Osim praktičnih tradicionalnih znanja iz tehnike i tehnologije zemljoradnje, stočarske i zanatske proizvodnje, koja su nužna svakom proizvođaču, u tradicijskoj kulturi Bošnjaka postoje i ona pučka znanja o svijetu, ljudima i o pojavama koje nas okružuju. I ova su znanja, kao i ostali dijelovi tradicijske kulture Bošnjaka, spoj takvih znanja zatečenoga tradicijskog kulturnog sloja i znanja koja su primanjem islama preuzeta iz islamskog kulturnog kruga.
Ta znanja prenošena su i širena dijelom i preko vjerskih škola i ustanova, a dijelom putem različitih dodira s islamskim i drugim narodima; kao i ostale tekovine islamske civilizacije, i ove su širene iz gradskih središta u seoska naselja.
Potrebe određivanja smjera pri obavljanju molitve (Kibla), gradnji kuće, ukopu, klanju kurbana itd. potakle su širenje brojnih znanja u vezi s tim. Također su određivanje vremena pojedinih salata, započinjanja i prestanka posta, vremena blagdana itd. doveli ne samo do znanstveno utemeljenih pristupa uz velike džamije (muvekithane), već i do širenja prostijih postupaka (promatranje neba, praćenje sjenke štapa i sl.).
Naime, muslimanski kalendar zasniva se na mjesečevim mijenama pa je bilo potrebno utvrđivati početke pojedinih mjeseci (naročito ramazana – mjeseca posta), a dnevno se vrijeme računalo po „alaturka“ satu (od izlaska do zalaska sunca), pa je valjalo utvrđivati podne prema mjesnom podnevku, vrijeme je računato od zalaska sunca (akšam, 12 sati po „alaturka“ vremenu).
Dan se dijelio na: jutro (kušluk), podne, ićindiju, akšam, noć (gluho doba), sabah. Doba noći određivalo se po zvijezdi Danici i Vlašićima. Ovakav način računanja vremena iziskivao je potrebu za izradom kalendara (takvim), a uz ramazan su izdavane vaktije, detaljni izvodi o vremenu obavljanja molitvi i početku posta. U običnom svakodnevnom životu muslimani su se (naročito na selu) upravljali po sunčevoj godini, računajući po „heftama“ (sedmicama) od Božića do Jurjeva, od Jurjeva do Aliđuna, od Aliđuna do Lučina i Mitrova i od Mitrova do Božića.
Pojave u prirodi koje su smatrane znacima božanske moći i mudrosti predskazivane su na osnovi pratećih pojava i različitih iskustvenih znanja. Blaga zima najavljivala je mnogo zmija; rano selenje ptica prema jugu studenu i dugu zimu, glasanje živine – vremenske nepogode; „studeni vjetar“ značio je da će padati krupa, „pripeka“ je ukazivala na grad, ako se vrabac „kupa“ u prašini, značilo je da će sigurno biti kiše itd.
Znanja o svom i drugim narodima i zemljama u tradicijskoj kulturi Bošnjaka razlikovala su se kod gradskog i seoskog stanovništva. I putovanja, dodiri gradskoga stanovništva s drugim zemljama bili su češći, pa su i ta saznanja bila šira i potpunija nego ona u seoskim sredinama. Sebe su smatrali Bošnjacima ili „Turcima“ i najboljim Bošnjacima. Isticanje turskih nacionalnih vrednota i posebne uloge etničkih Turaka kod Bošnjaka proizvodilo je otpor i prezir, odakle podrugljiv naziv za etničke Turke – Turkuše.
Oskudna su bila saznanja o svom porijeklu (naročito na selu) i o historiji Bosne. Gotovo da ništa nisu znali o srednjovjekovnoj bosanskoj državi, osim o Kulinu banu. Od značajnijih datuma u narodno pamćenje bilo je posebno urezana 1878, tj. dolazak Austro-Ugarske i sudar sa srednjoevropskim civilizacijskim i kulturnim dostignućima, prema kojima su, naročito u početku, imali sasvim odbojan stav. Austrijance, kao i ostale Evropljane s kojima su dolazili u dodir, nazivali su Švabama, a rjeđe Francima.
Svoje sugrađane i suseljane Srbe i Hrvate više su razlikovali po vjeri, kao pravoslavce i katolike, nego po narodnosti, kao Srbe i Hrvate, premda su ih, u međusobnom razgovoru nazivali Vlasima i Šokcima. Prema Ciganima (Romima), iako su iste vjere, Bošnjaci su se odnosili s prezirom. O ostalim narodima, naročito islamskim, s kojima nisu izravno dolazili u dodir, posebno o Arapima, saznavali su ponešto preko historije islama, koja se izučavala u mektebima i medresama. Hadžije i trgovci, koji su osim Arabije posjećivali i druge zemlje, upoznavali su posredno širi krug ljudi s drugim zemljama i narodima i njihovom kulturom.
Oni su, osim toga, ujedno donosili i pojedina duhovna i materijalna dobra i time obogaćivali bošnjačku tradicijsku kulturu.
