Osman Nuri Hadžić i Ivan Aziz Milićević (Osman-Aziz)
MOLITVA
San mladića
Dvadeset sedma noć ramazana, Lejlei-kadar... Kao priča iz daljine, iz davnine, vraćaju mi se uspomene na tu noć, na tu veliku i svetu noć, kad je Allah prve svoje rieči poslao svomu Poslaniku. I dočekivao sam ju blaženo nestrpljiva srca, želeći, da što prije i zadnji traci sunca zađu, da se prospe sumračje i noć, da se nebom ospu zviezde... I onda... Oh s kolikim sam željama gledao bajno nebo, na kojemu su treperili milijuni zviezda, s kojega mi je dušu i srce zadahnjivala rieka velikih, svetih al’ nejasnih, sasma nejasnih osjećaja... Tada bijah diete, i kao diete primao sam i razumievao ono što sam slušao, što su mi kazali. “Ovo je sveta noć, kad se nebo otvara, a to se ukaže samo onima, koji su dobri...”
“Budi dobar i valjan, pak ćeš i ti...”
“A tko vidi, more zaželiti, što hoće i dat će mu se...”
Lejlei-kadar... I jednom, i dva puta, i tri i četiri... Toliko i toliko puta se promienio. Ja sam gledao u nebo, čekao kad će se raj otvoriti, čekao sam napeto, ni nе čujuć, ni ne videć ništa oko sebe. Jedva sam mogao opaziti vatru, kojom su se obvile munare, a niesam čuo ni šapta, molitve koju je moja mati molila klanjajući; osobito je tada molila i odano i pobožno i dugo, jer je to noć molitve...
...Lejletul-kadri hajrun min elfi šehrin... I ostali su klanjali, a ja sam gledao, gledao...
I želio! A moje želje bijahu tada želje djeteta. Brzo sam ih zaboravljao; koliko je trajala ta noć, toliko su trajale i one moje želje, dok sjutri dan ne bih zaboravio i samu tu noć. Brojio sam onda: danas, sutra, prekosutra... Bajram. Veselio sam se Bajramu, nestrpljivo ga izčekivao. Dva tri dana do Bajrama, al’ svaki dug kao godina. Srce mi je tuklo pomišljajući unapried na radosti svetčanoga dana. Tada je sve svetčano, veselo, al’ najljepše, najmilije mi je na bajram bilo kad bih u zoru čuo muklu tutnjavu bubnja...
Bijah diete... I prošlo je dosta, dosta godina, nakon što je doba djetinjstva zamienio mladenački žar, a onda zanos mladića. Zagazio sam u doba kad razum počinje vladati i bistro luči sve što se jedno s drugim ne slaže, koji oštro mjeri i ono što je bilo, i ono što je sada, i ono što bi imalo tek doći. Doba djetinjstva prekrilo se lakom maglicom, mladenački žar i zanos svete su uspomene, na kojima sada radi razum, da ih uobliči, izkleše i iz njih stvori jasne likove, koji su mi se već duboko neizbrisivo usjekli u srce. Kao diete to nisam želio, al’ napokon me sreća odniela u drugi kraj, podalje od onih koje sam zvao svojima, podalje od onoga uzahnoga zavičaja koji mi je nekada bio čitav sviet. Nekada nisam mogao pomisliti da ima više svieta. I tu me zateče ramazan.
Osamljen, bojao sam se da ne budem pometan, napastvovan. Nema džamija, gdje se Allahu moli, nema vitih munara, odkuda vjernici razglašuju slavu Allahu i Poslaniku njegovu. To si sve stvaram u pameti. A uz to me sve neka bojazan, neki strah spopada, nemir me obladjuje, pomišljajući na ove dane, kad sam ih u zavičaju sprovadjao. I počnem postiti. Dan prolazi za danom, svaki bučan i vrevan, a ja u toj vrevi i buci sam. Nu što koji dan više izmiče u postu, sve mi više nemira nestaje, a nekakva me radost prevladava, sladko zadovoljstvo. Nakon večernje molitve sjednem na osami i razmišljam i razgledam. Razgledavam ovaj bučni život oko sebe. To sve vrvi, buči i izmiče. Svjetlo se prosulo ulicama, luč do luči, a u svjetlu tih luči, koje, što dalje to slabije biva, tajanstveno se koče bogate palače, dugi nasadi i ostali ukrasi nad kojima se krili divno, vedro nebo.
Da, sjećam se, znam, takovo je nebo i nad mojim zavičajem, isto ovakovo. Pa gle! Nemir me iz početka hvatao, nezadovoljstvo, držeći da sam osamljen – i dosta toga. A evo, kako sam sada zadovoljan, kako mi se u nutrini srca i duše raztapa blažena sreća... I ovdje, pod ovim nebom, medju ovim ljudima vršim ono što me je nekad mati učila, a vršeći te dužnosti osjećah se krepčijim, jačim. A tu s većim shvaćanjem obavljah svoje dužnosti, s većim, nego li me je to mati naučila... Gle, iste, rekao bih, zviezde s tamnomodroga neba kano da mi se smieše, ista ova mrkla noć kano da mi na svojim krilima nosi snagu i okrepu, da uztrajem, i isti onaj sviet koji za me prvo nije obstojao i za koji ne mišljah da je i moj, isti taj sviet kao da mi odobrava:
Dužnost je svetinja! Ne znam, kad sam doživio sretnijega nutarnjega zadovoljstva. Jest, “držati se vjere, jedino je sigurno utočište”. U zadovoljstvu duše prolazili mi dani i dočekivale me blage večeri, za kojih su se moje misli vrzle oko nedavnih uspomena, bludile po rodnom zavičaju i daleko, daleko po prošlosti moga naroda, razkidana, razdieljena, dok ne pade velika, sveta noć, noć molitve, dvadeset sedma noć ramazana. Iz dubina srca moga i duše dizale su se moje molitve... Bio sam tronut u ta svetu noć, i kao da me je neka sila dizala. Došlo mi je, da ne mogu nikako ostati u vrevi i buci – tražio sam tiho, mirno zaklonište, na svježem otvorenom zraku.
