The Economist je nadmašio sam sebe u jasno izraženoj mržnji prema izabranom šefu države Recepu Tayyipu Erdoganu. U svom posljednjem izdanju, predsjedničke izbore u Turskoj smatra najvažnijim koji će se održati ove godine i tvrdi da o rezultatima neće ovisiti samo budućnost Turske, već i budućnost same demokratije. "Što je najvažnije, u eri kada je vladavina moćnika u porastu, od Mađarske do Indije, mirno izbacivanje g. Erdogana pokazalo bi demokratima posvuda da se moćnici mogu pobijediti", smatra se.

Ovo je užasno glupo reći.

Možda je izmaklo pozornosti The Economista, ali Turska je - pod hiperpredsjedničkom vladavinom moćnog čovjeka - zemlja u kojoj se još uvijek mogu održati slobodni izbori, za razliku od regije u kojoj je diktatura norma.

I ovi izbori su slobodni. Unatoč odluci Vrhovnog izbornog vijeća 2019. da poništi početnu pobjedu opozicijskog kandidata za gradonačelnika Istanbula, Ekrema Imamoglua, turski izborni sistem još uvijek je robustan.

Na biralištima su sve stranke. Prisutni su u svakoj fazi prebrojavanja, transporta kutija i konačnog prebrojavanja. Svaki glasački listić potvrđuje ili prigovara svaki politički učesnik.

Nadalje, bit će to sedmi slobodni izbori na koje će Erdogan, kojeg Economist naziva "diktatorom", izaći otkako je 1994. godine izabran za gradonačelnika Istanbula.

Economist više od desetljeća posvećuje šest drugih naslovnica istoj temi. Svi su bili usmjereni na Erdogana. Gdje su slične osude vođa koji su – po općoj suglasnosti – daleko gori od turskog vođe?

Egipatski predsjednik Abdel Fattah el Sisi upravo je dodao 81 ime branitelja ljudskih prava i novinara na svoj "teroristički popis", koji sada broji 6300. Popis uključuje 32 egipatska novinara iz Al Jazeere, Al Sharqa, Mekameleena, Watana, Rassd mreže i drugih novinskih web stranica kritičnih prema vladi.

Ovo je dodatak na broj od 60.000 političkih zatvorenika koji čame i umiru u egipatskim zatvorima. Ni riječi, ni pisanja tih branitelja vanjske politike Zapada.

A šta je s Mohammedom bin Salmanom, prijestolonasljednikom i premijerom Saudijske Arabije, koji je dao ubiti i raskomadati novinara ili objesiti poslovne suparnike naglavačke dok nisu prepisali svoju imovinu?

Der Spiegel, taj uzor njemačkog socijaldemokratskog liberalizma, slikao je Erdogana kako sjedi na napuknutom prijestolju iza njega, a polumjesec, simbol islama, se raspada.

"U 100. godini svog postojanja, Turska Republika je na raskrižju: ako Erdogan bude po drugi put potvrđen na vlasti, promatrači strahuju da bi mogao pretvoriti zemlju u diktaturu; mogao bi postati doživotni vladar, ukinuti izbore."

Možete li zamisliti kakva bi buka nastala da je Der Spiegel postavio izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, koji se udružio s teroristima i fašistima, na razlomljeno židovsko prijestolje, s Davidovom zvijezdom koja se raspada iza njega?

Le Point je ozbiljno – i bez imalo namjerne ironije – uporedio Erdogana s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Obojica, tvrdilo se, sanjaju o obnovi carstva. Oba su instrumentalizirali religiju i oba su izvršili invaziju na druge zemlje.

U slučaju Turske, Le Point navodi tursku invaziju na Sjeverni Cipar. To se dogodilo 1974. godine kada je na vlasti bio Mustafa Bulent Ecevit, kemalist i političar CHP-a.

A tu su, naravno, i turski upadi u Siriju, kao i Libiju.

