Za muslimane hadž je prilika za nove početke i može biti najviše transformativno, pa čak i transcendentno, iskustvo u njihovim životima.
Najraniji opisi hadža uglavnom su izvještaji u trećem licu zabilježeni kroz hadise Poslanika Muhammeda. a.s. Jedan od najznačajnijih ranih zapisa hadža je "oproštajni hadž", tokom kojeg je Poslanik, a.s., najavio završetak svoje misije i održao svoju završnu poruku prije smrti 632. godine. U svom govoru, Muhammed, a.s., je iznio poznatu afirmaciju rasnog egalitarizma islama, onu koja je Ilustrovana tokom hodočašća.
“Zaista, nema prednosti Arap nad nearapom, niti nearap nad Arapom, niti bijelac nad crncem, niti crnac nad bijelcem, osim po bogobojaznosti.”
To je osjećaj koji bi odjeknuo kod muslimana stotinama godina kasnije i pružio kontekst za prosvjećenje Malcolma X- a o bratstvu svih ljudi tokom njegovog hodočašća 1964. godine, piše Middle East Eye.
Ibn Džubejr 1184. godine
Jedan od najranijih sačuvanih izvještaja o hadžu u prvom licu je djelo španskog arapskog geografa Ibn Džubejr i datira iz kasnih 1100-ih, perioda obilježenog previranjima na Bliskom istoku usred kolapsa Fatimijskog carstva i ujednjenja muslimana na čelu sa Salahudinom Ejubijem.
Legenda kaže da je Ibn Džubejra natjerao njegov zaštitnik da pije vino, pa je, da bi se iskupio za svoje grijehe, 1183. godine krenuo na hadž, usput se zaustavivši u Egiptu.
Ibn Džubejr daje detaljan i nepristrasan izvještaj o hadždžskom hodočašću u aprilu 1184. godine, što je odgovaralo islamskoj 579. godini po Hidžri. Savremeni čitalac ipak može izvući neke zanimljive uvide u to kakav je hadž bio u tom periodu. Neki aspekti mogu izgledati bizarno, dok će drugi izgledati poznato.
Prikaz iračkog karavana iz 13. stoljeća na putu za Meku na hadž (Nacionalna biblioteka Francuske)
Na primjer, on upozorava na prijetnju koju predstavljaju razbojnici iz plemena Banu Shu'bah, koji uprkos svetosti događaja "vrše napade na hodočasnike na putu za Arafat".
Poznatija će biti ideja o “luksuznom hadžu” u kojem bogati srednjovjekovni muslimani plaćaju velike iznose kako bi iskusili udobno putovanje.
Ibn Džubejr piše: "Tabor ovog iračkog emira bio je prelijep i vrhunski opremljen, sa velikim zgodnim šatorima, i divnim paviljonima i tendama, i izgleda kao da nikada nisam vidionešto slično."
Jedna dramatična epizoda tokom njegovog hodočašća bila je izbijanje nasilja između crnačkih domorodaca iz Meke i turskih hodočasnika iz Iraka, u kojem su neki ljudi povrijeđeni.
"Mačevi su izvučeni, zarezi za strijele su stavljeni na tetivu luka, a koplja su bačena, dok je neka roba trgovaca opljačkana", piše Ibn Džubejr o haosu.
Ibn Battuta 1325. godine
Još jedan hodočasnik, koji je putovao dva stoljeća kasnije, bio je Ibn Battuta, marokanski pravnik i jedan od najpoznatijih putnika u srednjem vijeku. Rođen 1304. godine, pisac Amazigha putovao je iz svog rodnog Maroka širom Afrike, Bliskog istoka, Južne Azije i Kine. U dobi od 21 godine, Ibn Battuta je napustio svoju domovinu krenuvši na hadž čime je započeo svoju odiseju iz koje će se vratiti kući tek četvrt stoljeća kasnije.
