Davno je bilo, pa godinu ne pamtim, ali pamtim da je bilo vrelo, prevrelo ljeto, bez kapi kiše, sušno ljeto kakvo, čuo sam govorkanja naokolo, ni najstariji mahaljani nisu zapamtili.

Doduše, danima je mirisalo na kišu. Dva-tri puta sedmično, uglavnom popodne, nad gradom bi se gomilali ogromni, tamni oblaci, natkriljivali cijelu okolicu i, činilo se, pa i onima najiskusnijim, da će svakog trena prosuti iz svoje utrobe dragocjeni i toliko željeni teret. Međutim, kiše nije bilo. Vjetar s Majevice, malo-pomalo, potiskivao bi kišonosnu masu u smjeru zapada, sat-dva poslije grad bi poklopila sunčeva jara, a mahalom su se pronosile vijesti kako nad Gračanicom ili Srebrenikom lije kao iz kabla.

Moja majka, mirna i staložena žena, tad bi odmahivala rukom i razočarano ustvrđivala da kiše nema zato što oblaci sedmicama dolaze iz pogrešnog smjera.

“Iz onog budžaka dolazi kiša”, govorila je pokazujući prema zapadu. “Vidiš, ondje, od Ozrena, a od Majevice se ne nadaj nikakvom dobru: ili će oluja ili kršni led, trećeg nema.”

Ipak, jednog popodneva, oblačnog i ništa drukčijeg od svih prethodnih, kiša je napokon pala. Sitna, hladnjikava, natapajuća. Otvaram prozor i duboko udišem reski i prijatni zrak, a pokoja kapljica padne i na mene. Zatvaram prozor. Sam sam u kući. Majka je bila u posjeti, kod koga ne mogu se sjetiti, a i punica s djecom, mojom djecom, također je otišla posjetiti rodbinu u Sarajevu.

Pokušavam čitati neku knjigu. Ne ide.

Ni s pisanjem nije ništa bolje. Tek jedna uspjela rečenica. Ostalo sam izbrisao. Ostavljam sve. Ne ide pa ne ide. Šta mogu, dešava se.

Zvoni telefon. Javlja se moj sin, u to vrijeme, ako se ne varam, desetogodišnjak. Pita kako sam, snebiva se, zasigurno je u sobi još neko s njim, ponovo pita kako sam, pa šapuće da mu jako nedostajem, da mu je kod rodbine dosadno, ne može, veli, više bez mene i drugova u Tuzli. Tješim ga, bodrim nježnostima i slatkastim obećanjima, a on mi, na rubu plača, daje kćerku. Ona je, opet, vedrija, pričljivija, smije se i zasipa me nasumičnim pitanjima i impresijama.

– Baba, kako si?

– Dobro, zlato, reci mi...

– Ona Mirna je stvarno zločesta.

– Ko je Mirna?

– Ona, od tete Zlate, kako ne znaš?!

– Aha, ta Mirna... Da, da, sad znam...

– Kaže mi, ovaj, samo da se sjetim, kaže mi da sam prava glupača, a i ja njoj kažem da je prava glupača. I još sam joj rekla da je nekulturna i nevaspitana. Jesam li upravu, baba? Jesam li?

– Pa sad... Evo kako ćeš: ne druži se s djevojčicama koje govore ružne riječi.

– Neću. Haris je danas pao i razbio koljeno.

– Ko je Haris?

– Onaj, od tete Alme, što stanuje na trećem spratu. Baba, šta ti je? Ti ništa ne znaš!

– Dobro, dobro, sad znam. Njegova mama je Alma, a živi na trećem spratu. Je li tako?

– Eto, vidiš da znaš. A teta Minka mi je poklonila lutku.

– Ko je... Baš lijepo. Sviđa li ti se?

– Sviđa, prelijepa je. Ćao, baba, evo ti poljubac!

– I ja tebe puno volim.

Spuštam slušalicu. Gledam kroz prozor. Kiša i dalje pada.

Na trenutak pomislih kako bi bilo dobro nazvati nekog od prijatelja, prošetati ispod kišobrana glavnom ulicom, sjesti negdje, porazgovarati malo, o bilo čemu, ali, umjesto toga, uzeh staru, tvrdoukoričenu bilježnicu i zapisah:

“Danas je pala kiša.

Prva od početka ljeta.

Majka ovog puta nije bila upravu.

Kišonosni oblaci došli su iz smjera Majevice, a od oluje ili kršnog leda, srećom, ni traga.

Čudno.

Bila je tako sigurna i samouvjerena.

Tako sigurna da sam gotovo povjerovao da Majevica postoji samo zbog toga kako bi nam vjetrovi s nje skršili stabla i porušili krovove.

A pala je samo kiša, obična kiša, sitna, hladnjikava, natapajuća.”