Zaboravljam li nešto, ali nisu li američke, ruske i iranske trupe također u Siriji? Nisu li sve zapadne zemlje podržale neuspjeli pokušaj svrgavanja Bashara al-Assada? I nije li Turska upravo ubila posljednjeg vođu skupine Islamska država (IS), protiv koje se zapadna koalicija još uvijek bori?

A u Libiji nisu bili ruski Wagnerovi plaćenici, UAE i Egipat iza pokušaja zauzimanja Tripolija, prije nego što je Turska intervenirala sa svojim dronovima?

Ova vrsta komentara nije samo namjerno zatrpana pogreškama i propustima. Za Tursku su sve provjere činjenica privremeno obustavljene.

Erdogana sada nazivaju islamistom, iako je njegov prvi čin kada je Mohamed Morsi iz Muslimanskog bratstva došao na vlast u Egiptu bio poziv na sekularizam tokom posjete Kairu.

Istini uprkos, svakakva sotonska sila sada je svaljena na njegova pleća. Smatra se da prijeti evropskoj demokratiji ne samo zato što je označen kao autokrat, već zato što je musliman.


Ovi su izbori doista najteži s kojima se suočio u posljednjih 20 godina. Ankete javnog mnijenja koje su se prema zakonu prestale objavljivati u Turskoj, dva su glavna kandidata istakla kao jednaka.

Ako Erdogan i izgubi, bit će to zbog inflacije i rasta troškova života koji su bitno utjecali na kupovnu moć, a za to može kriviti samo sebe.

Možda će doista signalizirati novu i ortodoksniju monetarnu politiku nakon izbora, ali ako izgubi, ekonomija a ne njegov autoritarizam doveli bi do njegovog pada...

Privlačna je Kilicdarogluova priča o povratku parlamentarnoj demokratiji i jačim institucijama neovisnim o političkoj vlasti.

Ali zasad je to samo to, priča.

Ispod njega teku snažne i manje privlačne struje evropskoj liberalnoj publici, poput populističkog rasizma CHP političara usmjerenog prema sirijskim izbjeglicama i arapskim govornicima općenito, rasizma koji je bio vidljiv nakon užasnih posljedica nedavnih potresa.

Erdogan je iz gorkog iskustva naučio oštru igru s evropskim prijestolnicama. Kao što znaju svi koji su proučavali ovu temu, prepreka prema Evropi ne leži u Turskoj.

Njemačka je još 1992. godine - 11 godina prije Erdoganova dolaska na vlast - slala različite poruke o ulasku Turske u EU. Njemački ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel javno je uvjeravao svog kolegu da savezna republika podržava ulazak Turske.

Međutim, privatno je tadašnji kancelar Helmut Kohl, prema povjerljivim dokumentima koje je objavio Institut za savremenu historiju u Münchenu, otkrio norveškoj premijerki Gro Harlem Brundtland tokom njegove posjete Oslu: "Mi smo protiv toga."

A to je bilo pod Kohlom, kada je liberalna demokratija bila u procvatu i dobra za posao. Zamislite samo kako bi danas izgledala sama pomisao na članstvo Turske s ekstremnom desnicom u Njemačkoj, Italiji, Francuskoj i istočnoj Evropi.

Mržnja prema islamu i sumnjičavost prema muslimanima ušli su u politički mainstream u Europi.

Nikoga se ne osuđuje, nijedna politička karijera ne završava prerano za svakoga ko se uključi u ovu bogatu struju bijelog nacionalizma.

Baš suprotno.

Kilicdaroglu je počašćen što ga se u intervjuu na njemačkoj televiziji smatra turskim Olafom Scholzom. Nema sumnje da mu je drago što ga zovu i turskim Joeom Bidenom. Naučit će na teži način da pravi razlog zbog kojeg je Zapad izrazio takvo neprijateljstvo prema Erdoganu nema nikakve veze s njegovim autoritarizmom ili njegovim slamanjem slobodne štampe, a ni jedno ni drugo ne zaustavlja žurbu sa ulaganjem u Saudijsku Arabiju.

