Agresija na Bosnu i Hercegovinu dovela je do masovnih prisilnih migracija uglavnom bošnjačkog stanovništva. I dok su neki bježeći od zločinačke kame utočište pronalazili na najbližoj slobodnoj teritoriji unutar države, drugi su uspjeli stjecajem okolnosti izaći izvan granica naše domovine. Iako im više nije prijetila životna opasnost, život u inostranstvu donosio je brojne druge izazove – sami, bez ičije pomoći, u tuđoj zemlji, moraju planirati šta i kako dalje. Haris Čustović, kao dječarac, na svom izbjegličkom putu uspio je iz rodnog Gacka stići do Braunschweiga, grada u njemačkoj saveznoj pokrajini Donja Saska, i tu početi živjeti. Za samo tri mjeseca naučio je njemački jezik i počeo zarađivati. Od poslova utovara i istovara i trgovine sudbina ga je počastila vlasništvom nad građevinskom firmom s više od stotinu radnika. U odnosu na ratni pakao, naizgled izgubljenu mladost, sada je ponosni suprug i otac dvoje djece, poslovno realiziran čovjek te ono što ne želi da ističe, a o njemu priča njegova zajednica – vakif.
Iako u Njemačkoj živi život, ne krije da mu je rodna gruda bolna tačka. Kupio je kuću s imanjem u sarajevskom naselju Otes, gdje mu je zvanično i mjesto prebivališta, tako da svake godine u glavnom gradu provede najmanje tri mjeseca. U Sarajevu mu je rođen i stariji sin. Ipak, želja mu je da jednog dana dođe u BiH s odlukom da tu ostaje 365 dana u godini. Ovaj veliki patriota prije nekoliko godina izrazio je i želju da u zemlji svojih roditelja osnuje fabriku u kojoj bi zaposlio pedesetak osoba. To bi uradio bez namjere da uzima profit, već mu je cilj stvaranje poslovne klime koja bi fabriku učinila samoodrživom. Iako je još uvijek ta ideja na čekanju, kaže da nije odustao od nje.
Haris Čustović govorio je o svom životnom i poslovnom putu za Stav, a naš razgovor otvorio je pričom o tome kako je postao izbjeglica.
“Rođen sam u Gacku i 1992. godine, kada je počeo rat, izbjegli smo najprije u Fazlagića-Kulu, gdje sam bio otprilike dvije sedmice. Pošto je Fazlagića-Kula ubrzo pala, s rođakom sam kroz neprijateljske linije krenuo na put spašavanja golog života. Išao sam sve do Igmana, gdje sam se zadržao oko mjesec jer se nisam mogao spustiti u Sarajevo kod rodbine. U međuvremenu je i otac stigao, a četnici su odmah početkom agresije majku i mlađeg brata, kao i ostale žene i djecu, iz Gacka autobusom deportirali za Kosovo i Sjevernu Makedoniju. Pola godine otac i ja nismo znali gdje su majka i brat i jesu li uopće živi. Kao izbjeglice, osam mjeseci proveli smo i u Zenici. Otac se odmah prijavio u Civilnu zaštitu. Tu smo upoznali i neku daljnju rodbinu koja nam je pomogla da se prebacimo do Njemačke, a sudbina je htjela da u isto vrijeme i majka i brat iz Sjeverne Makedonije budu deportirani za Njemačku. Puno im je pomogao moj tetak, od majčine sestre muž. Pred sami belaj s Hrvatima u Mostaru mi smo otišli za Njemačku, u martu 1993. godine smo se našli u Braunschweigu, u nekoj nepoznatoj zemlji i među nepoznatim ljudima”, počeo je priču.
OSAMDESET POSTO PROJEKATA REALIZIRA U HAMBURGU
Život u Njemačkoj na samom početku, kako nam govori, bio je veliki šok za njega i njegovu porodicu. Srećom, ističe da je stanje šoka barem u njegovom slučaju trajalo svega nekoliko dana jer je vrlo brzo postao svjestan činjenice da se nešto mora početi raditi na prilagođavanju novom načinu života.
