Januar, 1971. (Izvorno objavljeno u Zagrebu pod naslovom „Bijele ravnice Ukrajine“) 

I, eto tako, ipak si odlučio krenuti tamo negdje daleko, a i ne znaš, niti možeš unaprijed znati dokle će te dovesti nepoznati putovi, možda to nije ni važno, nije moje i nije naše da biramo putove, oni se uvijek nalaze, upisani, u tajnim knjigama, kud god krenemo – tajne knjige za nama, i u njima tajne krivulje, ispupčenja, brda i ravnice, mahnite rijeke i klimavi ili spasonosni mostovi, pa opet brda i opet ravnice, i sve tako, sve do posljednje točke našeg odredišta. 

Ali, možda to nije ni važno. Glavno je, zar ne, putovati?! Ta i ti si valjda neka melodijica na devetoj ili ne znam kojoj rupi bogtepita kojeg oceana. 

Glavno je da ti se oči nagledaju bijela svijeta, da nekako, ako možeš, pobjegneš od kraja jedne i početka druge godine koja juri prema tebi, nedužnu stvoru, kao prijeteća kometa, od lažnih svetkovina, hipokritskih čestitara, pečenih prasića i skorojevićkih krinolina, od svega što nije tvoje, što ne pripada tebi i što te vodi pravo u očaj. 

Ako želiš među znancima, prijateljima, poluprijateljima, poluznancima i ostalima izazvati varničavu raspru, samo reci da putuješ daleko. Odmah ćeš dobiti nepatvoreni podatak ko je za kretanje a ko za mirovanje. Samo da se ode nekuda, vele jedni. Pa da, samo da se krene... Nije važno – kuda... Vlak će već pronaći svoju putanju. Samo da se ode nekuda, vapiju oni kojima se obično nikuda ne ide, jer im je previše dobro tamo gdje jesu. Najviše je, dakle, onih koji žele da uvijek budu tamo gdje su i da iz prikrajka promatraju kako se vi mučite s putnim nevoljama, groznicama, prtljaga, kako li se sve ne zovu putni rekviziti. 

I, eto tako, pokupiš ono malo kostiju u organizmu, pridodaš im četkicu i ostalo, sve to organiziraš u formi putničke torbe i, bez prave želje i poletnosti, bez putničkog žara, dopuštaš lokomotivi da te vodi nepoznatim bespućima i da te ostavi tamo gdje joj se svidi ili gdje je, umornu od lutalaštva, snađe klonulost i osvoji mir. 

Čop je malo mjesto na granici između Mađarske i Ukrajine. Niste bili u njemu? Ne smeta. Kad dugo putujete vlakom, kad vam taj put dojadi i kad živo zaželite da rođenim stopalima dotaknete majčicu zemlju obećavši pritom sebi da se nećete tako lako odlučivati na naredno putovanje, i kad baš u tom trenu osjetite silno lomatanje, škripu kočnica, pocikivanje lokomotive, pomislite da ste u Čopu! Ako niste sasvim sigurni, sačekajte malo: bude li se kompozicija vlaka svaki čas pomicala naprijed i natrag, natrag i naprijed, tamo prema Mađarskoj i, opet, prema Sovjetskom Savezu, tako do u beskonačnost, tada već možete biti sigurni da ste u Čopu. Dakle, vi ste u Čopu. Svejedno kojem. Vas su lokomotive pošteno izgnjavile i vama je svejedno u kojem ste Čopu. Nema dileme: to je zaista ruski Čop.  

Da je to tačno, znam po tome što se u Čopu sve mijenja. Ne samo vlak, željezničko i ostalo osoblje, carinici i vojska, ima mnogo vrsti uniformi, ne mijenja se samo jezik, ni običajno pravo, ni pejzaž (to je ona panorama koju okvirujemo pogledom), već se mijenja i kompletno nebo zajedno s bojama, s pjegama, sa svojim smrknutostima, gromovima i ostalim što mu inače pripada. Mijenja se i boja snijega i, ako hoćete, način protjecanja rijeka kroz beskrajne spletove ravničarskih šuma i ogoljelih planina. 

