Sakupljanje novca već nekoliko stoljeća vrlo je popularan hobi u svijetu. Hiljade kolekcionara na razne načine dolazi u posjed raznovrsnih novčanica, kovanica, formirajući privatne numizmatičke zbirke. Najveći broj njih kupuju ili preprodaju primjerke novčanica, dok ima i onih koji ih nakon izvjesnog vremena predaju ili poklanjaju muzejima. Bilo kako bilo, stare novčanice, posebno one kovane, predstavljaju važne predmete od povijesnog, kulturnog i umjetničkog značenja. Ti primjerci starog novca doprinose razumijevanju povijesnih dešavanja, privrednih i društvenih tokova na određenom području te olakšavaju historičarima rasvjetljavanje nekih od segmenata života stanovništva u stoljećima iza nas.

Posebno je to važno u rubnim dijelovima države, u područjima kakvo unutar Bosne i Hercegovine predstavlja Cazinska krajina, gdje, zbog burnih povijesnih dešavanja, ali i zakašnjelog osnivanja arhiva, muzeja i biblioteka, mnogo vrijedne dokumentarne građe, arheoloških spomenika i vrijednih artefakata nije “preživjelo” do današnjeg vakta. Stoga svaka stara novčanica, bilo ona sačuvana u privatnim seharama, bilo ona pronađena prilikom obrade zemlje ili drugih građevinskih radova, sa sobom nosi dragocjenu informaciju.

Jedan od stotine bosanskohercegovačkih kolekcionara jeste i Mevludin Šomić iz Bužima, koji u svom vlasništvu posjeduje veliku količinu kovanih i metalnih novčanica. Sakupljanjem starih novčanica Mevludin se počeo baviti prije više od devet godina. Kako ističe, sve je krenulo prilično spontano, kada je kao radnik očeve firme za prikupljanje metalnog otpada primijetio da ljudi prodaju sve i svašta, različite predmete među kojima ima i dosta onih od velike vrijednosti. “Još kao učenik osnovne i srednje škole u Bužimu povremeno sam radio na skladištu otpada. Primijetio sam da ljudi iz bužimskog, kladuškog i cazinskog kraja, pored uobičajenih metalnih predmeta, donose i vrlo dragocjene eksponate iz kućne radinosti, razne alatke i mašine, posuđe, vage, noževe, satove, ručne mlinove, vrlo stare instrumente, potom  metalne novčanice, medalje i ordenje, želeći sve prodati po običnoj cijeni.

Ljudi čiste staru kuću, tavan, zanatsku radnju, garažu, ostavu i slično i sve što nađu od starina koje im trenutno ne trebaju obično donose na otpad da prodaju pod staro željezo i druge vrste metala koje smo otkupljivali. Bilo je slučajeva da su ljudi donosili prelijepe stare radiouređaje, potom staro oružje, noževe, čakije, bajonete i pištolje... Vrlo brzo sam shvatio da nije uredu da takvi eksponati tek tako završavaju u slovenskim topionicama kao obično željezo, olovo, cink, bakar, mesing i slično, već da ih trebam odlagati nastranu. I tako sam bez nekog jasnog cilja započeo sakupljanje meni zanimljivih predmeta i eksponata. Isto su radili brat i otac, kao i neki drugi radnici na skladištu, koji su formirali svoje mini zbirke. Nakon nekog vremena moju pažnju su osvojile novčanice, što se ubrzo pretvorilo u veliku strast. Tako je postepeno nastajala moja mala numizmatička zbirka u kojoj se nalaze primjerci stari i po dva ili tri stoljeća, iz različitih vremenskih perioda, iz različitih država i imperija, s različitim natpisima i motivima”, priča nam Mevludin.

Mevludin se nije bavio razmjenom novčanica s drugim numizmatičarima. Kaže da u bližoj okolini poznaje tek nekoliko osoba koje se bave prikupljanjem novca. Sve ono što ima sam je sakupio, i to usput i bez velikog napora. Ima tu, kako veli, i poneka papirna novčanica, ali mnogo manje nego kovanica. “Moju zbirku čini oko 630 primjeraka starih ili savremenih kovanih novčanica. To je hrpa kovanica koja ispuni više od pola kartonske kutije za obuću. Ima tu dosta duplikata, zastupljene su skoro sve novčanice iz Bosne i Hercegovine od vremena Austro-Ugarske pa naovamo.

Ima i značajan broj primjeraka novčanica iz 19, a poneka i iz 18. stoljeća. Najstarije među njima su novčanice koje su bile u opticaju za vrijeme Osmanskog Carstva. Ipak, najviše je onih koje pripadaju jugoslavenskom razdoblju. Pored novčanica s područja zemalja bivše Jugoslavije, ima i primjeraka iz Austrije, Njemačke, Mađarske, Italije, Francuske, Velike Britanije, Rumunije, Izraela, Kanade, Australije, Sjedinjenih Američkih Država, iz brojnih arapskih zemalja”, ističe Mevludin, dodavši kako u zadnje dvije godina sve manje novčanica dospijeva na otpad.

“Prije pet-šest godina bilo je dosta više slučajeva gdje su klijenti sa znanjem ili bez znanja predavali novac. Danas je to prava rijetkost. Vjerovatno se i pomalo budi svijest kod naroda da se ne baca sve što ne pripada ovom vremenu. Ranije je bilo drugačije. U mnogim slučajevima nakon smrti starije osobe mnoge stvari i predmeti iz sehare umrlog završavale su na otpadu ili su bile zapaljene. Nije se baš gledalo da li nešto doista vrijedi ako je pripadalo djedu, pradjedu ili nekom drugom pretku. Bilo je slučajeva da ljudi dovezu otpad, istresu na hrpu, ja vagnem, platim i oni odoše. Tek kad krenem razvrstavati ono što su predali, uočim da tu ima novčanica i drugih vrijednih 'stvarčica'. Mnoštvo takvih predmeta do mene je dolazilo gotovo budzašto. Ako je po tome suditi, možemo tek zamisliti koliko je drugih dragocjenih eksponata naš narod podijelio ili za 'mizeriju' prodao različitim regionalnim i svjetskim sakupljačima umjetnina, predmeta koji su činili pokretno kulturne naslijeđe Bosne i Hercegovine i njenih naroda od najveće vrijednosti.”

Nakon završetka srednje škole Mevludin Šomić se zastalno zaposlio u očevu firmu “Otpad” i tu je pored posla nastavio sa svojim hobijem. U maju ove godine napunit će pet godina radnog staža, a u julu i 25 godina života. Živi sa suprugom Medihom i sinom Muhamedom. Naglašava da je zadovoljan poslom i životom u Bosni, gdje namjerava provesti svoj radni i životni vijek. Namjera mu je što više proširiti vlastitu zbirku, a nekad u budućnosti dio novčanica pokloniti u zavičajnu zbirku u Bužimu, za koju se već neko vrijeme vode aktivnosti oko njenog osnivanja.