vojnika na to partizansko središte, koje je trebalo okružiti i u njemu uništiti svaku živu dušu. Okupator se nije toliko plašio naše žive sile koliko jeste slobodarskog duha našeg naroda. Taj duh je narastao dolaskom Vrhovnog štaba i druga Tita u Krajinu. U njoj je sada većina naših jedinica, čak i one sa najbrojnijim sastavima. Slobodnu teritoriju smo proširili na gotovo cio krajiški prostor a Vrhovni štab s Titom se smjestio u Drvar.

     Posebno nam je drago što je Titovo ime izašlo iz tajnosti, ne samo u ustaničkim mjestima već i u onim koje ustanak nije još ni dodirnuo, te su ga počeli izgovarati i oni ljudi koji do sada na politiku i na rat nisu nikad mislili. Oni upućeniji pamte tog čovjeka sa predratnih sudskih procesa, kada je Josip Broz, mladi metalski radnik iz hrvatskog Zagorja osuđivan kao buntovnik i revolucionar, opasan komunista, čovjek koji zalaže život za pad Kraljevine u borbi da radnici i težaci preuzmu vlast. Sjećaju se novina koje su donosile njegovu fotografiju s robije, gdje se vidjelo blijedo i izmučeno lice, ali kome patnja nije pomutila oči koje su govorile da u nutrini bića nije ubijena ni snaga duha ni volja za borbom. Obični ljudi ga cijene, mnogi vole, a oni koji nemaju taj osjećaj, makar ga uvažavaju. Sa svojim najboljim

jedinicama, višestruko slabije opremljenim od okupatora i domaćih izdajnika, već je izašao iz tri ofanzive i u svijesti ljudi za koje se bori zadržan kao prvi narodni heroj.

      Pred ofanzivu smo se plašili posljedica za civilno stanovništvo. Strah je dolazio od brige i odgovornosti s mišlju šta će biti s njim kad budemo probijali obruč. Ostavimo li ga, ono će postati žrtva okupatorske osvete; ostanemo li uza nj, rizikujemo da budemo uništeni zajedno s njim; povedemo li ga sa sobom kroz proboj, izložit ćemo ga neviđenoj pogibelji. Loše – da gore ne može biti!

      Izbor je učinio sâm narod. Krenuo je s nama. Diglo se sve: od zdravog i bolesnog do mladog i starog. Čak se i stoka vodila: trebalo je u zbjegovima od nečega živjeti. Danima i noćima planina se tresla od jeke i eksplozija avionskih bombi, tenkova i minobacača, sva bješe u požaru. Posvuda su gorjele seoske kuće, čobanske kolibe, šume... Sav se prostor pretvorio u džehenem. Mi se nismo u cijelosti izvukli iz obruča niti smo mogli zaštititi sve civile. Mi koji smo ostali u obruču, podijelili smo se u grupe i o svom spasenju brinuli se sami. To je učinilo i stanovništvo. Na okupu su ostajale izdvojene porodice ili nekoliko njih

zajedno i svaka je za sebe tražila zaklon. Tražile su vrtače i spuštale se u njih, zavlačile se pod pećine ili lijegale u jaruge te tamo sklanjale svoju nejač. Mnogi su se gubili, lutali po šumama i gudurama a neki postajali lahak plijen okupatorskih vojnika koji su pretraživali teritorij.

      Ofanziva je počela desetog juna i trajala je desetak dana,

dovoljno da okupator i ustaše razbiju našu odbranu te da nenaoružane seljake, nekoliko desetina hiljada njih, pobije ili otpremi u logore. Kijamet! Svi smo pod dojmom našeg poraza.

      - Poraza? - ponovio je Aziz. - Ne bih rekao.

      - A šta je drugo?