Zaista, prijelazom u ruski vlak (tako smo govorili: ruski vlak) osjetio sam da se nalazim u vlasti nečega toliko nepoznatog i čudnog, uzbuđujućeg, na svoj način i opasnog, teško je to riječima iskazati, da sam morao ustuknuti. Povukao sam se u šutnju. Pozvao sam ono malo preostale pribranosti da mi pomogne: ne bi bilo lijepo od mene da klonem već na samom početku. Za goleme prostore, kojima poklanjaš svoje biće, trebat će puno strpljenja i hrabrosti, hrabrosti prije svega da nekako savladaš te crne, plave, ljubičaste, tek kadikad bijele, garave i pepeljastosive snjegove. 

Putujemo Ukrajinom. S jedne i druge strane vlaka stere se do unedogled jedno ogromno, prljavobijelo, ukočeno, izgubljeno i nagluhlo – ništa. Ni svjetiljke, ni stasita bora, ni brdašca, ni crkve u blizini groblja. Osjetiš da lokomotiva tumara bez cilja i smjera, da nikad neće savladati te goleme prostore. Ležiš i promatraš: sve bijelo, ti u toj bjelini stranac, putnik-namjernik, a zapravo – garava točka, i zaželiš lokomotivi pomoći pri savladavanju tog beskrajnog ništa, pri razmrsivanju svekolikih zagonetki u vezi s beskrajnostima, to je već golemi nespokoj, potakle su ga puste daljine i saznanja da sam sebi ne možeš pomoći. Zaista, nema pomoći. Lezi i gledaj, možeš i spavati, nitko ti ne brani. 

Evo, ti su prostori tu. Otvoriš prozor, pružiš ruku, zahvatiš punu šaku prostora, igraš se njima, vjetar ti povija ruku, vraća ti je, ne treba mu, kao da veli: zabranjeno je ruske prostore zahvatati šakama. Prostor se najednom izgubi, iščezne pri pojavi naseljena mjesta. Ti već uočavaš krupne parole na fasadama obučenim kao da su sve odreda blizankinje. Tu i tamo uočiš i pokojeg čovjeka. Pristojan, poslovan svijet, ne zijeva u vlak, svatko radi svoj posao. Već ti je drago što si, gledajući iz daljine, pogodio da je to zadružni dom: isti je kao onaj u Bosni. Naselje se gubi u prostoru. Opet naiđeš na kuću na zadružni dom sličan onome u Bosni, pa se sjetiš onih naših povratnika, bili su to poletni ljudi, gradili su kolhoze, u svojim torbama donosili skice za zadružne domove, sve skice bile iste i osvanuli isti zadružni domovi da se sela ponečemu ne bi potukla zbog estetskih razloga. 

Vlak ide kroz smetove. Lokomotiva samo ponekad javi da je još uvijek jača od snijega. Ponekad se ukaže koja zavjetrana prilika, čini se bar da je tako, pa vlak pojuri u novo ništa. Snježna prašina prodire u vagone, nađe se i u najskrovitijem dnu ljudskog bića, ugrožava ti vidik, hodanje ti čini slijepim, nameće se svesilom. Mora da je pokreće strašan vjetar, onaj isti vjetar koji ljudima na stanicama krade kape, grize lice i ostavlja ožiljke. Snježna prašina šiba vid, ranjavi pogled, povija glavu, krovove i vrhove stabala baca u kovitlavu maglu, oslobađa ih, skida im zaštitu i, tako obnažene, opet šalje u bjelinu. Kad se digne jezik na jezik, truba na trubu, rog na rog, bog na boga, nastaje vrijeme igre u kojoj su mladenci vjetar i snježna prašina, a mi samo nužna pratnja. 

To vjetar pripovijeda o snijegu koji potoku krade vodu, o magli koja zemlji otima nebo, o bjelini koja se lola tamo i ovamo, o lokomotivama koje garave snijeg i koje zavijaju kao vukovi. Priča je to o snježnim duhovima. Kad, hranjena samo snježnim mrazom, pocrkaju krila malih pjevica, u prostoru se rodi pjesma, ti je čuješ i osjećaš. Nisi samo slučajni prolaznik, kadikad osjetiš da si i ti sastavni dio te neizmjernosti i neiskazivosti. 

