Dvadeset godina nakon njegove smrti 2003. godine, Edward Said nastavlja nadahnjivati. Ovaj put, čini se da Saidove riječi odgovaraju na specifičnu potrebu potaknutu izraelskim napadom na Gazu, kampanjom koja je toliko proračunata i nepopustljiva da ju je Međunarodni sud pravde proglasio vjerojatno genocidnom. Nije lako znati kako treba odgovoriti na takvo zlo, a čini se da se mnogi okreću Saidu kako bi to saznali, piše Moustafa Bayoumi za londonski The Guardian.

Pronalaženje starih citata Edwarda Saida na društvenim mrežama nikada nije bilo teško, ali od napada Hamasa sedmog oktobra, Saidove ideje, citati i arhivski isječci naširoko su rasprostranjeni.

Edward Said rođen je u bogatoj palestinskoj porodici u Jerusalemu 1935. i pohađao je Victoria College u Kairu prije nego što se upisao u elitnu pripremnu školu u Massachusettsu. Diplomirao na Univerzitetima Princeton i Harvard, bio je klasični pijanista a kada je objavio Orijentalizam (1978.) bila je to knjiga koja je promijenila krajolik kulturne kritike, pokrenula nova polja proučavanja i dovela u pitanje zapadne reprezentacije nezapadnih naroda.

Said je također postao najprepoznatljiviji palestinski Amerikanac u Sjedinjenim Državama, pišući i redovno se pojavljujući u medijima zagovarajući palestinska prava i državnost. Godine 1977. izabran je kao nezavisni član u Palestinsko nacionalno vijeće, palestinski parlament u egzilu. Podnio je ostavku na članstvo u vijeću 1993. u znak protesta protiv tajnih pregovora i štetne suštine sporazuma iz Osla, za koji je vjerovao da nikada neće dovesti do palestinskog samoodređenja i da će umjesto toga palestinsko vodstvo jednostavno pretvoriti u "izraelskog izvršitelja" okupacije. Tada je Said često bio sam u svojim analizama, a postao je i žestoki kritičar predsjednika Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO), Yassera Arafata. Historija je od tada potvrdila Saidovu analizu.

Saidovo djelo prevedeno je na desetke jezika, a njegove posthumne knjige također nastavljaju objavljivati, uključujući novu knjigu poezije. Nakon što se desetak godina borio s rijetkim oblikom leukemije, Said je preminuo 25. septembra 2003. godine.

Čak i prije sedmog, Saidovo se nasljeđe čvrsto održalo među Palestincima. Godine 2022. knjižara City Lights u San Franciscu objavila je „Things You May Hidden in My Ear“, knjigu poezije Mosaba Abu Tohe, mladog palestinskog pjesnika i osnivača Edward Said Libraries u Gazi. U njoj je pjesma pod naslovom Edward Said, Noam Chomsky i Theodor Adorno u Gazi. “Edward je otvorio put većem broju intelektualaca i pisaca koji će moći govoriti istinu, što je sada još važnije u svjetlu tekuće dehumanizirajuće i rasističke cionističke retorike prema Palestinci”, objasnit će autor.

Takva dehumanizirajuća retorika nažalost nije nova. Također se neće činiti da nestaje. “Praktično jedina etnička skupina o kojoj se na zapadu rasne uvrede toleriraju, čak i potiču, su Arapi,” napisao je Said 1979. Ta tvrdnja zvuči možda hiperbolično dok se ne prisjetimo kako je Wall Street Journal nedavno objavio članak u kojem se ocrnjuje Arapsko-američki grad Dearborn, Michigan. Thomas Friedman napisao je kolumnu u New York Timesu, istog dana, poredeći Arape i Irance s kukcima. Iako nažalost nije nemoguće, svakako je teško zamisliti ovu razinu otvorene netrpeljivosti za bilo koju drugu skupinu u glavnim američkim medijskim kućama. Niti jedan list nije povukao svoj sadržaj.

Neprijatni govor je jedna stvar s kojom se Arapi, muslimani i Palestinci danas suočavaju. Ograničavanje njihovog govora je drugo. "Čitanje Edwarda Saida nakon sedmog oktobra ispunjeno je određenom vrstom frustracije", rekao je Timothy Brennan, autor „Places of Mind“, nedavno objavljene biografije Edwarda Saida. “Frustracija što on zapravo nije ovdje da odgovori na vrlo očitu cenzuru koja je u toku u svim glavnim medijima u Sjedinjenim Državama. Said se mogao probiti i naći sluha, u trenutku kada sve više ljudi diljem svijeta po prvi put vidi šta je cionistički projekt zapravo u praksi.”

Jedan od razloga zašto su se ljudi uvijek okretali Saidu je njegova sposobnost da artikulira moralnu poziciju sa sofisticiranim historijskim senzibilitetom. Said je opisao palestinski narod kao "žrtve žrtava", pokazujući kako su Palestinci neizostavno postali dio evropske jevrejske historije, iako palestinski "život, kultura i politika imaju svoju vlastitu dinamiku i naposljetku vlastitu autentičnost".

