Mostar je nakon Sarajeva dao najviše članova i aktivista organizaciji Mladi muslimani. Među njima je bio i Sinan Ramadanović, koji je preselio na Ahiret u ponedjeljak 27. maja 2024. u svojoj 92. godini. Svoje posljednje mjesece života proveo je u Centru za stare osobe u Podveležu koji djeluje u okviru Medžlisa Mostar. Dženaza je obavljena u utorak 28. maja u Šarića haremu u Mostaru.

Iz prve generacije pokreta Mladi muslimani još su živi Izet Riđanović, Ćamil Hodžić, Velija Frljak i Omer Nakičević.

“Hadžija Sinan Ramadanović, mostarski vakif, u našu Ustanovu ‘Centar za stare osobe Podvelež’, koja je vakufski projekat Medžlisa IZ Mostar i jedina Ustanova namijenjena osobama u trećoj životnoj dobi u okvirima Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, došao je polovinom marta ove godine. Kada je došao kod nas, već je bio u dubokoj starosti, u 92. godini života i narušenog zdravstvenog stanja. Sve do posljednjeg dana imao je svu potrebnu njegu i pažnju našeg medicinskog osoblja. Brinuli smo se o našem hadžiji, tom skromnom a po svemu velikom Bošnjaku i muslimanu, kao prema najrođenijem”, kaže za Stav Eldis Balić, direktor “Centra za stare osobe Podvelež”.

HUMANIST I INTELEKTUALAC

Sinan je bio za svog života ukras mostarskih džamija i poznato lice među vjernicima.

“Mogu posvjedočiti da je do zadnjeg svog ovodunjalučkog života hadžija Sinan ibadetio, klanjao u svom krevetu, i učio kur’anske sure. Kada bih god došao u sobu da ga obiđem, zatekao bih ga u tom stanju, kao da je imao predosjećaj da je kraj blizu. Da mu Allah Uzvišeni podari najljepše mjesto u Džennetu, ako Bog da”, dodaje Balić.

Muftija u penziji Seid Smajkić prisjetio se djelovanja i doprinosa Sinana Ramadanovića.

“Hadži Sinan Ramadanović bio je čovjek koji je živio za islam i njegovo autentično predstavljanje. Do u najsitnije detalje nastojao je primijeniti islamski stil života pa je, gledano dunjalučkim očima, s obzirom na uslove u kojima smo tada živjeli, ponekad u tome i pretjerivao. No, Sinan Ramadanović je u tome bio i ostao dosljedan. U posljednjih tridesetak godina, recimo, prakticirao je Davudov,  a. s., post (dan postio – dan mrsio), što je, vjerujemo, izuzetno rijedak slučaj na ovim prostorima. On je i ranije, u bivšem komunističkom sistemu, pored ramazana postio solidan broj dana neobavezujućeg posta (nafila), tako da je discipliniranje svojih prohtjeva i nagona i upravljanje istima doveo do savršenstva”, kaže za Stav muftija Smajkić.

Početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća Ramadanović je obavio hadž zajedno s muftijom Smajkićem.

“Da bi se lakše branio od napasnika i provokatora on je prihvaćenim vrijednostima prilagodio svoj stil života: nema ispijanja kahve do kraja života, nema pušenja i drugih luksuza, tako da se nije mogao optužiti za nekolegijalnost i nedruštvenost mada je radio u preduzeću vazduhoplovne industrije ‘Soko’ u Mostaru, u kojemu se strogo vodilo računa o javnom ispoljavanju vjerske i nacionalne pripadnosti”, pojašnjava Smajkić.

Iako je živio u tzv. Zapadnom Mostaru, sve do svoje smrti, posjećivao je sve mostarske džamije i bio aktivan član Islamske zajednice.

“Reaktiviranjem dobrotvornog humanitarnog društva ‘Merhamet‘ 1990. godine postaje stub njegovog djelovanja i, može se reći, portparol koji je kreirao, pisao i objavljivao sve promotivne radnje društva. Kasnije, u Agresiji 1992–1995., kroz ‘Merhamet’ je mnogo doprinio u pružanju pomoći nastradalim u potpuno razorenom Mostaru”, dodaje Smajkić.

Sinan Ramadanović bio je angažirani intelektualac koji je svoj naučni potencijal koristio pišući deklaracije, poučne savjete i sam ih je distribuirao na razne adrese.

“U vlastitoj režiji izdavao je periodičnu publikaciju-brošuru Muslimov vidik, u kojoj je otuđenoj muslimanskoj masi nastojao prikazati savremenost islama i nužnost prihvatanja njegovog pozitivnog djelovanja na očuvanje i opstanak Bošnjaka. Tu su i ‘iskrice islama’, važne kratke poruke i mudrosti odštampane na stranici-dvije i distribuirane njegovim vlastitim angažmanom. Spomenut ću i kapitalno djelo The 100: A Ranking of the Most Influential Persons in History, autora Michaela H. Harta, koje je Sinan Ramadanović preveo s engleskog jezika. Prevod je pisan ručno i primjerak se nalazi u Mostarskom muftijstvu. Bilo bi korektno prema Sinanu Ramadanoviću, a vjerujem i u interesu čitalačke publike, objaviti ovo interesantno djelo”, smatra Smajkić.