Tu si. U najstarijoj prijestolnici države na obalama širokog Dnjepra, u jednom od najstarijih gradova Europe (pričaju da je veći od Pariza), u Kijevu, na Golosejevskom trgu, u hotelu „Mir“. Ovaj grad nazivaju majkom ruskih gradova. Znači li to da će gost biti okružen pažnjom? Ko zna. Vjerojatno – da. Ako dolaziš iz Jugoslavije, dođu iz Kijeva na granicu, preuzmu te već u Čopu, i više nikad nisi sam. Da ti ne bi bilo dosadno, snabdiju te pratnjom: stručni ljudi, učili hrvatskosrpski jezik, odlično poznaju svoju historiju, ali umiju ugodno iznenaditi poznavanjem i naše historije. Umiju znalački govoriti o metodama organizacije masovne proizvodnje na tekućoj vrpci, o antibioticima, o nuklearnoj energiji, o proizvodnji čelika u konverterima, o hibridnom kukuruzu, o samohodnim kombajnama, o površinskom kopanju uglja i rotornim eskalatorima, o poluvodičima u elektronici. 

- Niste čuli da postoji radioelektronska kontrola psihičkih procesa?! 

- Jesam, kako ne. Čuo sam ja i za elektronsko uživanje od elektroda kad ih uvedu u ljudski mozak. 

- Da, ima puno umirujućih sredstava. Opijumska droga nikoga više ne zadovoljava. Sredstva za razveseljavanje možeš dobiti svuda i na svakom mjestu, u svako doba dana i noći. Bez sredstava za razveseljavanje suvremen čovjek ne bi mogao živjeti, jer nema razvijenu emocionalnu kulturu. On ne umije biti radostan. Ako hoćemo pravo, ne umije biti ni melankoličan, ni razuzdan, ni privlačan, a ni odbojan. On je, jednostavno, nadražen. Ni sretan ni nesretan, nego - nadražen. Jer mu nude nekultivirano uzbuđenje u obliku vulgarizirane erotike, filmova akcije i nasilja, jednom riječi - strip kulturu. 

- O kojem čovjeku vi to govorite? - pita me ljubazna domaćica, a zapravo ona prevodi pitanje svog muža, i jedno i drugo su razgovorljivi, ugodni ljudi, intelektualci željni novih susreta i iskustava. Ja im, doduše, ne nudim ništa novo, prepričavam samo ono o čemu se u nas diskutira i o čemu pišu naše novine, stalno nekako izbjegavam razgovor o politici očekujući s njihove strane muk, a nema pomoći, sve je politika, ili je bar sve u njezinoj perifernoj vlasti. 

- Pričam o suvremenom čovjeku - odgovaram na pitanje. 

- O kojem suvremenom čovjeku? 

Kad ne bi bilo bojazni da neću biti krivo shvaćen, rekao bih da govorim o čovjeku ugroženom svemoćnom vlasti i svakojakim državnim prinudama. Spomenuo bih svakako privilegije, društvenu moć, funkcije, društvene i profesionalne grupe koje pod pojmom podruštvljavanja sprovode načelo otvorenog prisvajanja, a onda bi došla na red uranilovka, kazan, paternalizam, primitivni egalitarizam i primitivni komunizam i onda bih vjerojatno postavio protupitanje o jednakosti u siromaštvu. 

Obilazio sam grad Kijev, zagledivao izloge (tamo se i nema što vidjeti, sve je slično našim dućanima prvih godina nakon rata), tražio knjige i ploče, razmišljao o načinu centralističkog planiranja i planske raspodjele materijalnih i duhovnih dobara te o širenju robno-novčanih odnosa kao prikladnoj formi za smanjenje vlasti centralističkog planiranja. Ako moji domaćini inzistiraju na odgovoru, evo ga... Umalo nisam počeo ređati neke činjenice, a netko iz grupe je bio dovoljno pronicav i hitar da razgovor prekine prijedlogom da se ode u grad. 

Pa da, tako je bolje. Idemo tražiti nešto što će nas eventualno približiti. Tražimo tamo svatko svoje ljepote, ugodnosti oku, a u Kijevu ih ima u izobilju, divan je to grad na obali Dnjepra. Pođimo tamo da vidimo brežuljke i uvale Kijeva. Jesam li što znao o ovom gradu? Jesam. Sjećam se lijepih opisa Franje Račkog iz vremena kad je Kijev imao sto pedeset tisuća stanovnika i oko pet tisuća kuća. Peščersk, nekad svećenički dio grada, kao da se nije izmijenio mnogo. Tu su katakombe i mumificirani monasi, tu su rijetka zdanja iz vremena knezova: Olega, Igora, Svjatoslava, Vladimira Monomaha. Kijevljani imaju što pokazati gostima. Prije svega i nadasve Ukrajinci imaju vanredno razvijenu usmenu narodnu predaju. Ko se ne sjeća kozačkih junačkih narodnih pjesama, mnogih romansi i balada jedinstvenih u svijetu. 