      - Preobražaj u još veću snagu naroda. Plaćen, doduše, skupo, ali neminovan u ratnom vremenu. Od preživjelih ustanika i novopristiglih boraca odmah su formirane nove jedinice, koje svojim brojem premašuju brigadu te su se transformirale u diviziju. Dobro si čuo – u diviziju! Tito je s Vrhovnim štabom ostao u Drvaru zadržavši značajnu površinu slobodne teritorije koju ponosni Krajišnici odmilja nazvaše Drvarska republika. Na suprotnoj strani Bosne formirana je Šesta istočnobosanska proleterska brigada. Vrhovni štab sprema odluku o reorganizaciji naših jedinica. Imat ćemo narodnooslobodilačku vojsku Jugoslavije, kao regularnu vojsku naroda Jugoslavije... Može li se onda govoriti o našem porazu?

      - Jesu li podaci pouzdani? Odakle ti oni? - obradova se Edhem.

      - Zaboga, obavještajac sam!

      Od tada su krajiški ustanici, a posebno Peta kozarska brigada, u svojim borbenim pohodima stizali sve do rijeka Usore, Rudanke i Ukrine pri čemu su, zaobilazeći okupatorske i izdajničke garnizone, napadali na vozove, kidali prugu koja dolinom Bosne veže sjever i jug i mobilisali nove borce.

      Seoske milicije i domobranske jedinice nisu htjele, katkad ni smjele, da im se suprostavljaju pa su tako bez većih gubitaka uspijevali u svojim akcijama. Prodirali su i u kasabe te u manje gradove, ali se nisu zadržavali jer su ovima vrlo brzo stizala jaka pojačanja iz susjednih garnizona. Prodori u ovakva naselja im nisu bili toliko značajni zbog samog napada ili sticanja ratnog plijena koliko jesu da se sa svojim idejama približe širem stanovništvu, da se s njim izravno sretnu i kažu ko su, kakvi su i zašto se bore. Trebalo im je njihovo povjerenje i barem kakva podrška. Uspijevali su u svom predstavljanju i ljudi su ih prihvatali. Čak su, ako je bilo vremena, priređivali zajedničke zabave, druženja i političke govore. Stoga je svaki njihov dolazak među narod imao širok odjek među tim običnim svijetom. Tako se i dešavalo da su se vraćali s brojnijom jedinicom nego što je ona bila prije napada.

     Pošto su se Azizovi drugovi oporavili a Adem Hercegovac izliječio, i Aziz im se pridružio na putu u jedinicu. Svoj dotadašnji ilegalni kanal ostavio je skojevcima.

                                                            *

         Osmog avgusta gradovi i sela Podrinja ponovo su se našli u krvi i plamenu – počeo je drugi val istrebljenja muslimanskog naroda i etničkog čišćenja cijele pokrajine. Odatle se pošlo. Domaći četnici, zajedno s onima iz Srbije i Crne Gore, krenuli su da dovrše genocid što su ga započeli lani. Nebranjena mjesta, osobito Foča, lahko su postajala plijen razularenih palikuća, koljača i siledžija. Oni koji im nisu pali u ruke, bezglavo su bježali prema unutrašnjosti Bosne, u mjesta s većinskim muslimanskim stanovništvom. Samo u Tešanj izbjeglo ih je nekoliko hiljada. Najveću pomoć muhadžirima pružalo je Muslimansko dobrotvorno društvo «Merhamet», počev od onog u Sarajevu pa do takvih društava u ostatku Bosne. U Sarajevu se na izbavljanju i zbrinjavanju muhadžira kao član «Merhameta» naročito isticao Halid Kajtaz, sedamnaestogodišnji mladić koji jednako bješe obdaren plemenitim srcem, merhametli dušom i upadljivom mladalačkom ljepotom. «Ovakvog mumina nam je sâm Allah poslao i uputio ga da pomaže muslimanskom miletu», govorili su čaršijlije i blagosiljali ga na svakom koraku. «To je mladić koji zna samo za dobrotu i ljubav», dodavali su i bili sretni što ga imaju. Najbliži mu saradnik u poslu bješe Alija Izetbegović, ugledni član «Merhameta».

      U Malu Bukovicu stiže nekoliko grupa fočanskih muhadžira, većinom nejači, koju je trebalo zbrinuti i smjestiti u domaće porodice. Kako su seoske kuće već bile pune vlastite djece te pretrpane lanjskim muhadžirima tako su ovi novi došli kao poseban teret.

