Belgijski umjetnik Guillaume Geefs isklesao je sredinom 19. stoljeća za katedralu sv. Pavla u Liègeu skulpturu “Anđela zla”, što samo po sebi nije dovoljno interesantno (osim za historičare umjetnosti), da skulptura uskoro nije morala biti zamijenjena zbog toga što je projicirala la beauté malsaine, “nezdravu ljepotu”. Na žalost naručitelja ovog umjetničkog djela, i drugi Lucifer, koji je bio postavljen prema vjernicima s leđima okrenutim oltaru, suviše je odvraćao pažnju prisutnim tokom vjerskih obreda, te je na kraju morao biti uklonjen iz crkve.

Privlačnost đavola ili vraga u moderno doba postala je dio pop-kulture, čemu svjedoče brojna književna djela, filmovi i serije. Slika đavola mijenjala se u zapadnoj kršćanskoj kulturi kroz stoljeća, ali već u 17. stoljeću u djelu Izgubljeni raj Johna Miltona Lucifer je prikazan kao antiheroj s razlogom, onaj koji drži govore i koji se s opravdanim ciljem usprotivio Božijoj diktaturi u raju. Goetheov Mephistopheles u Faustu također je veoma daleko od srednjovjekovne verzije đavola u kojoj se monstruozni đavo prikazuje unutar grozota pakla, kao brutalni iako ne i sofisticirani suveren mračnog carstva.

Imajući u vidu ovaj kratki kontekst, doprinos razumijevanju prisustva đavola – ali u lingvističkom smislu – dale su i profesorice Sanela Mešić i Edina Spahić u svojoj studiji objavljenoj pod naslovom Đavo nije samo u detaljima (“Dobra knjiga”, 2021). Cilj njihovog rada bio je uporediti fraze koje sadrže riječ đavo, ili ekvivalente vrag i šejtan u bosanskom, diablo u španskom i Teufel u njemačkom jeziku. Kako i same navode u uvodu, ovo djelo prvenstveno je namijenjeno lingvistima, mada će zasigurno biti od koristi onima koje zanima tematika đavola, jer se upravo kroz jezik prelamaju religija, kultura i historija naroda.

Dok se u drugom dijelu knjige nalazi prilog s frazemima u sva tri jezika, prvi dio donosi, između ostalog, kratki presjek bitnih dešavanja koja su utjecala na porast fraza u kojima ima riječ đavo, tako da autorice navode da je u španskom jeziku religijski vokabular znatno prisutan i da je nastao pod utjecajem islama, odnosno arapske kulture i civilizacije na Iberijskom poluotoku od 8. do 15. stoljeća. Izrazi poput Por dios!, Dios lo sabrá, Con la ayuda de Dios (čiji parnjaci postoje i u druga dva jezika) aktualni su i danas u španskom jeziku i upotrebljavaju ih “hispanogovornici bili oni religiozni, agnostici ili ateisti” (30).    

Na tom tragu, autorice također citiraju članak Društveno-politička stvarnost – izvorište novih kolokvijalnih frazema u bosanskome jeziku lingvistice Amele , u kojem stoji da je “popularizacija religije” u Bosni i Hercegovini dovela do spajanja “razgovornog i sakralnog registra” kroz frazeme poput (nekome) samo fale džennetske nanule i razvući kao teraviju. Resakralizacija bosanskog (ali ne i samo bosanskog) društva, a time i jezika, može se smatrati zabrinjavajućom tendencijom i u tom pogledu parafrazira se jedan od zaključaka iz rada Samira Arnautovića i Vahidina Preljevića iz 2008. godine o tome da je slom jugoslavenstva doveo do pojave agresivnog nacionalizma i da su “etnonacionalizmi od jugoslavenstva preuzeli kult vodstva i identitarne mehanizme krute sheme članstva i neprijateljskog razgraničenja od vanjskog svijeta”.