Sinan je bio poznat po humanitarnom radu i pomaganju onih koji su u potrebi na različite načine.

“Valja napomenuti i Ramadanovićevo nesebično zalaganje u pružanju intelektualnih i stručnih usluga-instrukcija talentovanim siromašnim đacima iz matematike i engleskog jezika, čiji roditelji nisu bili u stanju pružiti im adekvatnu materijalnu potporu. Lično je izdašno pomagao različite humanitarne projekte, dok je u isto vrijeme živio veoma skromno, a pomaganje potrebnima mu je činilo osobito zadovoljstvo”, dodaje Smajkić.

Sinan je još 1996. godine napisao svoju biografiju kroz kraći esej ukratko opisujući svoj životni put.

“Udruženje za afirmaciju i njegovanje kulturno-tradicijskih i duhovnih vrijednosti Bošnjaka Mostara i Hercegovine ‘Toprak’ objavljuje 2022. godine Ramadanovićeve eseje MM sjećanja, koja je napisao prije dvadesetak godina. Ona su historijski i autobiografski dokument najmlađeg pripadnika pokreta Mladi muslimani koji kroz svoju ispovijest i sličice iz svakodnevnog robijaškog života rasvjetljava samu bit komunističke vlasti nakon Drugog svjetskog rata, koja je u prvo vrijeme težila iskorjenjivanju duhovnosti i kulturne tradicije te jezika Bošnjaka, atakujući tako na samu srž bošnjačkog identiteta, u čemu su se na udaru prvo našli bošnjački intelektualci. Valja istaći da je Sinan Ramadanović, u vrijeme privođenja maloljetna osoba sa šesnaest i po godina, srednjoškolac, upao u misterioznu klopku komunističkog jednoumlja, koju je zahvaljujući svojoj visprenosti, entuzijazmu i životnom optimizmu nekako predeverao. Ovdje je interesantno napomenuti da je sva maltretiranja kroz koja je prošao prihvatio kao iskušenja koja prate vjernika u životu, a kroz koja se čovjek kali i dokazuje vjerodostojnost svoje ideje”, pojašnjava Smajkić.

Štaviše, Ramadanović na maltretiranja kroz koja je prošao gleda s dozom vedrine, “kao običnu ekskurziju društveno-korisnog rada” u odnosu na iskušenja i stradanja nešto starijih članova organizacije Mladi muslimani, posebno njezinih strijeljanih prvaka.

“On svoje robijanje od sedam i po mjeseci doživljava kao veliko životno iskustvo koje se ne može ničim platiti. Sinan Ramadanović držao je dunjalučki život prolaznim i živio je za vječnost. Takav je bio njegov život i on se vratio onamo gdje pripada. Da Allah, dž. š., bude zadovoljan  njime i da ga nastani u perivojima Dženneta. Rahmetullahi alejhi rahmeten vasiaten”, kaže na kraju razgovora za Stav muftija Seid Smajkić.

KRATKA BIOGRAFIJA

Sinan Ramadanović rodio se 2. oktobra 1932. godine u Mostaru. Mekteb i osnovnu školu završio je u rodnom gradu, kao i mehaničarski zanat.

Član Mladih muslimana postao je 1947. godine, kada ga je u rad Organizacije uključio Mustafa Hadžiosmanović. Budući da je Organizacija u tom periodu bila ilegalna, tako je i rad članova bio strogo konspirativan i zasnivao se na principu tri člana u jednoj grupi. Sinan Ramadanović bio je u grupi sa Džemalom Hadžiosmanovićem i Salihom Mišićem, a poslije je bio vođa grupe koju je činio s Ahmedom Rustempašićem i Mustafom Gušićem. Zadatak njegove grupe bio je organizacija podjele vjerskih brošura i širenje stavova i pogleda Organizacije među omladinom, odnosno omasovljenje Organizacije.

Uhapšen je u junu 1949. godine kao član organizacije Mladi muslimani i prebačen u zatvor Ćelovina u Mostaru. Nakon jednomjesečne istrage bez optužnice i presude prebačen je u Travnik na izdržavanje kazne društveno-korisnog rada u trajanju od dvije godine, a zatim na imanje Rilić na Kupresu, gdje je nastavio izdržavanje kazne radeći u kamenolomu. Kaznu je izdržavao i radeći na izgradnji naselja Čengić Vila u Sarajevu, u Gračanici kod Tuzle te u okolici Zenice.

Poslije izlaska iz zatvora završio je započetu tehničku školu i zaposlio se u preduzeću “Remont” kao automehaničar, pa onda u preduzeću “Soko” iz Mostara.

Nije se ženio. Bio je jedan je od većih hercegovačkih vakifa i dobrotvora. Podržavao je i rad Udruženja Mladi muslimani.

Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća i nakon demokratskih promjena u Bosni i Hercegovini zajedno s članom Organizacije Smailom Velagićem, a na inicijativu Edaha Bećirbegovića, nekadašnjeg predsjednika “Merhameta”, dao je doprinos u radu na obnovi i uspostavi mostarskog ogranka ove humanitarne organizacije.