Velika osmanska armija je jula 1683. opkolila Beč. U ovom je pohodu i opsadi Beča učestvovao velik broj Bošnjaka pod zapovjedništvom bosanskog namjesnika Hizir-paše. Bošnjaci su još u nastupanju prema Beču bili kao prethodnica zaduženi za gradnju mostova na rijeci Raab. Veliki vezir Kara Mustafa-paša je sa glavninom vojske prešao Raab 8. VIII 1683. dok je istovremeno cijeli habsburški dvor napustio Beč i sklonio se u Gornju Austriju. Na putu prema Beču padale su pred osmanskom silom jedna za drugom austrijske tvrđave, obično poslije svega nekoliko sati opsade.
Četrnaestog jula počela je opsada Beča, koja je trajala punih šezdeset dana. Iscrpljenim braniteljima u posljednji je čas pristigao u pomoć Jan III Sobieski, na čelu vojske od oko 70.000 ljudi, od kojih 26.000 konjanika sa oko 140 topova. Pored 20.000 Poljaka, ovu savezničku vojsku su činili Austrijanci, Saksonci, Bavarci i drugi Nijemci. U odlučujućoj bici na brdu Kahlenberg kod Beča, Sobieski je 12. IX 1683. razbio osmanske snage od oko 60.000 ljudi, kojima je zapovijedao lično veliki vezir Kara Mustafa-paša. Poraz na Kahlenbergu nije značio samo kraj opsade Beča nego i početak kraja ofanzivne moći Osmanske carevine i njene vladavine u Podunavlju. Sam kralj Sobieski je zbog ove pobjede slavljen kao spasitelj Evrope i njene kulture. Nasuprot tome, u vlastitoj zemlji Sobieski je u krugu poljske šljahte, uz koju je pristajala i njegova žena, bio omražen. Stisnuto svojom duhovnom tjeskobom, sitno poljsko plemstvo mu nije opraštalo njegovu prosvijećenost, širinu i vojničku sposobnost.
Za vrijeme opsade Beča bošnjačke čete, sastavljene od spahijske konjice i pješadije, bile su utaborene u Döblingu, odakle su jurišale na gradske zidine i tornjeve. Nakon poraza na Kahlenbergu, Bošnjaci su se sa dijelovima osmanske vojske povlačili niz Dunav na istok prema Komarnom. Na tom mjestu, namame Bošnjaci u jednoj šumi Poljake u zasjedu te im nanesu poraz. Tu je poginulo više od dvije hiljade Poljaka, a sam je kralj Jan Sobieski u posljednji trenutak izbjegao zarobljavanje, zahvaljujući pomoći koju mu je uputio lotarinški vojvoda. Samo dva dana kasnije došlo je do nove bitke u kojoj su Poljaci odbili žestok napad Bošnjaka. U strahovitom je boju poginulo sedam hiljada Bošnjaka, a među njima i sam bosanski namjesnik Hizir-paša.
Početkom oktobra 1683. glavnina osmanske vojske u povlačenju prikupila se u Budimu. Kara Mustafa-paša je odatle krenuo na jug prema Beogradu, gdje je namjeravao srediti svoju dezorganiziranu vojsku i još je jedanput pokrenuti protiv neprijatelja. Njegovi protivnici su u međuvremenu uspjeli uvjeriti sultana da je on zbog svoje sebičnosti jedini krivac što Beč nije osvojen. Navodno je, da ne bi plijen dijelio sa drugima, Kara Mustafa-paša izbjegavao da naredi opći juriš na već iscrpljeni grad. On je čekao da se grad preda, kako bi plijen u cijelosti pripao njemu. Tako je zbog neuspjeha pod Bečom i bjekstva koje je potom uslijedilo, Kara Mustafa-paša smijenjen i zadavljen u beogradskoj tvrđavi 15. XII 1683. godine.
(Izvor: Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, BZK “Preporod”, Sarajevo, 1998, str. 276–277)