Ljudi su slušali Saida ne samo zbog njegovog iskustva nego i zato što je on, za razliku od Netanyahua, bio voljan razgovarati sa svima, uključujući i izraelske Jevreje. Kao što je Najla Said, dramaturginja, glumica i kći Edwarda Saida, objasnila, “moj otac je uvijek priznavao jevrejsku patnju i zalagao se za način da žive zajedno s jednakim pravima, dok je i dalje bio čvrst u svojoj kritici Izraela. ”

Međutim, Said je učinio više od priznavanja jevrejske patnje. Također je razumio kakvu štetu može donijeti njena zloupotreba. “Ja … razumijem koliko god mogu, strah koji osjeća većina Jevreja da je sigurnost Izraela istinska zaštita od budućih genocidnih pokušaja nad jevrejskim narodom,” objašnjava Said u The Question of Palestine, objavljenom 1979. “Ali… postoji ne može biti način za zadovoljavajuće vođenje života čija je glavna briga spriječiti ponavljanje prošlosti. Za cionizam, Palestinci su sada postali ekvivalent prošlog iskustva reinkarniranog u obliku sadašnje prijetnje. Rezultat je da je budućnost Palestinaca kao naroda pod hipotekom tog straha, što je katastrofa za njih i za Jevreje.”

Zbog svega toga zvuči vrlo savremeno, kao i način na koji je Said povezao palestinski nacionalni pokret s drugim antikolonijalnim borbama diljem svijeta. “Svaka država ili pokret na nekadašnjim koloniziranim teritorijima Afrike i Azije danas se poistovjećuje s palestinskom borbom, u potpunosti je podržava i razumije”, napisao je u The Question of Palestine. “U mnogim slučajevima postoji nepogrešiva podudarnost između iskustava arapskih Palestinaca u rukama cionizma i iskustava onih crnih, žutih i smeđih ljudi koje su imperijalisti devetnaestog stoljeća opisali kao inferiorne i neljudske.”

Ali šta ako razlog za Saidovu naizgled bezvremensku privlačnost ima manje veze s njegovim vlastitim talentima i moralnom hrabrošću, a više s upornim poricanjem palestinske potrage za slobodom? Ono što je Said napisao prije 35 godina može zvučati kao da je napisano jučer, poput odlomka iz Otvorenog pisma američko-jevrejskim intelektualcima, sastavljenog 1989.: “Ne mogu razumjeti kako američki intelektualci mogu nadjačati sirove, gole dokaze samo zato što 'sigurnost' Izraela to zahtijeva”, napisao je Said.

“Ali to je prevladano ili skriveno bez obzira koliko nadmoćno okrutno, bez obzira koliko nehumano i barbarsko, bez obzira koliko glasno Izrael proglašava ono što radi. Bombardirati bolnicu; koristiti napalm protiv civila; zahtijevati od palestinskih muškaraca i dječaka da pužu, ili laju, ili vrište 'Arafat je kurvin sin'; lomiti djeci ruke i noge; zatvoriti ljude u pustinjske zatočeničke logore bez odgovarajućeg prostora, sanitarnih uvjeta, vode ili zakonske naknade; koristiti suzavac u školama: Sve su to užasni činovi, bilo da su dio rata protiv 'terorizma' ili zahtjeva sigurnosti. Ne primijetiti ih, ne sjetiti ih se, ne reći: ‘Čekaj malo: mogu li takva djela biti potrebna za dobrobit jevrejskog naroda?’ je neobjašnjivo, ali isto tako je biti saučesnik u tim djelima. Zapanjujuća je samonametnuta šutnja intelektualaca koji posjeduju, u drugim slučajevima i za druge zemlje, vrhunske kritičke sposobnosti.”

Čitajući ove redove, mogli biste povjerovati da je Said prorok. Kako bi inače njegove desetljećima stare riječi mogle zvučati kao da su istrgnute iz jutrošnjih naslova? Istina, nije da je Said bio dalekovidan – već da se raseljavanje Palestinaca nastavlja, da izraelska okupacija ostaje, da je pravda za Palestince nedostižna kao i uvijek. Ako se nešto promijenilo, to su razmjere nasilja, ali ne i samo nasilje.

Čitanje Saida podsjeća nas na nužnost da se posvuda suprotstavimo ugnjetavanju, da otkrijemo etičku poziciju koja se pretvara u djelo i da prihvatimo skepticizam pred pristrasnošću. „Nikada solidarnost prije kritike“, kako je Said volio reći, baš kao što je često govorio o Palestini kao „kamenu probe“ ljudskih prava danas u globalu.

Ako nove generacije otkrivaju Edwarda Saida, u tom procesu otkrivaju kako pitanje Palestine može voditi njihova viša načela. I također svjedoče nedostatku savjesti. Smrt velikih razmjera iz zraka, izgladnjivanje kao ratno oružje, zapadnjačko saučesništvo u vjerojatom genocidu i ljudi zlostavljani iznad onoga što bi svaka razumna osoba mogla podnijeti. Puno je toga za probaviti i vodi do jedne lekcije o Palestini za koju vas niko, čak ni Edward Said, ne može pripremiti.

Palestina će vam spasiti dušu, ali će vam i slomiti srce. (The Guardian)