Pjesničko iskustvo Alije Kebe združuje snažnu emociju i raskošnu retoriku, lucidnu misao i gipku rečenicu, vezani i slobodni stih, sonet i pjesmu u prozi. Njegovu su pisanju pridijevane poetičke i stilske oznake pannaturizma, naturalizma, slikovitosti, simbolizma i dr. Budući da je ustrajno pisao pet desetljeća, njegov pjesnički glas, odnos prema temama i izražajni registri doživljavali su značajne promjene krećući se u rasponu od intimističkoga patosa i rapsodičnoga govora do satire, groteske i polemičkoga komentara dnevne ratne i postratne politike i njezinih konkretnih učinaka.
U kontekstu hercegovačkih (mediteranskih) pejzaža ima u Kebinoj poeziji i procvjetalih jorgovana, mirisa ljubice, zova, ruža, šeboja, magnolija, jasmina – ali i drače, žare, sjekavica, haptika i trnjina, što znači da se autorova poetika mora promatrati u specifičnom kulturnom i prostornom arealu. Kada se to učini, biva razumljiva pjesnikova naglašena antropologičnost i orijentiranost prema narativima iskona. Pritom se to pjesništvo ne iscrpljuje u predmodernim i modernim poetikama nego biva sjecištem usmenih, konkretističkih, panteističkih, pa i neosimboličkih tradicija.
„Hercegovina: pustara slovenska.
Kameni očaj sabit u neslućenu riječ.
Kuršumima išarana arabeska,
hladna k’o sjeverac, vruća k’o živi kreč.“
Prva Kebina knjiga Lopoči (1958) sklad je osjećaja zemlje i ljudskog trajanja; znak je čovjeka koji je uspravan i kao da je na početku civilizacije disanja te ga još nije stala trovati savremena zagađenost i snobovski modernitet. Ova je knjiga autentičan glas koji simbolizira čvrstinu i postojanost čovjeka u hercegovačkom perivoju. Knjiga obiluje svježim, neobičnim metaforama, osjećajem i vjerom u uzvišenost ljudskog postojanja.
Knjiga Zvjezdana utopija na istovjetnom je fonu, ali s potpunijim slikama okrenutim unutrašnjem čovjekovom životu, dakle traženju subjektivnog ja. Zrcali ova knjiga i pesimizmom i individualizmom, ističe emociju i subjektivnosti te traženje novog, žuđenog svijeta.
Knjiga poezije Izvor zagonetke komponirana je u dva ciklusa: Na sunčevoj lomači i Izvor zagonetke. U prvom ciklusu dominiraju pjesme zavičajnog karaktera, u drugom je to lirika intime. U njima dominira jednostavna, shvatljiva i osjećajna refleksija o životu i smislu življenja. Zato se drugi ciklus pjesama doimlje dublje. On u čitaocu izaziva jaču, neposredniju emocionalnost.
Knjiga pjesama Crta tematski tretira nevidljivu crtu koja u gradu na Neretvi dijeli ljude. Prokleta crta je, nažalost, još uvijek prisutna u Mostaru, a pjesme Alije Kebe svjedočanstva su o velikom kamenu oko vrata svakoj vrsti ljudskosti, plemenitosti, budućnosti. U knjizi dominira neologizam nepremost, koji je i psihološka atmosfera, i dokumentarnost, i grcaj ranjene duše, i jezivi krik ogoljen do jezgrovitosti gnomičke poruke. Crta je ponižavajuća i dehumanizirajuća životna svakodnevica. U Kebinoj poetskoj ornamentici crta je rezultat konkretizirane podjele, zakon ograničenja, predznak uništenja. Crta je dio mreže, zabravljena vrata kaveza, rampa povjerenju i plemenitijim sadržajima duše.
U knjizi Nepremost Alija Kebo obitava u ruševinama grada čije je lice uneređeno. Pjesnik nije naklonjen ni jednoj ideologiji osim one koja promovira humanizam kao svoj temeljni princip. Alija Kebo je iskusio gorčinu, usamljenost, razočarenje, bijes, ali nije iznevjerio svoj unutarnji kosmos i kompas. Kada se misli upletu u čvor bezizlaza, utočište pružaju „predjeli nenastanjeni“, „carstvo trava / ptica i insekata“. Kebin pjesnički i ljudski habitus pokazuje izrazitu superiornost spram onih koji su silinom zla u ratnoj pomami uništili sve čega su se dotakli, razdvojili ljude, porušili mostove, masakrirali vjekovne spomenike i zdanja, posijali mržnju, čemer i jad, vrijeme svezali u čvor bola i besmisla.
