„Otac“ bluza, koji je značajno utjecao i na rokenrol, Robert Johnson umro je s 27 godina, čime praktički postaje rodonačelnik takozvane „The Club 27“ asocijacije (muzičari Jimi Hendrix, Jim Morrison, Janis Joplin, Kurt Cobain, Amy Winehouse... umrli su s 27 godina).

Johnson je muzička legenda, njegov se život i dalje gorljivo istražuje, a poznate su samo dvije njegove fotografije tokom života. U centru pažnje ostaje predaja da je Johnson ustvari bio vrlo loš muzičar i da je netragom nestao na neko vrijeme, a nakon povratka potpuno neobjašnjivo počinje svirati ono što je danas nezaobilazni dio muzičke historije. Ali ne bez cijene, i to faustovske. Naime, predaja kaže da je Johnson prodao dušu đavolu na jednom raskrižju tačno u ponoć, a zauzvrat za života dobio dar – magične muzičke prste i orfejski glas koji bluz‑tradicija navodi kao ishodišno mjesto.

Mogli bismo reći da je tema đavla konstantna preokupacija umjetnosti, a na našim prostorima morali bismo razmotriti par neobjašnjivih slučajeva upravo u tom smjeru – prodaje duše đavlu na raskrižjima promjena vlasti.

U zadnje vrijeme treba navesti aktuelni slučaj iznenadne promjene mišljenja i naknadne pameti pjesnika i hodže Džemaludina Latića, koji ima naviku da prvog predsjednika BiH Aliju Izetbegovića optužuje za maltene sve ono što je sam skrivio. Tako je u nedavnom intervjuu za hrvatsku Slobodnu Dalmaciju svoje grijehe upisao Aliji Izetbegoviću i njegovom sinu Bakiru: Uništenje i rasprodaja Bošnjačke TV, vjerski radikalizam, nacionalna isključivost, otvoreno priznanje da je za hrvatsku putovnicu radio s hrvatskim službama... Nije na tome stao pjesnik Džemo, već je Hrvatima katolicima predložio „novi svjetski poredak“, odnosno savez s papom Franjom, inače će ruski car pregaziti Balkan, a katolici i muslimani bit će stjerani u enklavu zapadne Bosne, a onda će krenuti odmazda kršćanima na Bliskom istoku... Ako vam izrečeno možda zvuči nevjerovatno, tek je početak onoga što se krije u pozadini ove nesretne priče.

Zadnji nastupi Džemaludina Latića otvaraju mogućnost da se njegova biografija trajno prepravi.

Sarajevski poznavaoci skrivenih čaršijskih tajni, a nekadašnji prijatelji pjesnika Latića, koji se znao odazivati na ime Džemal-zade, sada tvrde da nije riječ o nikakvom raskrižju nego o događaju koji se odvio u kabinetu ovog pjesnika na Fakultetu islamskih nauka. Uvid u zadnju promjenu raspoloženja pjesnika Latića objašnjavaju jednom ićindijom na kojoj se „lomi kičma šejtanu“, nakon čega je Džemal-zade uputio dovu Allahu Uzvišenom da mu podari sabura i pomoć u karijeri koja je zapela nakon što je svog nekadašnjeg političkog zaštitnika Aliju Izetbegovića (kao i njegovog sina) optužio da je bio malo kosovac, a malo udbaš.

I zaista se, pričaju, dogodio keramet, barem je tako umislio Džemal-zade. Prekrasna i svjetleća pojava obasjala je prostor, što je pjesnik objasnio prisustvom direktno božanskog, a u najmanju ruku meleća prvoga ranga, kako i doliči njegovoj visini u antologiji bošnjačke književnosti.

Prvi tvrde da mu je taj svjetlac prenio neku vrstu apokrifne objave, drugi da je dobio zadatak koji mora ispuniti da bi dobio direktnu ulaznicu u džennet, treći da mu je u desetercu izrecitirao najljepše stihove koje su ikada rečeni na ovoj potrošnoj dunji, ali svi se slažu da se Džemal-zade dobrano prevario.

Naime, pažljivo istraživanje i unutarnji uvidi posvjedočili su da je ta pojava ustvari bio nesmireni duh nekadašnjeg reisa Sulejmana Kemure, koji je ostao kružiti Fakultetom islamskih nauka u nadi da ce se vratiti lijepo doba Jugoslavije. U nemogućnosti da naiđe na kakva doušnika poslije radnog vremena, a kojem bi povjerio zadatak, Kemura se okomio na lahkovjernog Džemala... i uspio.

„A kako objasniti svjetlo“, upitali su uznemireni čaršijski tumači tajni tajne.

„Pa to ti je Kemura prnuo u fenjer, a Džemo umislio da vidi keramete“, odgovorili su i trajno zaključili ovaj nesretan slučaj o kojem ovih dana naveliko pišu i hrvatski mediji.

Da Allah sačuva svakog pjesnika, posebno onog bošnjačkog i antologijskog.