Osjećaj krivnje zbog Holokausta od Njemačke pravi saučesnika u još jednom genocidu

Kratka radna posjeta turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana Njemačkoj u petak 17. novembra nije historijska po (ne)postignutim sporazumima i/ili nekom probitku. Međutim, ta posjeta, odnosno konferencija za štampu s kancelarom Scholzom, bila je jasan pokazatelj izopačenosti Zapada glede odnosa prema genocidnom izraelskom iživljavanju nad Pojasom Gaze, te će kao takva ući u anale zapadnog beščašća generalno, a njemačkog posebno.

Njemačka i Turkiye imaju mnogo tema neophodnih za pretresanje na najvišem nivou, ali kako piše sedmični “tabloid” Der Spiegel (u Njemačkoj, čini mi se, nema više ozbiljne štampe) “Erdoğan je uvijek neprijatan gost”, pa je ovo njegova prva posjeta od 2018. godine. Zašto je neprijatan? Iz jednostavnog razloga što govori istinu ravno u lice. Njemačka štampa, pa i politička elita bila je u panici od ove davno zakazane posjete (bilo je pritisaka da se ona odgodi) zbog Erdoğanovih bez dlake na jeziku stavova o gorespomenutom izraelskom iživljavanju.

Patetično je kako su njemački mediji “odahnuli” što na toj konferenciji nije nazvao Izrael terorističkom državom, a Hamas oslobodilačkom organizacijom, pritom potpuno previđajući i/ili ignorišući da je Erdoğan Njemačkoj direktno, a Evropi i uopšte Zapadu indirektno, lupio diplomatsku šamarčinu kakva se ne pamti. O čemu je riječ? O psihologiji krivice. No, o tom potom.

DIPLOMATSKI “ŠAMAR”

Da će genocid nad Palestincima biti centralna tema razgovora bilo je jasno još iz kratkog uvodnog izlaganja “uvrijeđene jetrene kobasice” kako je svojevremeno Olafa Scholza nazvao tadašnji ambasador Ukrajine Andrij Melnyk (nekada pogrešni ljudi dođu do ispravnih zaključaka). Nepotrebno reći, kancelar se strogo držao izraelskog priručnika The Israel Project’s 2009, Global Language Dictionary – uputstva pristalicama Izraela kako najbolje govoriti medijima o sukobu, objavljenog nakon prvog divljačkog iživljavanja nad Gazom, operacija “Liveno Olovo”. Svjesno ili nesvjesno ne možemo znati, ali su klišei prepoznatljivi i papagajski su ponavljani od zapadnih političara (čast, rijetkim izuzecima).

Takođe nepotrebno reći, po “dehistorizaciji” sukoba (izraz izraelskog istoričara Ilana Pappea) koju Izrael želi da nametne a kancelar je objeručke prihvata “sve je počelo 7. oktobra”.

Erdogan je podsjetio da sukob nije počeo 7. oktobra i naglasio da je od tog datima ubijeno 13.000 žena, djece, staraca i civila.

“Hoćemo li šutjeti pred ovim? Zar nećemo dići glas protiv ovoga, i ako nećemo dignuti glas protiv ovoga ako ništa ne učinimo kako ćemo platiti cijenu kada se osvrnemo na istoriju? Psihologija krivice prema izraelskom ratu nije ispravan pristup. Vidite, mi govorimo otvoreno, mi ne dugujemo Izraelu ništa, da to nije slučaj možda ne bismo mogli da govorimo tako jasno. Mi nismo prošli kroz iskustvo Holokausta.”

“Mi nismo prošli kroz iskustvo Holokausta” ustvari znači mi nismo u njemu učestvovali, za razliku od vas. Ako to nije šamar (diplomatski) onda je ne znam šta je diplomatski šamar.

Interesantno, njemačka štampa prelijeće preko toga kao da se nije desilo, dok se hvata za 13.000 poginulih Palestinaca, stavljajući skoro pa posprdno tu cifru pod sumnju. Da bi se ta sumnja postigla zapadna štampa je usvojila sintagmu “Hamasovo ministarstvo zdravlja Gaze”. Nema veze što je UN potvrdio da to ministarstvo iznosi brojke na koje se može osloniti. Nijemcima je lakše da ne primijete vrlo javno deklarisane namjere genocida i propituju brojke, nego da se suprotstave Izraelu.

Uvjerljivo najspinovaniji dio Erdoğanovog izlaganja jeste dio u kojem je rekao “mi smo spremni da pomognemo oko pitanja talaca koje drži Hamas, ali šta je s Palestinskim taocima koje drži Izrael?” Tabloid Bild je to pretvorio u “Erdoğan naziva teroriste u izraelskim zatvorima taocima”.

Kada si tri majmuna u jednom (ne čuje, ne vidi, ne priča) poput Bildovih (a nisu oni jedini) novinara, onda ništa “ne znaš” o tzv. administrativnom pritvoru, “pravnom” mehanizmu po kojem Izrael može godinama držati Palestince u zatvoru bez optužnica i bez sudskog procesa, uključujući i djecu. Praksa koja se zlorabi na Zapadnoj obali, a koja je od 7. oktobra udvostručila broj utamničenih Palestinaca, s nešto više od 5.000 (od čega nekoliko stotina djece) na više od 10.000. Ponavljam, bez optužnica, što znači da ni izraelski (svakako ne nepristrasni) sudovi ne mogu osuditi te ljude. Ignorisati to i predstavljati ih teroristima jeste dno dna germanske štampe.

