Negiranje bosanske i bošnjačke samosvojnosti, političke, povijesne i kulturološke oduvijek je dolazilo i sa istoka i sa zapada. Srpska i hrvatska elita pseudonaučnim metodama Bošnjake nastoji prikazati kao izmišljeni narod koji je u Bosni postao s dolaskom Turaka, odnosno kao „prevjerene“ Srbe i Hrvate.

A o bošnjačkome nacionalnom i kulturološkom kontinuitetu najbolje govore nadgrobni spomenici, kameni svjedoci da su bosanski muslimani potomci nekadašnjim Bošnjana, bosanskih krstjana, starenika Bosne. Na više od 170 lokacije širom današnje Bosne i Hercegovine nalaze se zajedno, jedni uz druge, nekropole stećaka i muslimanski mezarluci, oslikavajući tako prirodan historijski slijed epoha kroz koje su Bošnjaci kao narod prošli.

Osim toga, prvi muslimanski nišani u Bosni kamene su gromade kakvih nema u drugim muslimanskim zemljama, a od stećaka ih ponekad razlikuje samo uklesani arapski harf. 

Historičar Ibrahim Pašić, pored značajnih knjiga koje obrađuju antički i rani srednjovjekovni period naše prošlosti (Predslavenski korijeni Bošnjaka, Tračko ime Bosna, Kulin i Prijezda itd) uradio je jedno kolosalno istraživanje iz kojeg je nastala sjajna, ali nedovoljno promovirana monografija Od stećka do nišana (u izdanju BZK Preporod, 2017), koja na najbolji način, precizno, dokumentirano i empirijski utemeljeno srednjovjekovne bosanske stećke i prve muslimanske nišane povezuje u jednu organsku cjelinu.

„Iz dosadašnjih naučnih radova o stećcima i nišanima Šefika Bešlagića i drugih autora čiji se radovi razmatraju u ovoj studiji, od ranije se znalo da na pojedinim bosanskohercegovačkim lokalitetima stećci i nišani tvore zajedničke nekropole. Međutim, izostajala je naučna sinteza na osnovu koje bi se mogao utvrditi sveukupan ili približan broj zajedničkih nekropola. koji je inače vrlo velik. Stoga, u kontekstu naučnog projekta Od stećka do nišana u Bosni i Hercegovini, autor ove studije postavio je sebi zahtjevan cilj: utvrditi sveukupan ili približan broj zajedničkih nekropola stećaka i nišana na cjelokupnom bosanskohercegovačkom tlu i, s aspekta historijskog i arheološkog metoda, utvrditi njihove osnovne karakteristike. S tim u vezi, multidisciplinarna istraživanja provedena za potrebe Projekta pokazuju da se širom Bosne i Hercegovine nalazi iznenađujuće velik broj lokaliteta na kojima stećci i nišani tvore zajedničku memorijalnu cjelinu.

Sveukupan broj bosanskohercegovačkih mezarja i nišana koji se nalaze uz stećke teško more stati u jednu knjigu, i on je zasigurno veći od 175 nekropola stećaka i nišana, koliko ih je u toku naučnih istraživanja za potrebe ove studije otkriveno. Pritom, primjenom arheološkog i etnološkog metoda, autor ove studije terenski je istražio 107 nekropola stećaka i nišana, napravio preko 300 originalnih fotografija, itd. Desetina zajedničkih nekropola, ili onih koje su locirane jedna pored druge, u dosadašnjoj znanosti bile su sasvim nepoznate.