“Odlučio sam upisati kurs njemačkog jezika i savladao sam ga rekordno brzo – za tri mjeseca. Govorio sam ga tečno za svega devedeset dana. U januaru 1994. godine mi biva 18. rođendan, tako da sam već tada, iako nisam imao pravo na rad, donio čvrstu odluku da svojoj porodici i sebi nekako osiguram egzistenciju. Uvijek sam nešto radio. Nakon dvije godine, kada smo dobili pravi status, već sam bio u dobroj mjeri samostalan i spreman za rad. U tom periodu bavio sam se trgovinom i tako je potrajalo sve do 2002. godine. I u toku rata trudili smo se uvijek biti na usluzi domovini i našem narodu, organizirali smo razne humanitarne događaje i skupljali smo humanitarnu pomoć za našu državu. To se kamionima i kamionima slalo. Oko 2003. ili 2004. godine sam se opredijelio za građevinu, tu sam vidio sebe”, dodao je.
U sektoru građevinarstva, ističe Haris Čustović, kaže da je prepoznao da može rasti i kao ličnost i kao profesionalac. Iako po struci nije inženjer građevine, pohađao je nekoliko različitih obrazovnih institucija za doškolovavanje u ovoj oblasti, ali i generalno u oblasti biznisa.
“Sebi sam kupio knjige, detaljno sam iščitao sve zakone o građevinarstvu u Njemačkoj, i tako je sve počelo. Suštinski, ja sam obavljao menadžerske poslove i nakon što sam u jednom trenutku shvatio da će mi trebati ljudi, odlučio sam se i na angažiranje građevinskih inženjera i ostalih radnika, kako Nijemaca, tako i Bošnjaka te ostalih ljudi s područja Balkana. Interesantno je da ja lično nikada nisam obavljao građevinske radove, što je mnogima čudno. Kroz šalu volim reći da u praksi ne znam dva eksera zakucati, ali sam uvijek bio snažan u rukovođenju projektima. Firmu 'Nord Bau GmbH' osnivam 2007. godine i od tada sve do danas konstantno radim sa svojom firmom. Iako na prvi pogled tako ne izgleda, bilo je dosta izazova na ovome putu. Ja sam mlađem bratu plaćao školovanje pošto su se naši roditelji vratili u BiH 1999. godine, a raspon poslova kojim sam se bavio kretao se od utovara, istovara sve do, kako rekoh, trgovine na veliko i malo. Radio sam cijeli dan za pedesetak maraka iako su tada dnevnice išle i do 200 maraka. Znači, pošto-poto, samo da radim”, objašnjava nam Haris Čustović, koji trenutno zapošljava oko 120 radnika, među kojima su inženjeri, zidari, tesari i mnogi drugi.
“Nord Bau GmbH” oko osamdeset posto projekata realizira u Hamburgu i na godišnjem nivou učestvuju u gradnji oko 400 do 500 stambenih objekata. Naš sagovornik pojašnjava da se njegova firma bavi tzv. roh-bau gradnjom ili, na bosanskom jeziku, grubim radovima. Tačnije, cilj im je napraviti objekat od temelja do vrha i većinski se bave gradnjom velikih objekata, stanova u kojima se može smjestiti oko 200 domaćinstava i u kojima postoje garaže.
PLANIRA DIO BIZNISA PRENIJETI I U BOSNU I HERCEGOVINU
Iako ne voli o tome javno govoriti, Haris Čustović je i značajni vakif. U saradnji s Islamskom zajednicom u BiH već nekoliko godina, zajedno s još nekim vakifima, prikuplja dokumentaciju za obnovu džamije u njegovom rodnom selu Gračanici, u Gacku. U Braunschweigu je još 1993. godine učestvovao i u osnivanju bošnjačkog džemata, koji trenutno broji više od 660 članova, tj. onih koji su redovni u plaćanju članarine, a samih redovnih posjetioca ovog džemata ima znatno više. On je član i džematskog odbora zajedno s bratom Denisom.