Ignorisanje činjenice da su se porodice izraelskih talaca koje drži Hamas obratile pismom Erdoğanu, što ukazuje na opravdani gubitak povjerenja i nade u vlastitu vladu, posebna je priča. Pitanje je da li ju je strogo kontrolisana njemačka štampa uopšte primijetila.

NJEMAČKI KANCELAR KAO PORTPAROL BENJAMINA NETANYAHUA

Onda su došla novinarska pitanja. Po jedno od novinara iz obje zemlje. Na pitanje turske novinarke šta Njemačka može preduzeti u vezi s evakuacijom pacijenata i u vezi s podrškom turskom posredovanju u cilju trajnog mira, uz opasku da Izrael ubija jedno dijete svakih deset minuta u Gazi, Scholz je ponovio mantru “da Izrael ima pravo da se brani” i (takođe mantru) o 7. oktobru, te nastavio da drobi o potrebi da se uradi “sve što je neophodno”. Naravno, upotrijebio je sve (izraelske) klišee o ljudskim štitovima i naglasio kako u evropskom vijeću guraju prema “humanitarnoj pauzi” kako bi se oslobodili taoci i kako bi stranci napustili Gazu, ali kako to ne mijenja ništa na stvari “da Izrael ima pravo da se brani”, što ne može biti preispitivano.

Mnogo pažnje u njemačkoj štampi izazvao je navodni Erdoğanov (verbalni) “napad na novinara Michaela Fischera DPA (Deutche Press Agency). Međutim, nijedne novine nisu štampale niti pitanje niti odgovor u cijelosti. Valjda zbog prostora. Pitanje počinje konstatacijom: “U sedmicama Od kada je Hamas napao Izrael vi ste izazvali zgražanje nekim vašim komentarima, ne samo ovdje u Njemačkoj nego i među vašim NATO partnerima. Želio bih da vas pitam još jednom šta ste mislili sa tim izjavama, naprimjer želio bih da znam da li ste vi posvećeni ili niste izraelskom pravu na postojanje, na šta mislite kada optužujete Izrael za fašizam i kada izraelsku vojnu operaciju protiv Hamasa nazivate genocidom, kako opravdavate to i kako opravdavate nazivanje Hamasa, koji je ubio stotine ljudi u Izraelu, oslobodilačkom organizacijom i koja se smatra terorističkom organizacijom od strane svih vaših NATO partnera (uzgred, ovo je netačno, Norveška, iznenađujuće ali istinito ne smatra Hamas terorističkom organizacijom). I kancelaru, vi ste odbacili neke od predsjednikovih komentara kao apsurdne, da li su oni samo apsurdni ili oni prijete njemačko-turskim odnosima i ulozi Turkiye u NATO-u, šta to znači kada je u pitanju izvoz oružja? Upravo smo čuli da turski predsjednik ne želi nikakva ograničenja, Turkiye bi željela da ima 40 Eurofighters borbenih aviona, da li će Njemačka to odobriti pod ovim uslovima?”

U odgovoru Erdoğan je naglasio da je Turkiye jedan od najvažnijih NATO partnera. “Mi smo u gornjih 5.” Nastavio je da je Turkiye u ukrajinsko-ruskom sukobu jedina NATO članica koja može da razgovara s obje strane, što je omogućilo izvoz ukrajinske pšenice. “Da li su hiljade Palestinaca ubijene od strane Izraela? Jesu. Da li su bolnice gađane? Jesu. Da li su crkve gađane? Jesu. Džamije i crkve su bombardovane, ja kao musliman imam problem s tim. Vi kao kršćanin nemate problem s činjenicom da su crkve bombardovane i da nema reakcija na to? Trebalo bi da postoji reakcija. U vezi s tim, mi u regionu o kojem govorimo ne pravimo razliku između jevrejskog, kršćanskog i muslimanskog naroda i ne treba praviti razliku. Uvijek sam bio protiv antisemitizma.” Podsjetivši da ima više zemalja koje proizvode borbene avione, te da njemačko odobrenje nije bitno, završio je “pitajte pitanja koje pokazuju da imate savjest i humanost, pa da ustvari možemo na njih da odgovorimo.” To je taj “napad”.

Jetrena kobasica, pardon, kancelar nije ništa bitno rekao u odgovoru, to jest potpuno je izbjegao pitanje o odobrenju izvoza aviona, ali je ponovio, možete pogoditi “da Izrael ima pravo da se brani”.

Psihologija krivice i istovremena neosjetljivost na podsjećanje na to ko je počinio Holokaust odražava kognitivnu disonancu koja nije ograničena na Njemačku. Dr. Gabor Maté kanadski psiholog, koji je kao beba preživio Holokaust u Budimpešti, nedavno je izjavio “Podrška Zapada izraelskom pokolju u Gazi najmračnija je stvar koju sam vidio.” Interesantno ali istinito, kao jedan od dva glavna uzroka te podrške smatra evropsko osjećanje krivice za Holokaust. Drugi je kolonijalna prošlost Zapada, koja čini da se lakše identifikuje s kolonijalnim projektom kakav je Izrael.

Turkiye po oba ova uzroka nema bagaža, a ima lidera koji je spreman da na to ukaže. Nije čudo da je “neprijatan gost” u zemlji koja se nikad, budimo pošteni, nije pošteno razračunala sa svojom prošlošću. Takozvana denacifikacija jedan je od najvećih mitova druge polovine dvadesetog vijeka.