Godine 1598. godine brojni osmanski brodovi približili su se Siciliji. Pogled na plovila morao je izazvati uzbunu jer su prepadi na talijansku obalu bili uobičajena pojava u 16. i 17. stoljeću. Samo četiri godine ranije, flota je opljačkala kalabrijski lučki grad Reggio. Jesu li se „Turci“ vratili po još plijena, više muškaraca, žena i djece za odvođenje u ropstvo? Na brodu se nalazio admiral osmanske mornarice Ciğalazade Yusuf Sinan Pasha. Ovaj put je imao druge namjere. Obećavši vlastitog sina kao garanciju Ciğalazade je zatražio dopuštenje od vladara Sicilije za sastanak sa stanovnicima otoka. Admiral je izvorno rođen na Siciliji, a oni koje je želio vidjeti bili su njegova majka i njegova rodbina.

Općenito poznat u evropskoj književnosti pod svojim kršćanskim imenom Scipione Cicala, Ciğalazade je rođen 1544. godine, sin je plemića iz Genove. Njega u oca su 1561. godine zarobili berberski mornari i odveli u osmansku prijestolnicu, gdje je Scipione prešao na islam, uzeo ime Yusuf Sinan i otišao se školovati. Bio je predodređen za visoku dužnost u sultanovoj službi. Pored toga što je držao nekoliko provincijskih namjesništva u istočnoj Anadoliji, Iraku i Siriji, Ciğalazade je dva puta služio i kao kapudan paša (1591-5. I 1598-1604.). Čak je 1596. bio imenovan velikim vezirom, postajući drugi najmoćniji čovjek Osmanskog Carstva, iako je sve to trajalo nešto više od mjesec dana.

Njegova ostavština traje i danas. U Istanbulu, kvart Cağaloğlu je dobio ime po mjestu njegove nekadašnje palače. I u Evropi je živo sjećanje na njega u popularnoj kulturi. Johann Philipp Rehfues napisao je masivan četverotomni roman zasnovan na admiralovom životu a 1984. godine o njemu je pjevao, u pjesmi Sinàn Capudàn Pascià, talijanski kantautor Fabrizio de Andrè.

Ciğalazade je bio samo jedan od velikog broja evropskih kršćana koji su prihvatili islam i služili osmanskom sultanu ali njegova je priča u mnogočemu tipična za najpoznatije među njima. Paralele su najočitije u slučaju dvojice njegovih prethodnika na mjestu admirala osmanske flote: Kılıç Ali i Uluç Hasan Pasha.

Obojica su rođena u Italiji - Ali u Kalabriji, Hasan u Veneciji - i ušli su u Osmansko carstvo kao berberski zarobljenici. Napredujući od dna do vrha osmanske carske mornarice, obojica su se domogla moći, utjecaja i bogatstva. Kılıç Ali-paša je 1571. godine imenovan kapudan pašom i obnašao je dužnost do svoje smrti 1588.

U Istanbulu, kao i u Tunisu i Tripoliju, to što su bili rođeni kao kršćani nije značilo da nemaju nikakve šanse uspjeti u životu. Baš naprotiv. Krajem 16. stoljeća zapravo je postalo uobičajeno u evropskim izvještajima o Osmanskom carstvu tvrditi, kao što je to učinio venecijanski patrijarh Matteo Zane 1594., da su svi najvažniji poslovi Carstva - njegova vojska, njegova vlada i svo njegovo bogatstvo - povjereno takvim „otpadnicima“, kako su kršćanski Evropljani s prezirom govorili o tim pojedincima.

Od 26 velikih vezira koji su u 16. stoljeću služili osmanskim sultanima, njih 22 su prešla na islam iz kršćanstva; samo su četvorica sinovi muslimana. Najpoznatiji od ovih obraćenih paša bili su prvi ministri Süleymana Veličanstvenog İbrahim (1523-36), Rüstem (1544-53) i Sokollu Mehmed Pashas (1565-79).

Stoga ne čudi da su otpadnici potaknuli mržnju. U očima mnogih svojih bivših sunarodnjaka, oni su bili otpadnici i izdajice, koji su napustili pravu religiju i bili stalna meta kršćanske propagande u cijeloj Evropi.

Taj se osjećaj također pojavljuje u pričama o putovanjima i zatočeništvu, gdje su posebno prezir privukli obraćenici iz kršćanske Evrope, mnogo više od onih koji potječu iz kršćanskih zajednica osmanskog teritorija u Anadoliji i na Balkanu. Češki plemić Wratislaw iz Mitrowitza, na primjer, Ciğalazadea je okarakterizirao kao 'velikog neprijatelja kršćana'.