Gogolj je rekao: "Pjesme su za Malorusiju bile sve, i poezija, i historija i očinski grob". 

Narodna književnost Ukrajine dala je Ukrajinskog Šekspira, Mickijevića, Mažuranića – Tarasa Ševčenka. Sve što se zbilo na beskrajnim ravničarskim prostorima između Istočnih Karpata na Zapadu i Krimske gore na Jugu, sve je opjevano, opričano, uglazbljeno, uspomeničeno. U tom blagu je sačuvan spomen i na Ukrajinu kao pradomovinu Slavena. Riječ je to o Poljanima, Sjeverjanima, Derevljanima, Dulibima, Volinjanima, Bijelim Hrvatima, Uličima, Tiversima i drugim slavenskim plemenima iz doba Seobe. Ugodno je konstatirati da je sve to u Kijevu osmišljeno na najadekvatniji način. Domaćini me, ne bez ponosa, uvjeravaju da je na isti ili sličan način zaštićena baština i u Harkovu, Odessi, Dnepropetrovsku, Lavovu i u drugim gradovima Ukrajine. Ako zaželiš vidjeti gdje su prvi domoroci primili kršćanstvo, odvest će te na obalu Dnjepra, i taj je trenutak uspomeničen. Svako historijsko razdoblje ima svoje znamenje, svoje kule, svoje obeliske, sve je to prošlo kroz neprospavane noći stručnjaka. Nemojte se plašiti da će vodič posustati, nije plaćen po učinku, ima on svoj plan od kojeg neće odstupiti sve dok ga prati još koja uporna stopa pripadnika grupe, ali zato nemojte od njega tražiti da vam pokaže nešto što netko tamo nije planirao da vidite. Domaćinima je stalo do reda i sistema, što se toga tiče nadmašili su i prusku pedanteriju. Nije moje da sudim o tome kao o dobroj ili lošoj osobini.  

Ukrajina ne poznaje zapadnjački žurbu, tuđa joj je improvizacija. Ne možeš se ti, putniče s kamerom u ruci, jednostavno prošetati Muzejom Tarasa Ševčenka a da ne saslušaš i priču o carističkoj Rusiji, o kupoprodaji i oslobađanju robova. Treba pogledati Ševčenkove likovne radove, pa originale literarnih sastava, zatim objavljene i prevedene knjige, pa onda treba čuti priču o svim muzejima i spomenicima podignutim u slavu Ševčenkova genija, a ima ih na stotine, rasuti su svuda. Trebalo je čuti kustosa kako recitira Ševčenka, kako ga znalački uspoređuje s nekim velikanima iz svjetske literature, kako čovjek na licu mjesta kreira dramu. Da, on je i povjesničar književnosti, i recitator lirskog glasa i karakterni glumac, i sve, sve... Kao da je čitavog života proučavao samo Ševčenka i kao da ni za šta drugo na svijetu neće da čuje. 

Tako i o metrou dubokom sedamdeset metara (najdubljem na svijetu, domaćini rado uspoređuju svoje vrijednosti na štetu onih ostalih) i obloženom keramikom (keramička umjetnost je posebna vrijednost Kijeva, čini se da druge zemlje i nemaju osim one od koje se prave pločice za oblaganje fasada i metroa), tako o visinama i širinama zlatnih ili pozlaćenih kubeta, tako o kinematografskim dvoranama, športskim halama, tako o gigantskim razmerama hidroparka na obali Dnjepra, tako o zaista impozantnoj zgradi glavne pošte i više nego suvremeno opremljenoj i uređenoj unutrašnjosti, tako o dječjim institucijama (tko bi sve nabrojio koliko ih ima podijeljenih prema uzrastu, namjeni i ne znam prema čemu još ne), tako i o širokim bulevarima i bogatom zelenilu, tako o svemu što je sastavni dio programa namijenjenom turistima. 