Kopija Ibn Battute "Ar-Rihla" iz 19. stoljeća (Osama Amin/Wikimedia)
U svom remek-djelu, Ar-Rihla ("Putovanje"), Marokanac opisuje različite obrede hadža, poput Ibn Džubejra prije njega. Kao i njegov andaluzijski prethodnik, Ibn Battuta rijetko ulazi u vlastita osjećanja i iskustva, osim povremenih molitava uključenih u njegove spise.
Ipak, njegovo uzbuđenje što vidi Kabu po prvi put dolazi do izražaja u jednom opisu, gdje on opisuje platneni pokrivač građevine kao: „Nevjesta koja je prikazana na svadbenoj stolici veličanstva i korača ponosnim koracima u odjeći ljepote.”
Evlija Čelebija 1672. godine
U 17. stoljeću osmanski plemić Evlija Čelebi pripisuje snu svoju odluku da proputuje Anadoliju, istočnu Evropu, Kavkaz i veći dio Bliskog istoka. U snu on vidi Muhammeda, a.s., u džamiji i umjesto da traži njegovo posredovanje na Sudnjem danu, traži da mu se dozvoli putovanje. Poslanik je dao svoj pristanak i ono što je uslijedilo bilo je višedecenijsko putovanje kroz Osmansko carstvo i susjedne regije. On je svoja putovanja su zabilježio u Seyahetname ("Knjiga putovanja") i mješavina su stvarnih događaja i nekih koji protežu granice vjerodostojnosti.
Prikaz osmanske hadžske karavane iz ranog 19. stoljeća umjetnika Georga Manuela Lopiza
Za svoje hodočašće, Čelebi putuje niz anadolsku obalu do Kudsa prije nego što se pridruži hadžijskom karavanu. Kao osmanski aristokrata, Čelebi je imao pristup visokim osmanskim zvaničnicima, kao i lokalnim plemenskim vođama, uključujući šerifa iz Meke. Njegovo putovanje u Meku bilo je dio teško naoružanog osmanskog karavana, koji je bio potreban da bi se odvratili razbojnici koji su napadali hodočasnike koji su putovali kroz pustinju. Kada konačno stigne u Meku, osmanski putnik pruža bogate opise običaja i ljudi u gradu.
"Ljudi Meke su tamnoputi, neki od njih crvenkasti ili smećkasti, sa očima poput gazela, slatkim govorom, zaobljenim licima, drže se vlastitog savjeta, gospodo čiste hašemitske loze", piše on o stanovnicima svetog grada, za koje kaže da su uglavnom radili kao trgovci. Još jedan značajan aspekt Čelebijevog izvještaja o hadžu je njegov opis komercijalnog elementa hodočašća.
Richard Burton 1853. godine
Ne pravi hodočasnik i ne musliman, britanski avanturista Richard Burton predstavljao je trend u Evropi koji je bio fasciniran islamskim svijetom i njegovim ritualima. Kao britanski vojnik u Indiji, Burton je tečno govorio desetine jezika, uključujući arapski, perzijski i paštu, a bio je i poznati prevodilac. Kako bi svjedočio hadžu, Burton se pretvarao da je pripadnik plemena Paštuna i ušao je u muslimanski sveti grad Meku s karavanom koji je krenuo iz Medine.
Prikaz Burtona obučenog kao Arap u kopiji iz 19. stoljeća njegove priče o hadžu
Taj podvig nije bio neobičan za evropske avanturiste u to vrijeme, ali ono što je Burtonovu avanturu učinilo značajnom bili su detaljni opisi hadža koji je kasnije napravio. Oni otkrivaju isto toliko o načinu na koji su Evropljani gledali na muslimanski svijet. Opisujući svoj strah da ne bude uhvaćen tokom posjete Kaabi, on kaže: „Greška, ishitrena radnja, pogrešno procijenjena riječ, molitva ili naklon, i moje kosti bi izbijelile pustinjski pijesak."
On je također jedan od rijetkih nemuslimana koji je iz prve ruke opisao obrede povezane s hadžom: "Prvo sam obavio obilazak harema. Rano sljedećeg jutra primljen sam u kuću našeg Gospodara; i otišli smo u sveti bunar Zemzem, sveta voda Meke, a zatim Kaaba, u koju je umetnut čuveni crni kamen."