Veza između stećka i najstarijega bosanskog nišana organska je i generička. Iz stećka se razvio najstariji bosanskohercegovački muslimanski nišan. U ovoj studiji se prezentiraju brojni historiografski, arheološki i onomastički fakti koji na komplementaran način pokazuju da je najstariji, i u islamskom svijetu jedinstven, bosanskohercegovački nišan povijesni baštinik stećka, te da je stećak, prije svega, nadgrobni spomenik bogumilskih ili krstjanskih predaka autohtonih bosanskohercegovačkih muslimana Bošnjaka. S tim u vezi, od posebnog značaja je nišan iz Humskog kod Foče, što se još uvijek nalazi na lokaciji s koje je 1934. godine u Zemaljski muzej u Sarajevu dislociran stećak u obliku prizme, s natpisom u kojem se spominje gost Milutin, visoki starješina Vjere bosanske ili Crkve bosanske. U dosadašnjoj historijskoj literaturi, kao i u najvažnijim studijama o stećcima i Arheološkom leksikonu Bosne i Hercegovine, ovaj nišan je tendenciozno ignoriran, premda se za njega znalo. Đoko Mazalić svojevremeno je napravio i fotografiju nišana i, na osnovu njegovog izgleda i simbolike, definirao ga „stećkom u obliku nišana iz okoline Foče". Pritom je izbjegao da navede naziv mjesta u kojem se spomenik nalazi. Vjerovatno iz razloga što bi zajednička lokacija nišana i nadgrobnog spomenika gosta Milutina, sama po sebi, bila očigledan dokaz o posve izvjesnoj historijskoj i memorijalnoj vezi između pripadnika Crkve bosanske i islama.“

Prilikom uvrštavanja na listu UNESCO-a stećku je oduzet izvorni bosanski i bošnjački identitet i na listu svjetske kulturne baštine evidentiran je kao spomenik Hrvatske, Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, što je prvorazredna nepravda nanesena Bosni, a Ibrahim Pašić bio je možda jedini, a sigurno najkonkretniji kritičar takve besmislene odluke. Jedan od njegovih odgovora bila je i ova studija.

„Posebna motivacija za naučna istraživanja i nastanak ove knjige su posljednja svojatanja stećka potekla iz Hrvatske, Srbije i Crne Gore, u kontekstu zajedničke nominacije stećka na listu UNESCO-a. Stećak je odavno zaslužio da se nađe na listi UNESCO-a, nominiran od strane države Bosne i Hercegovine, što nije sporno. Međutim, po načelu nije ničije ono što je svačije, a suštini, zajedničkom međudržavnom nominacijom, kojom se kaže da je „stećak dio zajedničke tradicije i baštine naroda koji žive u četiri susjedne države" razvodnjena je i relativizirana povijesna suština najznačajnijeg srednjovjekovnoga bosanskoga kulturnog spomenika, kao i njegova etnička pripadnost. Stećak nije hrvatski, srpski ili crnogorski spomenik. Stećak jeste bosanski povijesni i kulturni spomenik, podizan iznad grobova bosanskih bogumila ili heretika, a samo u kraćim periodima nasilnih katoličko-pravoslavnih prevjeravanja, bio je katolički i pravoslavni nadgrobni spomenik.

Srpsko i hrvatsko svojatanje Bosne i Hercegovine staro je koliko i bosanskohercegovačka povijest. S aspekta stećka i nišana, arheologinja i historičarka Nada Miletić ignorira mnoga muslimanska mezarja koja se nalaze u stećke. Na drugoj strani, historičar Dubravko Lovrenović pseudoznanstveno tvrdi da između stećaka i sepulklarne umjetnosti osmanskog razdoblja kontinuiteta jednostavno nema." Isti autor, na primjeru izmišljenog i nepostojećeg „starog vojničkog groblja iz osmanskog perioda, u Milatkovićima kod Čajniča, zloupotrebljavajući neznanje i pseudonaučne zablude neobrazovanih Bošnjaka, u suštini reafirmira hipotezu po kojoj su Bošnjaci po som porijeklu „Turci“. U ovoj studiji, u Milatkovićima i širom Bosne i Hercegovine, Lovrenovića negiraju brojna porodična muslimanska mezarja sa jednim ili dva para prvih bosanskih nišana, poput nišana iz Milatkovića, što odgovara dvjema prvim generacijama bosanskohercegovačkih muslimana, a posebno brojna muslimanska tzv. svatovska groblja, koja i svojim imenom pokazuju da nisu osmanska već bošnjačka.“

Monografija Od stećka do nišana jedna je od Pašićevih knjiga, ali ne i jedina, koja nepobitnim činjenicama, dokumentima i čvrstim (kamenim) dokazima razbija zlonamjerne narative o Bosni i Bošnjacima, stoljećima kreirane u susjednim centrima. Stoga su se njegove knjige odavno morale naći u školskim programima. Nažalost, tamo ih još nema.

Nedugo nakon objavljivanja ove studije, 2017. godine, akademik Ibrahim Pašić preminuo je u 69. godini života.