Osjećajnost jednog pjesnika vrletna je rijeka njegove inspiracije. Namjerno koristim ovaj pomalo anahroni pojam – inspiraciju – jer mi se čini, dok se sjećam Hadžema Hajdarevića (svakog njegovog poetskog ušća), da sam, nakon njegovog iznenadnog napuštanja ovozemnog svijeta, ponovo uvučen u vrtlog u kome „zemni i nebeski puti nisu ni izvor, ni ušće, nego tek pjena na rubovima rađajućih djela“.

Hajdarević je, definitivno, bio od onih pjesnika čija senzibilnost gradi skladan odnos između tradicijskog i savremenog, ne samo u prisustvu naslijeđenog, baštini bliskog, već i suštinski zajedničkog proticanja vremena, ali ne onog u opruzi časovnika, u skazaljci, već onog koje prelazi preko čela ostavljajući na njemu duboke bore. A bore, dublje i pliće, brazdale su Hajdarevićevo čelo tokom životnog i stvaralačkog putovanja, od mjesta rođenja (Kruševo kod Foče) do mjesta preseljenja (Sarajevo), a između njih puno kretanja kroz raznolike životne delte i rukavce (Gazi Husrev.begova medresa, Filozofski fakultet, Muslimanski glas, Ljiljan, Institut za jezik, „Sarajevski dani poezije“, Društvo pisaca u BiH), i još više borbe, životnih drama i iskušenja.

Hadžem Hajdarević bio je pjesnik-melanholik, pjesnik-svjedok, pjesnik-politički učesnik svih kriza i uzleta koje je Bosna i Hercegovina proživjela u burnim i dramatičnim ratnim i poratnim godinama. Dakle, uz sve njegove profesionalne angažmane uvijek je vezan prefiks pjesnik jer je i svakodnevlje bilo neka vrsta lirskog doživljaja svijeta.

A svijet Hajdarevićeve poezije, omeđen primarnim elementima inspirativnog (vjera, voda, zemlja, vrijeme, žena) ponekad se čini hermetičnim, međutim, između ovih uporišnih tačaka nalazi se čitava skala tema, mahom proizašlih iz svakodnevnog, običnog, sveprisutnog. Jedan od segmenata kojem bi trebalo svakako posvetiti više pažnje jeste osjećanje gubljenja središta, iskliznuće osovine u koordinatama vrijeme-prostor koje ocrtava mapa njegove poezije. Hajdarević je isticao da je jedno takvo središte svijeta zemlja Bosna i da bi njezinim, eventualnim, nestankom ono bilo izgubljeno.

            Ovo je bolesno doba/ i svi smo mu rane, pjevao je u pjesmi Prepoznavanje maja 1992. Gubitak grada, gubitak doma rušenje je jednog od osnovnih stožera na kojima leži osmišljeni ljudski svijet. Ako je u pjesmama koje tretiraju zavičaj i djetinjstvo dom bio personificiranje harmonije svijeta (Pod ovim je krovom bivalo toplije duši; Pod ovim krovom cvatu dječiji glasovi i, tamo ka istoku, olimpski pijetli zadižu zorine halje), to se osjećanje povuklo pred naletima razornih barbarskih sila zla u ratnim godinama (1992–1995), tako da sada U mraku smo jednako mrtvi i lijepi – kao napuštene kuće nastanjene mišima slijepim kao kafezi za krilate pse.             

Primjena principa prirodnog vremena na tokove civilizacije u Hajdarevićevoj poeziji težnja je za osmišljavanjem historijskog vremena; to je jedna vrsta traženja utjehe, traženje nekog jasnijeg, prihvatljivijeg smisla, bližeg pozitivnom ljudskom iskustvu i moćima saznanja. Bosna je Hajdareviću bila, zasigurno, jedna od modifikacija vječnog sna o Zlatnom dobu u kome caruje ravnoteža. Za ovog pjesnika Bosna je trenutak uspostavljenog smisla u jednom svijetu koji je oduvijek bio nesporazum ljepote i besmisla.

Prosijavajući bitno od nebitnog, sjećanje na „kuću strijeljanu u ratu“, sjećanje na oca, majku, braću, rođake i prijatelje koji „danas u dalekim vodama već postaju ribe sa škrgama od zlata“, kroz pitanje „jesam li to bio ja u zemlji čiju okrvavljenu glavu pod tuđim pazuhom nosim“, Hajdarević je odvajao vječno od efemernog, i taj vid pjesničkih slika pravi je cilj poetske alhemije, kap zlata koja ostaje, nakon svih arkana, na dnu posude.

Pored toga što je svojim višedecenijskim plodnim stvaralaštvom ostavio dubok trag u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti, dao je nemjerljiv doprinos očuvanju i trajanju „Sarajevskih dana poezije“, jedinstvene poetske manifestacije u svijetu. Njegov odlazak itekako će se osjetiti u književnom životu Bosne i Hercegovine.

Neka je rahmet njegovoj duši.