Nakon što je dio Jagodnjaka pao u četničke ruke, pokušali smo s pojačanjem zaustaviti njihove jake napade i daljnje napredovanje na ovom dijelu posavskog ratišta. Zauzimali smo nabrzinu položaje ondje gdje su nas raspoređivali oficiri iz 108. brčanske brigade. Ljudi koji su tu već peti dan i koji su pretrpjeli sve te silne napade bili su vidno umorni.

Dio naše jedinice krenuo je da pokuša zauzeti dio terena desno od nas kako bismo se sastavili s linijom koju je držao HVO. Prvih nekoliko minuta bilo je mirno, samo smo provirivali iz svojih busija, a onda se začula pucnjava i eksplozije iz smjera u kojem su naši nastavili prema bunkerima. Znali smo je počelo ostvarenje pravog našeg cilja i dolaska u selo, ali smo također znali i to da naš boravak više nije tajna i da će četnici poslati pojačanje na bunkere. To pojačanje moralo je naići baš na nas, jer smo mi čuvali jedinu prilaznu cestu. Ona je išla pravo u dio sela u kojem su, po kazivanju mještana, četnici bili najviše koncentrirani.

Bili smo upravu! Nakon samo nekoliko minuta začuli smo tenk kako se pali i turira negdje oko centra sela; bio je od nas udaljen ne više od 500 metara.

Kroz glavu mi je prošla samo pomisao: “Idemo ponovo!” – jer nije mi bilo prvi put, a vjerovao sam ni posljednji, da se sukobljavam s tenkovima. Čuli smo ga kako kreće, a buka motora bivala je sve jača, što je značilo samo jedno – ide prema nama, melje asfalt. Zveket tenkovskih gusjenica po asfaltu zaista je jezovit, tjera adrenalin u tijelo.

Nije bilo panike, samo onoliko straha koliko je dovoljno da te drži na oprezu, ali to nije važilo za sve nas.

Fuad ustaje bez ikakvog povoda, dolazi do mene i govori mi da ide po pojačanje. Kakvo crno pojačanje? Mi smo odstupnica. Čuvamo ovaj dio linije jer se ljudi dolje ukopavaju na rezervnom položaju ako ovaj naš napad na desnom boku bude bezuspješan. Moramo osigurati odbranu i zaklon, inače se moramo povlačiti. Oni rade svoj dio, mi moramo svoj!

Ali prije nego sam išta uspio reći, Fuad se udaljio prema bunkeru. Nije mi smetalo što je otišao. Ako se uplašio, neka ide, ali je odnio sva dodatna punjenja za RPG; ostalo mi je samo ono koji sam ja bio donio. Imao je, doduše, Nihad osu, ali je bila mokra i nije bilo sigurno hoće li biti upotrebljiva.

Moje razmišljanje prekinuo je prvi četnički rafal upućen prema nama. Nije to bio običan rafal, nego nešto dugačko, nešto što te prikiva za zemlju i za zaklon.

Meci su prštali svuda okolo, a najviše su bili koncentrirani na složenu ciglu iza koje smo bili Nihad i ja. Odmah nakon rafala uslijedila je snažna eksplozija. Bila je to tenkovska granata, ispaljena na cestu bez preciznog nišanjenja. Nije to bilo bi potrebno jer nas je tenk gađao s udaljenosti od 70 ili 80 metara, a nakon ispaljenja odmah se povlačio i bio pokriven 20-milimetarskim PAM-om. Na njega bi se ponovno nadovezao onaj dugi rafal, tako da nismo mogli ni oka otvoriti.

Sve to se ponavljalo po nekoliko puta iako smo mi pokušali uzvratiti vatru. Naši pokušaji samo su potvrđivali četnicima da ih čekamo.