      Djeca su se mnogo teže privikavala na novu sredinu i

nepoznate ljude nego odrasli. Ona su naprosto šutila, drhtala, zavlačila se u budžake, vrištala i plakala u snu, dozivala majku... svoje staratelje molila neka im pomognu da idu svojoj kući.

      Među djecom je bilo i nekoliko odraslijih djevojčica i

mladića. I oni su provodili vrijeme pod dojmom proživljenog užasa, zatvoreni u sebe i izgubljeni u šutnji, pa se nisu odazivali čak ni kada ih zovu da jedu. Ponešto je imam Džafer ef. Begović, jer je umio s djecom, dokučivao iz njihove tišine i to kazivao u džematu.

      Dječak Esad, koga je uzeo u kuću, pojio je goveda kad su četnici bahnuli u avliju njegovih roditelja. Braću i sestre zatečene u avliji utjerali su u kuću a onima iz kuće nisu dali da izađu. Za tili čas su sa sjenika skinuli naviljke sijena i bacili ih pred vrata i prozore kuće. Istovremeno su zapalili sve te kamare i kuća je planula. Brzo se gubila u dimu i plamenu. Iznutra su dopirali jezivi krici i pomaganja. Neki ukućani su pokušali iskočiti kroz prozore, ali njih su četnici gađali iz pušaka pa su i mrtvi ostajali u vatri. Dječak je to gledao skamenjen, nijem od neviđenog prizora i ko zna bi li se sjetio bježanja da se stoka u štali nije uzbudila, stala ritati i pokušavati da pokida lance. Sada taj dječak noći provodi otvorenih očiju – nema sna.

      Drugi dječak, Adil, smješten kod muhtara, došao je mutav i niko ne uspijeva da mu iz usta izvuče ma i jednu riječ. Nagađa se da je zanijemio kad su mu rodbini dohakali koljači jer se trza i bježi čim u ruci domaćice ugleda nož ili u muhtarevim rukama sjekiru.

      Mutevelija je kazao da djeca koju je on primio nemaju osjećaj za mokrenje pa kvase gaće i danju i noću.

      Hana Begović, i pored toga što joj je kuća puna vlastitog evlada, primila je na izdržavanje Mevlu, jednu odrasliju djevojčicu, ali je od prvog časa zapazila da se djevojče ne osjeća dobro, čak se i ne ponaša pristojno. Govori malo a i to nesuvislo, gdje su joj riječi daleko od pameti. Haninim curicama je, pri spavanju, zavlačila ruku u njedra a jednom im je, usred dana, otkrila vlastita prsa i pokazala dojke. Hana ju je upozorila da to ne čini jer je nepristojno, pomalo je i naružila, ali je onda nastao veći belaj - djevojke je nestalo iz kuće. Tražili su je posvuda, dočekali i noć u potrazi, ali uzalud. Zatražili su pomoć muhtara i mutevelije. Ni oni je nisu našli. Potom se na noge diglo i selo. Pretraženo je korito potoka, mezarje, okolna šumica, gaj... Nije je bilo. Tek trećeg dana doveo ju je satnik Halil Kadić, Hanin brat, koji je kazao da se djevojka smucala oko njihovog domobranskog bunkera i da su je viđali kako s vojnicima zamiče u vrbak pored rijeke. Ispitivao ju je, ali je malo doznao, tek toliko da su je raniji vojnici držali zatvorenu u jednoj fočanskoj kući, samu, i skidali su s nje dimije kad god su htjeli. Poslije su je ostavili i ona ne zna ko ju je našao. Pitao je ko su bili ti vojnici. Nije znala kazati, ali je rekla da su na sebi imali izvezene neke strašne dvoglave ptice.

      Nur-ef. Smailbegović se osobno potrudio da hudu djevojku otpremi u Sarajevo i preda «Merhametu» odakle su je Halid Kajtaz i Alija Izetbegović smjestili u duševnu bolnicu.