To je zato što je Erdogan oblikovao Tursku u nezavisnu državu s vlastitim moćnim oružanim snagama, koja neće automatski slijediti liniju koja joj se diktira. To je razlog zašto ima toliko neprijatelja na Zapadu.

Njegova popularnost kao vođe u sunitskom muslimanskom svijetu prijetnja je propadajućem i bolesnom zapadnom konsenzusu. Neovisni čelnici poput Morsija ili pakistanskog Imrana Khana doživjeće istu sudbinu.

Erdogan se suprotstavio tom trendu - do sada.

Razapinju ga jer je previše blizak s Putinom, a ipak je Turska jedna od rijetkih zemalja u regiji koja može pregovarati o razmjeni zarobljenika između Ukrajine i Rusije i održati dogovor o žitu, iako vjerojatno ne još dugo.

Ako obećana ukrajinska protuofanziva posustane, a Bidenov apetit da nastavi opskrbljivati Kijev raketama i granatama koje su mu potrebne, posustane, vratit će se u Ankaru kako bi dogovorio razgovore između dviju strana.

Neutralnost Turske u ovom sukobu ponovno neće biti toliko neprivlačna zapadnoj Evropi.

Većina analiza temelji se na mogućnosti da Erdogan izgubi. Ali ostalo je mnogo scenarija gdje bi mogao pobijediti. Baraž neprijateljstva iz Evrope nije prošao nezapaženo u Turskoj.

Kad je Erdogan sazvao masovni skup u starom istanbulskom aerodromu Ataturk, pojavile su se stotine hiljada ljudi. Brojke se mogu sporiti, ali veličina gomile iznenadila je sve u gradu koji je sada pod kontrolom opozicije.

Ako Erdogan ipak pobijedi, bit će to zato što je uvjerio konzervativne glasače da se vrate u okrilje vladajuće Stranke pravde i razvoja (AKP). To nisu glasači koji se lahko pojavljuju u anketama jer ne žive u velikim gradovima. Ali još uvijek imaju ogromnu moć na izborima.

Kilicdarogluova strategija da podijeli konzervativne glasove uključivanjem dvojice muškaraca koji su bili Erdoganovi drugovi u njegovom prvom razdoblju vlasti, bivšeg premijera Ahmeta Davutoglua i bivšeg ministra vanjskih poslova Alija Babacana, neće uspjeti.

Ako, kao što se očekuje, izbori dođu do drugog kruga, Erdogan još uvijek ima karte u rukavu, ne samo imenovanje dva ili više potpredsjednika koji su etablirani teškaši u monetarnoj i vanjskoj politici. Kilicdaroglu je s druge strane odigrao svoje najvažnije karte.

Ovo je turska demokratija na djelu. Gruba je po rubovima, nedostaje je u velikim razdobljima između izbora. Mnogo toga u predsjedničkom sistemu treba promijeniti.
Tada sam tvrdio da Turskoj trebaju snažni i nezavisni mediji. Treba nezavisne institucije. Ministre mora kontrolirati parlament, a ne predsjednik. Potrebna joj je nezavisna centralna banka koja zaslužuje poštovanje tržišta.

Ali Erdoganovo predsjedništvo sa manama još uvijek je svjetlosnim godinama ispred onoga što se događa u arapskim zemljama čiji čelnici arogantno izjavljuju da njihovi ljudi nisu dovoljno zreli ili spremni za slobodne izbore.

Evropa se moli za Erdoganov pad. Time Turcima daje najveći razlog zašto bi se trebali sami odlučiti za koga će glasati, ako žele zadržati nezavisnost za koju se njihova zemlja tako dugo i teško borila.

(David Hearst je suosnivač i glavni urednik Middle East Eyea, nekadašnji novinar Guardiana i njihov dopsinik iz nekoliko zemalja svijeta)