Kineska okupacija Tibeta počela je u oktobru 1950., kada su trupe njene Narodne oslobodilačke armije (PLA) napale zemlju, jedva godinu dana nakon što su komunisti preuzeli potpunu kontrolu nad kontinentalnom Kinom. Tibetanska je vlada popustila pod pritiskom Kine sljedeće godine, potpisavši ugovor koji je osigurao moć Dalaj Lame, duhovnog vođe zemlje, nad unutrašnjim poslovima Tibeta. Otpor kineskoj okupaciji postojano je rastao u narednih nekoliko godina, uključujući pobunu u nekoliko oblasti istočnog Tibeta 1956. Do decembra 1958. pobuna je tinjala u Lhasi, glavnom gradu, a komanda PLA zaprijetila je da će bombardirati grad ako se Tibetanci ne povinuju naredbama Pekinga.
Pobuna u Lhasi 1959, bila je potaknuta strahom da će Kinezi oteti Dalaj Lamu i odvesti ga u Peking. Kada su kineski vojni oficiri pozvali „Njegovu Svetost“ da posjeti vojno sjedište i tamo pogleda neki pozorišni komad i popije čaj, rečeno mu je da mora doći sam i da nikakvi tibetanski vojni tjelohranitelji ili osoblje neće smjeti proći rubove vojnog kampa. Dana 10. marta, 300.000 lojalnih Tibetanaca opkolilo je palatu Norbulinka, sprečavajući Dalaj Lamu da prihvati poziv PLA.
Do 17. marta, kineska je artiljerija bombardirala palatu, a Dalaj Lama je evakuiran u susjednu Indiju. Borbe su izbile u Lhasi dva dana kasnije, ali su tibetanski pobunjenici bili i brojčano i oružjem bili uvjerljivo nadjačani. Već 21. marta Kinezi su počeli granatirati Norbulinku, pobivši desetine hiljada muškaraca, žena i djece koji su još uvijek logorovali napolju. Nakon toga, PLA je razbila tibetanski otpor, pogubila Dalaj Lamine stražare i uništila glavne manastire u Lasi zajedno sa hiljadama njihovih stanovnika.
Kinesko gušenje Tibeta i njeno brutalno suzbijanje separatističkih aktivnosti nastavljeno je i u decenijama nakon neuspješnog ustanka. Desetine hiljada Tibetanaca pratilo je svog vođu u Indiju, gdje je Dalaj Lama dugo održavao vladu u egzilu u podnožju Himalaja.