U ovakvim paragrafima doista nalazimo pravo malo blago informacija koje se mogu dalje istraživati i koje ukazuju i na kulturološka previranja u modernoj Evropi nakon napada 11. septembra. Ako ne čudi resakralizacija u bosanskom društvu nakon rata iz 1990-ih, onda su još manje začudne takve i slične pojave u – Balkanu još uvijek aspirativnoj – Zapadnoj Evropi ili Sjevernoj Americi. Ta bojazan od “nazadnog” religijskog elementa, koji se nemalo upotrebljava u propagandne svrhe i na desnom i lijevom političkom spektru, uveliko hrani jaz između onih koji se vide baštinicima prosvjetiteljske epohe naspram novijeg momentuma u društvu kada politika identiteta, koja nije samo ograničena na vjersko i nacionalno, igra glavnu ulogu na povijesnoj sceni.

Još jedna informacijska spilja s blagom dio je pod naslovom Đavo kao sastavna komponenta frazema, gdje imamo priliku pobliže iščitati sve detalje o đavolu, od njegovog izgleda, mentalnih osobina, te straha i opasnosti koje je u kolektivnoj imaginaciji predstavljao donedavno, jer je evidentno “s vremenom nestao strah od đavola” (80), što se može vidjeti i iz fraza armer Teufel ili dummer Teufel. (Zanimljivo je da bi kao neka vrsta varijacije na temu bio izraz du armer Derwish, a derviš je ovdje upotrijebljen u značenju “prosjak”, s tim da se i dalje misli na đavola.)

U svojoj knjizi On Evil (2010) britanski književni kritičar Terry Eagleton također se zanima za promjenu imidža đavola, te tu promjenu pripisuje postmodernom razvitku srednje klase kada sama transgresija postaje dovoljno popularna da prelazi u normu, a kada transgresija pređe u normu, onda prestaje biti subverzivna. Iako je strah od đavola znatno izmijenjen od srednjovjekovlja naovamo, politički i kulturološki antagonizam i dalje se predstavlja kroz objektiv polarnih suprotnosti, te su tako u evropskom kontekstu islam i muslimani nerijetko demonizirani uslijed sve većih previranja, koje podrazumijevaju i konstantan strah od (“vjerskog”) terora i nezaustavljivih valova migracija s istoka i s juga, preko Mediterana. 

Demonizaciju naizgled krajnjih suprotnosti nalazimo i u frazama “s komponentom koja označava žensku osobu”. Premda većina ovih fraza više nije u upotrebi, samim tim što su postojale, ukazuju na negativnu percepciju žene od sv. Augustina do prvih progresivnih pomaka pod utjecajem prosvjetiteljstva u 19. stoljeću (95). Eva je u kršćanskoj tradiciji kriva za Pad; njena nepromišljenost, inferiorniji intelekt i povodljivost koštali su čovječanstvo Raja.

Mnogo je poslovica i izraza u kojima se iskazuje ženska “pokvarena” priroda, kako u španskom i njemačkom, tako i u bosanskom jeziku, kao što su: žena je vragu s udice pobjegla; šta vrag ne može, tu mu žena pomogne; đavo je sve znao, samo nije znao na što su žene oštrile noževe. Autorice zaključuju da su ovo primjeri verbalnog, simboličkog nasilja, ako imamo u vidu činjenicu da je “diskriminacija žene, i njeno poistovjećivanje s vragom u činjenju raznih zlodjela, brutalna” (100), te možemo biti zahvalni historijskim promišljanjima i pokretima koji su utjecali i na skoro potpuno iskorjenjivanje ovih fraza u sva tri jezika.

Sve ove gore navedene zanimljivosti iz jezika i kulture naroda koji govore španskim, njemačkim i bosanskim jezikom nisu dovoljno širok prozor u mnogobrojne korisnosti knjige Đavo nije samo u detaljima. Pohvale vrijedan napor koji su prof. dr. Sanela Mešić i prof. dr. Edina Spahić uložile u ovu kontrastivnu lingvokulturološku studiju zavređuje njeno detaljno čitanje, u nadi da će to rezultirati novim, ali i jednako kvalitetnim radovima u ovoj naučnoj oblasti.