Meho Baraković rođen je u Banjaluci 1945. godine, ali je veliki dio svoga života, sve do oružane Agresije na Bosnu i Hercegovinu i brutalnog izgona 1992. godine, proživio u Trebinju. Nakon objavljene pjesme Nije više Trebinje zatvoren je, zlostavljan, a potom kao i mnogobrojno bošnjačko stanovništvo protjeran u Crnu Goru. Dvije godine je, kao izbjeglica, proveo u Plavu, gradiću na crnogorsko-albanskoj granici. U Švedsku je otišao juna 1995. godine. U ovoj skandinavskoj zemlji proveo je ostatak života, do 15. septembra 2011. godine, kada je preminuo u Göteborgu. Ukopan je u Trebinju.

Prva Barakovićeva zbirka pjesama objavljena 1972. godine u izdavačkoj kući „Veselin Masleša“ nosila je naziv Azil. Slučajnost ili Božije određenje, ili i jedno i drugo, jer ni jedno ni drugo pjesnicima nije strano ni nemoguće, ma koliko bolno i tragično bilo.

Azil predstavlja svako sklonište pred progonom zbog rasne, vjerske ili nacionalne pripadnosti, zbog pripadnosti nekoj društvenoj skupini ili drukčijem političkom mišljenju. Azil se dodjeljuje ako osoba ne može ili se zbog straha ne želi vratiti u zemlju u kojoj je izložena torturi. Ako je Baraković sedamdesetih godina prošlog stoljeća tražio i sanjao azil za svoja neshvaćena misaono-emocionalna stanja, devedesetih se u azilu našao mimo vlastite volje, u vrtlogu historijskih turbulencija, u vremenu zla i smrti. I tu dolazimo do paradoksa, dobivši azil u Švedskoj, pjesnik nije dobio Obećanu Zemlju, ono za čim je tragao, ono čemu se predavao, već svoje tragalačke kompase okreće ka zemlji iz koje je prognan i u njoj nalazi unutarnji azil i egzil. U tom smislu Barakovićeva poezija isijava bogatstvo jezika, jezikotvornu strast u traganju za što življom, preciznijom i sugestivnijom slikom u njezinim raznorodnim značenjima.

 

Boli

naročito noću boli

noću kada je soba ispunjena sjećanjima

i onim sitnim Nesporazumima

ljubičastom izmaglicom

Strahom

Pitam se

hoću da znam

samo Zašto se pitam

Kada ću se moći vratiti

hoću li se Ikada moći vratiti

na Svoje

u svoj Grad

u svoju prepoznatljivu Ravnotežu

 

Suština Barakovićevih pjesama uvijek je britko saopćena, pjesma je podjednako i situaciona, i asocijativna, i izmještena iz doslovnosti, ona odlično povezuje mezalijanse i novouspostavljane alijanse, i dovoljno je ironijska u vlastitoj tradiciji da bi osigurala raznolike tonalitete ne ugošćavajući nijedan. Tako da slobodno možemo reći da se ovakva vrsta pjesničkog govora pretvara u Barakovićev pjesnički uzorak jer u osnovi pjesme uvijek se skriva racionalni koncept iza situacija, slika, ponekad samo izravno postavljenog mizanscena ili čitave male predstave čija je poruka jasna, a pjesma je objekt Barakovićevih predispozicija i trenutne pobude/inspiracije. To može biti učitano u još jedan, vrlo bitan plan pjesnikove formule, zbivanje u jeziku, onu ravan na kojoj jezik provocira sve ostalo, znači i samo poetsko mišljenje i ostale sastavnice procesa pisanje pjesme. Kako se tu izjednačava ono što funkcionira i ono što je predmet funkcioniranja?

Pjesmom-subjektom zovem stihovanu cjelinu kroz koju govori nosilac „radnje“, što znači pjesničkog mišljenja koje raspolaže asocijacijama, slikama i koje često, u filmičnom nizu i rasporedu, označuju razvijanje ideje pjesme, zajedno s artikulacijom, unutrašnjim suočavanjima, ponekad naglašeno kontrastnim poentiranjem, organiziranim i neorganiziranim dijelovima sjećanja koje funkcionira na raznim ravnima. Jezik tu djeluje i kao sredstvo iskazivanja poetskog mišljenja i, istovremeno, kao njegov izazivač. Ovaj spoj treba posebno naglasiti.

Asocijacije, slike, sučeljavanja suprotnosti i poente služe se jezikom, ali su i potaknuti njime. O artikulaciji, toliko sugestivnoj u djelovanju poetskog, da i ne govorimo. Nešto strožije rečeno: jezik je istovremeno sredstvo, objekt pjesničkog mišljenja, ali i njegov subjekt. No, kao i uvijek, sve možemo pogledati i s druge strane. Poetsko mišljenje funkcionira u jednom nimbusu, u uterusu samorođenja i fetusnog razvoja koji se čini i dovoljno odvojenim od svega, pa i jezičkog izraza. Tako gledano, jezik postaje predmet sazrijevanja. Jer iz tog ugla, uz pogled koji vidi uterus kao početak svih početaka, sve čime se pjesma iskazuje, to jest sve ono što pjesma kao proizvod predstavlja, pa i sam jezik, jeste plod tog jasnog i mutnog interuterinskog zbivanja. Dakle, njegov učinak, njegov objekt. Ako se ovo može prihvatiti, postaje jasno ono što želim reći: ta subjektno-objektna simbioza, i na jezičkom i na općem planu pjesme, ta pupčana vrpca dvije funkcije jezika i mišljenja, izjednačuje dvostranost izraza u punoj reverzibilnosti kod pjesnika poput Barakovića kojima je jezik ne samo izvršno sredstvo nego i početni poticaj. Dakle, u jednosti.

Baraković ne koristi interpunkciju u klasičnom smislu, no stvara vlastiti stil nepoštivanjem, samo naizgled, određenih pravopisnih normi. Naime, pjesnik mnoge pojmove piše velikim slovom, ističući ih i dajući im posebna, bitna značenja. Kao da ih tim činom oživotvoruje, personalizira, kao da im želi udahnuti novi smisao i novu bitnost. U tome uspijeva jer u takvom kontekstu riječi: Ravnoteža, Bol, Nesklad, Simetrija, Metak, Smrad, Neizvjesnost, Igra, Metafora, Svjetlost, Nježnost, Rana, Tijelo, Most, Brana, Krug, Crtež, Disanje, Laž, Ples, Bolest, Zabluda, Razum, Visina, Rudnik, Put, Staza, Osipanje, Vijesti, Nedogled, Dno, Mozak, Rugalica i mnoge druge poprimaju odioznost filozofema.

Pjesnik se, nažalost u tabutu, vratio u zlom poremećenu „Ravnotežu“, u Trebinje, u to „predgrađe Dubrovnika“, u tu negdašnju oazu u kojoj je civilizacija živjela u svakom kamenu, u svakoj ploči, svakom oblutku, kao embrion drevnih mudrosti: „Rano / u istinu prerano je Smrt došla / da Te odvede iz Života u predjele Tame… / Sada je sve Umuklo / i ostala je Praznina sa kojom se Živi / sa kojom mora da se Živi / i Traje...“

I na kraju, čini mi se da je pjesnik Baraković „u svome Zanosu i svome Sljepilu / htio da sagradi Grad / sasvim novi Grad / u svojoj poeziji / u svojoj utrobi“, i da je u tome uspio.