“Ja sam bio spreman u potpunosti finansirati obnovu džamije u Gračanici, u Gacku. Ne znam, imam veliki nijet i želju da učestvujem u tom projektu i zaista sam počašćen što imam u tome svemu i istomišljenike. Drago mi je da su još neki ljudi pokazali interesovanje da se priključe ovoj akciji i najbitnije je da se krenulo u realizaciju ove prelijepe priče. Imam i kuću u Otesu, na Ilidži, gdje sam aktivan u džematu i kojem također pomažem što više mogu. Tu sam stekao nova poznanstva, sklopio nova prijateljstva i to mi je, slobodno mogu reći, dom. Tu sam uostalom i prijavljen. Od 1996. godine u prosjeku sam dva do tri mjeseca u BiH. Jedino je period pandemije bilo kritičan, otkako je virus korona počeo harati, nisam dolazio tamo. Međutim, roditelji su bili kod mene u Njemačkoj, kako moji roditelji, tako i roditelji moje supruge”, kazao je uz napomenu da je njemu i njegovoj porodici očuvanje vjere i porodice uvijek bilo prioritet.
Otkako je stao na noge u Njemačkoj, planira dio biznisa prenijeti i u državu svoga rođenja. No do sada nije uspio u realizaciji te ideje, što ne znači da je digao ruke od nje.
“Dosta dugo tražim pogodno mjesto za pokretanje neke fabrike. Naprimjer, gledao sam jednu pilanu u Ilijašu koja je u prošlosti bila u vlasništvu nekih Kineza, koji su se odlučili povući, ali naprosto nisam mogao tu stvoriti preduvjete za normalno poslovanje. Ja nisam čovjek koji voli s pojedincima po kafanama sjediti, koji će me potom upoznati s nekim trećim, a onda ovaj s nekim četvrtim. To je ta korupcija koja izjeda bh. društvo i u kojoj naprosto nisam želio učestvovati. Želim napraviti fabriku koja će zapošljavati najmanje pedesetak ljudi i koja će, što je najvažnije, biti samoodrživa, baš kao i moja sadašnja firma u Njemačkoj. Ona nije vezana za mene, za moju personu iako sam vlasnik. To je već organizam koji sam funkcionira i bez mog prisustva. Ja mogu biti odsutan nekoliko mjeseci, a firma će i dalje raditi bez smetnji. Ja sam svakako i dalje u potrazi za pravom prilikom u domovini. Ja sam 1976. godište i vjerujte mi da mi nije cilj cijeli život provesti u Njemačkoj. Želim da se vratim rodnoj grudi i to ne na odmor”, njegova je želja.
I Haris Čustović primjećuje da Bošnjake dosta mori razjedinjenost te da se to posebno vidjelo na nedavno održanim izborima.
“Svi ostali narodi imaju svega nekoliko stranaka za koje tradicionalno glasaju, a mi ih imamo na stotine. To ne može tako. Imamo provjerene predstavnike našeg naroda koji nažalost nisu dobili stoprocentnu podršku. Ne znam zašto. Mi ako se ubrzo ne ujedinimo, loše nam se piše. Ne možemo čekati od međunarodne zajednice, od Evrope ili SAD-a, neku pomoć. Ne znam je li im uopće u cilju da nam pomažu. I dalje su jake predrasude prema muslimanima, ako je 'drugačiji' od većine. Ja nikada nisam krio svoj identitet, svi znaju ko sam i odakle dolazim, ali mogu reći da sam možda zbog toga imao dosta teži put do ostvarenja nekih ciljeva”, upozorava.
Haris Čustović oženio se 2007. godine i ponosni je otac dva sina. Također, i njegov brat Denis je otac i to troje djece – jednog sina i dvije kćerke. Na samom kraju nam govori da mu stariji sin ima 13 godina i da je rođen u Sarajevu samo kako bi dobio bh. državljanstvo, dok mu mlađi ima dvije godine i tri mjeseca. U njegovoj kući isključivo se priča na bosanskom jeziku, čuvaju se vjerske prakse i govori se o patriotizmu. Sve u svemu, veli da su puni Bosne.