Pravo gadno postalo je kada je u dvorište doletjelo nekoliko ručnih bombi. Nekako smo se dohvatili zaklona, ali ja sam i dalje ostao u klečećem položaju iza one cigle s RPG-om na ramenu, čekao sam tenk. Noge su mi počele klecati. Bila je to nezgodna situacija. Jedan hitac iz RPG značio je biti ili ne biti. Ako promašim, kuda onda?! Ostajem na otvorenom, a ne znamo ide li pješadija iza njega.

U tom momentu vidio sam Hasana kako dotrčava do Fuada. Prebacili su se na drugu stranu ceste i mahali prema meni da se povučem nazad. Tenk je ponovo ispalio granatu koja se stopila s detonacijom pogodivši kuću od crvene cigle desno od nas. Oblak crvenog dima podigao se u zrak i prekrio cio dio prostora na kojem su bili naši momci. Sada se čula pucnjava teškog mitraljeza. Vidjeli smo sa svog položaja kako meci velikog kalibra trgaju komade stolarije, prozora i vrata na kućama i cijele dijelove zida.

Tenk je sišao s ceste šarajući teškim mitraljezom sa svoje kupole po prostoru na kojem smo se mi nalazili. Očito nisu bili sigurni gdje smo tačno pa su pucali svuda naokolo.

Dio momaka iz HVO-a prošao je bio s lijeve strane pa su sada krenuli pravo ka kući koja je maloprije bila pogođena. Začula se pucnjava koja se pretvorila u pravi pakao. Naletjeli su na pješadiju koju je štitio tenk, koji se sada zaustavio i krenuo natrag, da se ponovo sakrije iza jedne kuće. Ondje gdje su bili momci iz HVO-a nešto je sijevnulo, tenk je bio pogođen direktno u gusjenicu. Idući na rikverc gotovo je stigao do asfalta. U tom trenutku gusjenica mu je spala, tenk se zanio u desnu stranu i stao. Teški mitraljez s njegove kupole ponovo je počeo tući po onoj kući od cigle.

Mi smo uzvratili. Nisam imao vremena za razmišljanje, samo sam promijenio okvir i nastavio pucati. Taman kad sam ga ispraznio i htio ga ponovno zamijeniti, ugledao sam kako četnici dolaze između kuća prema nama. Sad je bilo više nego jasno da smo se izmiješali. Više se nije znalo gdje smo mi, a gdje su oni. Dvojica četnika pogođeni rafalima pali su samo što su prešli cestu prema nama. Sijevalo je na sve strane. Jedan od te dvojice pokušao se podići na ruke kada ga je sastavio drugi rafal i bacio natrag. Ostao je ležati na leđima s presavijenim nogama ispod sebe.

Jaka eksplozija svima nam je okrenula pažnju na lijevu stranu. S te lijeve strane, gdje su bili vojnici HVO-a, projektilom je ponovo pogođen tenk. Ovaj put direktnim pogotkom. Iz tenka je nakon eksplozije suknuo dim na kupolu, a onda se začula jaka detonacija, najvjerovatnije od eksplozija granata i municije u samom tenku.

Ponovo je sasulo iz svih oružja s naše strane. Naš lijevi i desni bok krenuo je naprijed. Ni mi nismo imali šta čekati. Nihad je uzeo onaj RPG pored mene i ispalio granatu prema četnicima. Pogodio je tačno u kuću pored koje su se oni povlačili.

Počela je opća bježanija. Nakon što su izgubili zaštitu tenka, izgubili su i svaku nadu da mogu dalje napredovati.

Prilazili smo cesti pucajući prema njima. Ondje su još ležala beživotna tijela dvojice agresorskih vojnika.

Zauzevši cestu, spojili smo se s našim lijevim bokom i osigurali kompletan dio ove linije. U rano popodne, otprilike oko 16 sati, bila je osigurana kompletna linija, a četničko napredovanje u potpunosti zaustavljeno. Tek ćemo kasnije saznati da smo tada zapravo slomili, na njenom samom početku, jednu od dobro planiranih srpskih ofanziva na Jagodnjaku.