Izvisina je ono bila, gdje sam sio. Stari grad. Okolo mene krošnjato stabalje, za mnom stare sredovječne zgrade, a dolje preda mnom nov novcat grad, u ravnici, koja se daleko širi i stere, gubeći se u bajnom sumračju vedre, jasne noći. Čini mi se da se je danica, da su se zviezde tamo daleko negdje odrazivale i odsievale u jednom redu ravnicom valjda da mi pokažu da se onuda valja rieka. I kako sam za to zahvalan tim zvjezdama, jer mi pokazaše i po noći da je ta rieka velika, i jer me podsjetiše kako je velikom postala! A blaženi mir moje duše odgovarao je čarima blage, krasne noći, iz koje me zadahnjivao svjež zadah krasne prirode i bujna zelenila.
Razblažujući se gledao sam pod sobom more svjetla, koje se još razlievalo doljnjim gradom. Gledao sam to i sjetio se svoga rodnoga mjesta, gdje sam toliko puta proveo ovu svetu noć. A tamo večeras gore džamije i munare u vatri... Sjetih se, kolik je liepa ta slika i, nuto: preda mnom kao da se otvoriše donekle zatvorene knjige moje mladosti, moga djetinjstva. Zanesoh se u ono doba nejasne sreće. Kao danas vidio sam sve što sam onda radio, kako sam na nebo gledao, kad će se otvoriti, te čekao, čekao... I želio...
Usnem u tim spominjanjima, a snivao sam budan. ...Cieli se kraj obli jasnim svjetlom i sve kao da se osu zlatom i dragim kamenovima. Oči mi zatreptaše, a u grudima mi zakuca kao od strahopočitanja pred nekim velikim, moćnim bićem. Osjećao sam blizinu nečega što je veličanstveno, božanstveno. Očiju nisam mogao odmah uzgor, u vis okrenuti, već su se morale priučiti najprije na ono rajsko svjetlo koje se je prosulo okolicom, a opet sve me nešto mamilo da ih uprem gore nada se. Napokon nadjoh snage i pogledam... Zabliešti me nevidjeni sjaj. Sredinom neba širom se otvorila velika vrata, a na nje uz onaj sjaj izvirali rajski mirisi i zvukovi rajskih pjesama. Ovakove miline nikada ni snivati nisam mogao, ni pomisliti da može biti ovakova uresa. Zlatni dvorovi i palače od dragoga kamena, bajovite bašče od najdivnijega cvieća, što se u hiljade boja kupa u svjetlu, koje je izviralo s nekud odviše, gdje nisam mogao nikako pogledati. Savršeno krasna, krilata stvorenja, to su bili božji angjeli, lako stupaju po trakama onoga svjetla, njim se obasjavaju te postaju stoput i stoput ljepša, i pjevaju rajske pjesme, kakove ne bi znalo ljudsko srce poželiti.
Po dvorovima od zlata, po palačama od alem-kamena, po bajovitoj bašči šetaju druga stvorenja svakakove dobe, pogledavaju u onu najsvjetliju točku u visini, a lica im se razblaže, odsievaju srećom i blaženstvom; pa onda mene pogledaju, kao da me pitaju, ne bih li i ja s njima htio uživati taj život? A medju njima kano da sam mogao razpoznati pojedina lica; neka su mi se činila vrlo poznata.
– Šta je to? – kliknuo sam u duši. Ja sâm za se nisam mogao shvatiti toga sjaja, te sreće, a da sam sebe mogao biti svjestan, osjetio bih kako sam sitan i malen.
– Šta je to, pitaš? – dotrepta do mene mio glas i kao neka magla sjede nada mnom.
– Ono – ono su ti rajska vrata, ono raj i rajski dvori, a ono, što oblieću naokolo i pjevaju, Božji angjeli, Božji meleći, a oni tamo razne dobe — ono su ti bili ljudi, dobri ljudi, koji su vršili rieč Božju, nikomu zla ne učinili ni pomislili, već samo dobra djela radili, a Bog ih nagradio ovakovim životom, A ono, što vidiš, odkud svietli ona najsjajnija traka, gdje još tvoje smrtne oči ne mogu pogledati, tamo je, kao i na svakom mjestu, veliki...
– Allah! Allah! Jedan si i velik! – razviše se glasovi veličanstvene rajske pjesme još prije nego li je moj tumač izgovorio najsvetije ime. I pjevao je tu slavu cieli raj, svi oni dobri, svi meleći, čitavi bezkrajni naokolo prostor, ciela narav. I ja dušom svojom poklonih se, a iz nje se izvi pokorna molitva sitnoga crva:
– Bog je velik! – I sada si kao i uviek u prisuću Božjem – opet se javi onaj mio glas, – al’ sad ti je u neizmjernoj svojoj dobroti otvorio vrata nebeska, da vidiš samo mali dio slave rajske; on ti je to učinio, makar da si griešnik.
ULOMAK IZ: Osman-Aziz, Na pragu novog doba, Zagreb, 1896.