A ja bih, na primjer, da nešto čujem o tome kako u Ukrajini žive Rusi, a kako Jevreji, Poljaci, Bjelorusi, Moldavci, Bugari, Madžari, kako Grci i Rumunji. Želio bih nešto saznati i o tome kako teče organizacija prehrane milijun i pol Kijevljana. S posebnim bih zadovoljstvom čuo odgovor na pitanje: zašto Kijev nema reprezentativnih knjižara, zašto su im knjižare poluprazne? Zašto ja, na primjer, putnik-dobronamjernik, već tri dana uzalud tražim pjesme Bele Ahmaduline, Jevtušenka, Voznesenskog i Roždestvenskog? Zašto najveća izdavačka produkcija na svijetu nije tiskala knjigu više i za putnika-namjernika? Zato što, odgovaram sam sebi, centralni planski zavod iz Moskve nije mislio na putnika-namjernika. Putnik-namjernik nije ušao sa svojim potrebama u njihove okrutne brojke. Zašto nam ponosna Rusija prodaje najvrednije suvenire samo za dolare? 

Ali, pitanja mogu biti neugodna. Službeni vodiči nisu ovlašćeni objašnjavati izdavačku politiku svoje zemlje. Ja to zapravo razgovaram sam sa sobom. Ne želim turističke činovnike dovoditi u neugodnu situaciju. Opet se povlačim, činim ono što je najprirodnije u datoj situaciji, gledam ono što mi pokazuju, slušam što pripovijedaju, sve primam zdravo za gotovo, recimo tako, i polako se, uz pomoć ukrajinske zime, umoran od mnogobrojnih čekanja, od rastvorenih širina kojima valjda ni vjetar ne doseže kraj, spremam za povratak. 

Odlazim bez znanaca i prijatelja. 

Ostavljam Božiju silu i Božiju mudrost Sofiju (jedna od najstarijih kijevskih crkava), posljednji put prolazim kroz Zlatna vrata, usput bacim pogled na Park vječne slave (u njemu je 1943. ubijeno preko sto tisuća Kijevljana), praštam se s Muzejom narodne umjetnosti, dragom Kijevu kažem: sretno! opet se oduševljavam fantastičnim zdanjem kolodvorske zgrade, pa se ponovo predajem lokomotivi i ukrajinskim daljinama. 

O AUTORU 

Književnik Nusret Idrizović (Bijelo Polje, 1930. - Zagreb, 2007.) bio je poznat kao pisac povijesne sudbe Bosne od srednjovjekovlja do danas. Najbolju je recepciju doživio u Hrvatskoj gdje je primio dvije ugledne nagrade (knjiga „Kolo bosanske škole smrti“ dobila je nagradu Željezare Sisak kao najbolja knjiga eseja objavljena u bivšoj Jugoslaviji godine 1984., a knjiga „Kolo tajnih znakova“ nagrađena je najvišom hrvatskom nagradom „Vladimir Nazor“). No, taj proces prepoznavanja još nije završen jer riječ je o pjesniku, romansijeru, esejistu, radijskom piscu i dramaturgu. Njegova trilogija, koja uz rečene knjige ubraja i naslov „Kolo svetog broja“ po svojoj stilskoj i sadržajnoj osebujnosti i danas zadržava kultni status. Spomenimo još njegove knjige pjesama „Tišine se ne mogu odreći“, „Zvona i usne“; monografiju „Kozara“; knjigu pripovjedaka „Borkina ljubav“ te romane „Ne zaboravi sviralu baćo“, „Smrt nije kraj“, „Mrav i aždaha“, „I noć…i dan“; „Divin“, „Ikona bez boga“ i „Vučje grlo“. Autor je mnogih radio-drama i radio-komedija između kojih izdvajamo: „Bezazlene vukove“, „Obračun“, „Koga voli Ladislava“, „Pismo idolu“, „Nasilje hipotalamusa“, „Apage, satanas“. Uz to, Idrizović je dramatizirao više od stotinu romana domaćih i stranih autora za zagrebačku radijsku emisiju „Radio roman“. Napisao je nekoliko scenarija i sinopsisa za dokumentarne i igrane filmove, a prevođen je na više jezika. „Stav“ iz autorove bogate književne ostavštine objavljuje malo poznati putopisni esej o Ukrajini. Žanr je to u kojemu je Idrizović briljantno funkcionirao te je doista velika šteta da iza sebe nije ostavio obimniju građu.