Sjedim s poznanikom poslije džume u minijaturnoj bašči nekog kafića, podobro skrajnutog od radoznalih pogleda i neželjenih susreta.

Dobar izbor, moj izbor, a i on mi to reče.

Dan je prevreo. Šutimo, svako malo brišemo znojna lica i gledamo u jarkim suncem bezmalo užarenu ulicu.

Prolaznika je malo. Uglavnom mlađi ljudi, raskomoćeni, užurbani, a poneka starija osoba, koju je samo nužda natjerala da izađe u tropski dan, nosi suncobran iznad glave.

Odjednom, baš onako diluvijalno, pred nas bahnu stara mi poznanica, “poetesa” N., osmjehnu se i smandrlja nekakav pozdrav na engleskom jeziku. Otpozdravismo.

Pozvah je da nam se pridruži. Veli da ne može, žuri, ali i dalje stoji, ne miče.

Uzgred, N. godinama uči engleski jezik, ali budući izrazito netalentirana, naučila je malo, gotovo ništa. Ipak, nije odustajala, čvrsto riješena da jednom zasvagda ovlada formom i suštinom  ovog jezika. Više puta mi je to rekla.

– A, reci mi, obrati mi se, ti bi to mogao znati... Nikako mi nije jasno kad se upotrebljava ono – was?

– To je glagolski oblik, prošlo vrijeme, singular, jednina.

– Ih, jesi mi puno rek’o! Meni treba primjer! Znaš li neki primjer?

– Evo: I was here. Kratko i jednostavno. Je li sad jasno?

– Jeste, ali uvijek to zaboravim, pa onda oni participi, preteriti... Ko bi sve to... Ali naučit ću ja engleski, skuhat ću ga ili me neće biti. Uostalom, želim da radim kao prevodilac, to mi je životna želja. Blago tebi, ti dobro govoriš... Da ja imam takvo znanje, čuda bih napravila, čuda...

– Ma, nije to neko naročito znanje, nego, eto, tako, dovoljno za pristojnu komunikaciju.

– Zaista? A ja sve mislim da ti to sipaš kao iz rukava! Ama, je l’ ti to ozbiljno? Stvarno ne znaš dobro govoriti engleski?

– Pa sad... Nije baš da ne znam... Vidi ovo: Lajos Zilahy kaže da se nematernji jezik, ustvari, nikad ne može naučiti. Taman kad neko pomisli da je ovladao određenim stranim jezikom, javi se neočekivani i nepremostivi problem: jezik ispod jezika.

Taj podjezik, kako ga naziva Zilahy, stranac ne može shvatiti niti naučiti i svako nastojanje da se ta prepreka prevlada uzaludan je i besmislen napor.

Eh, sad, ovo jeste generalizacija i s njegovim mišljenjem možemo se slagati ili ne, međutim, kad sam birvaktile neko vrijeme živio u Londonu, čuo sam nešto slično od obrazovanih ljudi, naših ljudi. Osim toga, dugo sam, decenijama, van govorne prakse, pa zato i kažem da moje znanje engleskog nije nešto naročito.

– Podjezik... Nisam to znala... Ko je Lajos Zilahy?

– Mađarski pisac.

– Aha, pisac, mađarski pisac... Vidi, ovaj, bez uvrede, sve su to gluposti.

Podjezik, nadjezik, ovo ono... Ne razumijem ti ja ta mudrovanja...

Neki jezik govoriš ili ne govoriš i to je to.

A kako ono kažeš? Da, podjezik!

Ama, baš me briga i za tog Mađara i za njegov podjezik!

I baš me briga za problem koji se javlja s tim u vezi!

Ja samo želim da naučim engleski, da me drugi razumiju i ja njih!

I, naravno, da radim kao prevodilac, da prevodim svoju i tuđu poeziju, to mi je životna želja.

– To je lijepo.

– Šta? To što je taj pisac rekao?

– Ne, nego tvoja vizija, želja, ustrajno stremljenje ka željenom cilju, to je lijepo.

– Da, da, vizija... A kako ti ono reče za was? Plural, množina?

– Ne, singular, jednina.

– Dobro, dobro, zapamtila sam. Odoh sad. Stvarno žurim.

Ispratili smo je nijemim pogledom.

– Ko je ova – reče poznanik.

– Znam samo njeno ime, a predstavlja se kao pjesnikinja. To je sve.

– Jesi li čitao njenu poeziju?

– Nikad.

– Čovječe, ti si zaista magnet za ovakve poput nje! Odavno sam to primijetio.

– I ja.

On se grohotom nasmija, a ja ga prijekorno pogledah. Odlično je shvatio šta sam mu “rekao”, pa postiđeno obori glavu. Zašutjeli smo.