Kad se čitalac udubi u kontekst cjelovitog opusa Alije Kebe, naći će se između stvarnog i imaginarnog, s okusom mučne stvarnosti krša i tvrdog kamena – i kada je suncem obasjan, te nesigurne i ne baš blage zemlje s mnogim ograničavajućim okolnostima. Čitalac će se naći unutar poetske riječi koja nije zavodljiva. Pjesnikova riječ insistira na tvrdoći i neobičnosti i takva postaje dijelom pjesnikove poetike koja, tako promatrano, preokreće tok kritičkog vrednovanja u korist autora; takva riječ – autor je sam, onakav kakvim ga je Univerzum blagoslovio a odnjegovala čvrstina hercegovačkog kamena i mehkoća svjetlosti koju upija.
Rođenjem na kamenu, u krajoliku škrtom vegetacijom, a bogatom meditacijom koju nudi, na teme koje nisu blage i koje smišljaju mogućnosti opstanka, golog preživljavanja (u vremenu djetinjstva i formiranja pjesnikove ličnosti) – gotovo kao zadatost u čovjeku izrasta stoički odnos prema životu, kojem kamen postaje metaforom i inspiracijom u pjesničkom djelu.
U kovitlacima asocijacija koje se u ovoj poeziji nižu bez čvršće međusobne veze u prvom sloju pjesnik često polemizira s grubom, čovjeku nedoličnom stvarnošću i traži mjesta utvrđenim tradicionalnim i univerzalnim vrijednostima.
Materijalno, egzistencijalno i spiritualno međusobno se propituju, postavljaju se u suodnos, traži se nemoguće, ali kako je materijalno podložno metamorfozama koje ne obećavaju dolazak u žuđenu Zemlju, a egzistencijalno – prepuno strasti i nesigurnosti izmiče svakom čvršćem osloncu, duhovno i moralno snaženje ono je na što ova poezija cilja i na čemu konstantno insistira. I onda kada nam se kazuje nerazumljivom, i tim više – poenta i jest u čudnom, kafkijanskom suglasju Kebine poetike i čovjekove ontički zadate ograničenosti, koju nam tako lijepo ilustrira Kafkina parabola o glasniku koji je želio prenijeti svoju poruku primatelju – koji tu poruku silno iščekuje, ali ne uspijeva je isporučiti ograničen vremenskim i prostornim činjenicama. No, ovaj je pjesnik u pedesetogodišnjem djelovanju uspio zaokružiti svoju misao i poruku.
U najboljim svojim trenucima poezija Alije Kebe nosi mučnu višeslojnost životne zbilje opterećene egzistencijalnim porivima i općim gibanjima, metežom i nesigurnošću ljudi u ratnom i poratnom svijetu gdje smrt i život nemaju većih razdaljina, jer niti je rođenje nužno radost, niti je smrt nužno bol. Tako je to i u životu i u poeziji. Treba doista izgraditi sebe da bi se postigao takav odnos! Bol – ili ona naprijed imenovana gorčina, od početka ima jako mjesto u ovoj poeziji. Utemeljena u podsvijesti, u predosjećanju i osjećanju zla, mraka, kataklizme, prati je glas molitve i želja za pročišćenjem i duhovnom, moralnom katarzom.
Alija Kebo se veoma brižno odnosio spram poetskog jezika. Bio je vispreni jezički inovator koji nam je u naslijeđe ostavio brojne kovanice i izraze koji žive u književnom segmentu bosanskog jezika. One koje ovom prilikom treba istaknuti jesu: mostarština, pjesmograd, suncograd, razmoste, obezljude, odstrahovali, noćimice, očimice, smrtimice, ulište, nedoba, odneretviti, odmostariti itd.
POSTIĐENI HAJRUDIN
Kad je Most odletio
Doletjeli neimari
Da ga vrate na staro mjesto
Starac i sad tamo stoji
al' ga mi ne vidimo
Kad su Most ranili
Neimari rane previjali
Okivali ga prsima i rukama
Da Ljepotan ne podlegne
pod seirom mržnje i rafala
Kad su u Most opet pucali
neimari pukli od tuge
Proglasili Dan žalosti
Pod zelenom vodom
i sad Fatiha teče
Kad iznova počeše graditi
neimari su iščezli
Da ne čuju kvarne riječi
Da ne vide Hajrudinov kamen
koji se stidi svog imena.