Zašto je onda Ciğalazade 1598. želio vidjeti svoju porodicu? Prema engleskom ambasadoru Henryju Lellu, govorilo se da je admiral ili razmišljao o povratku u kršćanstvo ili je namjeravao odvesti svoju rodbinu u Osmansko carstvo. Papa Klement VIII polagao je velike nade da će se admiral moći uvjeriti da se vrati svojoj ‘duhovnoj majci’, Katoličkoj crkvi i ustane protiv sultana.

Iako je nada da će takva pobuna uništiti Osmansko carstvo i stvoriti novi Bizant - ovoga puta pod vlašću katoličkih monarha - bila potpuno iluzorna, Clement je ovu mogućnost shvatio toliko ozbiljno da je zatražio finansijsku i vojnu potporu španskog kralja i Rima. Čini se da je ideja bila da će Ciğalazade i njegove pristaše - njihov je broj u Rimu bio jako precijenjen - prvo preuzeti kontrolu nad Istanbulom, a zatim postupno osvojiti ostatak Osmanskog carstva. Rudolf II trebao je kopnom poslati trupe da podrže pobunu, dok bi Filip II poslao galijsku flotu. Filip je, zapravo, mogao pripremiti flotu od 50 galija za takvu operaciju 1603. godine.

Plan, međutim, nikad nije realiziran, a Ciğalazade možda uopće nije ni znao za njega. Čini se da su plan predložili Ciğalazadein mlađi brat Carlo, koji je ostao na Siciliji i njegova dva rođaka.

Brat odmetnik zapravo nije predstavljao nikakvu neugodnost za Carla. Umjesto toga, admiral je bio dragocjen zalog kada je u pitanjuu Carlov društveni napredak ali i jedna vrsta prestiža. Sicilijanski vladar dovoljio je zahtjevu Ciğalzadea i 1594. godine njegova majka i ostala rodbina isplovili su na more kako bi se ponovno susreli sa osmanskim admiralom na njegovom brodu kraj obale Sicilije.

I drugi obraćenici održavali su takve kontakte pružajući novac, potporu i zaštitu svojoj rodbini u inozemstvu, a ponekad su se čak i bavili dobrotvornim radovima u svojim bivšim domovima. Pritom su se kršćansko-evropski odmetnici ponašali nimalo drugačije od kolega pripadnika osmanske elite poput Mehmed-paše Sokolovića, koji su finansirali javne radove u svojim rodnim mjestima i pružali pokroviteljstvo, dobivajući unosne poslove u sultanovoj službi za svoju muslimansku rodbinu i imenovanja u Pravoslavnoj crkve za svoje kršćanske rođake. Religijske granice bile su u praksi propusnije nego što seto pretpoostavlja.

Iako se većina našeg znanja o iznimno propusnim vjerskim granicama odnosi na obraćenike rođene u Italiji,  ta je pojava bila širio fenomen. Naprimjer, 1572. godine teolog Adam Neuser iz Heidelberga potražio je utočište u Osmanskom Carstvu. Došao je u sukob s lokalnim vlastima zbog svojih stavova o Kristu i provokativno pozitivnih stavova prema sultanu, koji su mu donijeli smrtnu kaznu. Nakon što je prešao na osmansko područje, prihvatio je islam, navodno se sam osunetivši. Nekoliko godina kasnije, Neuserov sin pokušao je doći do osmanske prijestolnice, ali su ga vlasti u Beču uhapsile.

I Neuser i neki njegovi suradnici u Istanbulu nastavili su se dopisivati ​​s prijateljima i rodbinom u kršćanskoj Europi, kao i sa sunarodnjacima u osmanskoj prijestolnici. Aktivnosti evropskih diplomata oslanjale su se uvelike na te likove u osmanskoj eliti. Takvi su muškarci - rijetko se kada radilo o ženama - radili kao prevoditelji, posrednici u svakodnevnoj diplomatiji, vodiči i posrednic, čak i špijuni. Neuserova suradnja s ambasadorom Svetog Rimskog cara u Istanbulu, na primjer, osigurala je sinu mjesto na Univerzitetu u Beču, kao i stipendiju samog cara.

Tobias P. Graf autor je knjige The Sultan’s Renegades: Christian-European Converts to Islam and the Making of Ottoman Elite, 1575-1610 (Oxford University Press, 2017).