Muhammad Asad 1920-ih i 1930-ih godina
Nisu svi Evropljani koji su htjeli da učestvuju u hadžu bili radoznali orijentalisti. Jedan primjer istinskog vjernika bio je pisac i novinar Muhammad Asad, koji je pisao o duhovnoj simbolici hadža u svojoj autobiografiji Put u Meku. Rođen 1900. godine u ukrajinskom gradu Lavovu u porodici austro-ugarskih rabina kao Leopold Weiss, Asad se preselio u Palestinu početkom 1920-ih i brzo je razvio interesovanje za arapski jezik i islamsku kulturu. Sa 26 godina prešao je na islam i emigrirao u novonastalu državu Saudijsku Arabiju.
Muhammad Asad je pisao o simbolici obreda hadža (Radio Pakistan)
Tamo je postao blizak pouzdanik osnivača Saudijske Arabije, kralja Abdulaziza, koji ga je zadržao kao političkog savjetnika. Asad je pet puta obavio hadž čime je proživio iskustva koja su duboko uticala na mladog Austrijanca.
Opisujući obred tavafa, u kojem muslimani obilaze Kabu sedam puta, napisao je: „Kaba je simbol Božjeg Jedinstva; a hodočasnikovo tjelesno kretanje oko nje simbolički je izraz ljudske aktivnosti, što implicira da ne samo naše misli i osjećaji sve što je sadržano u pojmu 'unutarnji život', ali i naš vanjski, aktivan život, naša djela i praktična nastojanja moraju imati Boga kao centar."
Našavši se usred raznolike gomile muslimana, porijeklom iz Afrike, jugoistočne Azije i Indije, Asad dalje opisuje stanje transcendencije koje je osjećao izvodeći obrede.
„Hodao sam dalje i dalje, minute su prolazile, sve što je bilo malo i gorko u mom srcu počelo je da napušta moje srce, postao sam dio kružnog toka – oh, zar je to smisao onoga što smo radili: osvijestiti da si jedan dio kretanja u orbiti? Da li je ovo, možda, bio kraj sve konfuzije?" On piše.
Asad je postao diplomata novoosonovane države Pakistan i umro je u španskoj Granadi 1992. godine.
Malcolm X 1964
Jedan od najpoznatijih izvještaja o hadžu i onaj koji pokazuje sposobnost obreda da transformiše osobu bilo je hodočašće Malcolma X-a 1964. godine. Crni nacionalista je pretrpio izolaciju i prijetnje po svoju sigurnost nakon odvajanja od Nacije Islama (NOI). Do putovanja u Meku, bivši glasnogovornik NOI-a je zagovarao ekstremne stavove. Međutim, tokom hadža prvi put je bio izložen pristupu islama rasnim odnosima.
Malcolm X upoznaje budućeg kralja Saudijske Arabije, princa Faisala, 1964. (Časopis Black Panther)
U nošenju ihrama - bijele tkanine koju su nosili hodočasnici - vidio je topljenje razlika u boji, klasi i porijeklu. Opažanje koje je izazvalo duboku promjenu u njegovim pogledima.
U pismu prijatelju nakon tog iskustva, napisao je o svojim bijelim istovjernicima: „Njihovo vjerovanje u Jedinstvo Boga zapravo je uklonilo 'bijelo' iz njihovih umova, što je automatski (promijenilo) njihov stav i ponašanje prema ljudima druge boje. Njihovo vjerovanje u Jedinstvo Boga zapravo ih je učinilo toliko različitim od američkih bijelaca, njihove vanjske fizičke karakteristike nisu igrale nikakvu ulogu u mom umu tokom svih mojih bliskih druženja s njima."
Malcolm X je ostao uporni kritičar nadmoći bijele rase sve do svoje smrti u februaru 1965., nešto manje od godinu dana nakon svog hodočašća. Ali u hadžu je vidio način na koji se mogu prevazići rasne razlike.
