Emir Dragulj (1939–2002), likovni umjetnik, rođen je 1939. godine u Mravincu kod Goražda. Gimnaziju je završio u Sarajevu. Diplomirao na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu 1963. godine.

Specijalni kurs za grafiku završio je 1966. godine kod profesora Boška Karanovića. Specijalizirao grafiku na École nationale supérieure des arts visuels de La Cambre u Bruxellesu 1966/67. godine u klasi profesora G. Maršula. Profesorsku karijeru do stepena redovnog profesora ostvario je na Odsjeku za grafiku Fakulteta likovnih umetnosti u Beogradu. Ukopan je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu 2002. godine.

Historičarka umjetnosti Melika Husedžinović je o Draguljevoj umjetnosti napisala: „Sva iskustva do koji je došao Dragulj uvijek iznova i uporno vraća u svoju umjetnost, dodajući samo poneki detalj. Zapravo, ono što je najuočljivije to je proces eliminacije ili proces akumulacije pojedinih poznatih detalja, svođenja na minijaturu nekih ranijih, velikih listova, njihove modifikovane varijante kroz prožimanje prizora, miješanje vremenskih i prostornih planova, sa izuzetno tananim razlikama u izvedbi, u kojoj Dragulj oduvijek i u potpunosti čuva integritet vlastite manuelne obrade. Na svim ovim listovima on i dalje budno bdije nad ravnotežom masa i mistične praznine, u kojoj ponekad ličnosti i predmeti izmiču sili teže. Budno bdije nad fluidom svjetlosnih tkanja, nad tonskim rafinmanom, Deskriptivno uspijeva potisnuti evokativnim i psihološkim nabojem, onom čudnom mješavinom osjećajnosti, filozofije, metafizičkog, znakova i poruka u kojima se prepoznaje – likovnim jezikom ispisana – MEMORIA BOSNIACA.“

Emir Dragulj je do 1967. godine pripadao strukturalističkoj orijentaciji, kojoj su se priklonili mnogi umjetnici njegove generacije, piše historičarka umjetnosti Ljiljana Slijepičević. Već tada, naklonjen nekom konkretnijem, narativnijem izrazu, Dragulj se trudio da ukomponuje figuru u apstraktnu osnovu koja je imala izvjesnu ornamentiziranu strukturalnost. Te grafike su sadržale direktne umjetnikove impresije iz specifičnog trgovačkog ambijenta bosanske „čaršije“ (Otvoreni dućan, Posle podne u dućanu, 1966; Adžo, 1967).

Ovaj izrazito ekspresionistički grafički postupak Dragulj je od 1968. godine zamjenio jednim novim poetskim izrazom, u kome je našao osnovni plastični i simbolični „ključ“ za svoj pravi izraz. Na tamnom glatkom fonu pojavila se leđima okrenuta pogurena prilika starca koji kreće ka dubini tame, od koje ga deli samo ravan kameni zid. Ceo grafički izraz sada je pretočen u čistu simboliku o osnovnim egzistencijalnim pitanjima odlazaka ili povratka iz večitog metafizičkog mraka (Odlazak, 1968).

Drugi simbol, sa istim sadržajnim podtekstom, je konjanik koji odlazi (Prolaznost, 1970). Povremeno, pojavom figure žene, dominirajuća atmosfera nostalgije dobijala je šagalovski intoniran lirski sadržaj (Ratnik, 1969, Nevesta, 1970). Prolaznost, kao osnovni životni fenomen, dostigla je krajnju likovnu esencijalnost u simboličnoj transformaciji mjesečeve kalote pri vrhu tamnog horizonta, u istoimenom listu, 1969. godine.

U osmoj deceniji, izrazitije romantičarsko raspoloženje autora manifestovaće se većom ilustrativnošću motiva. „Naiviziranim“ postupkom Dragulj će unijeti elemente idiličnog bosanskog pejzaža. Time će se uklopiti u širi pokret neoromantizma te decenije. Posebnu cjelinu predstavljaju motivi mrtve prirode, u kojima je autor manifestovao senzibilnost blisku duhu istočnjačkog slikarstva minijatura ili, još bliže grafičkoj umetnosti J. Hamagučija (Zdjela sa boranijom, 1975, mecotinta).

Porijeklo umjetničkog izraza Emira Dragulja treba tražiti u duboko usađenom mentalitetu sredine iz koje je potekao, u tradiciji njenog filigranskog i srebrnarskog zanata i, naravno, u njegovim ličnim potencijalima za koje je iskoristio sva stečena iskustva preformulirana u impresivan metaforički izraz.