Sve dok je izraelski režim mogao držati pod kontrolom poklopac nad palestinskim enklavama koje je okupirao (Zapadna obala i Istočni Jerusalem) ili držao pod opsadom skoro dvije decenije (Gaza), iako je protiv stanovništva Gaze vršio periodične masakre i destruktivno bombardiranje, raketiranje i izolaciju i blokadu, mogao je kontrolirati ili barem upravljati globalnim javnim mnijenjem. Pritom se cionistički režim u Tel Avivu sve vrijeme trudio prikriti postojanje bilo kakvog uvjerljivog razloga zbog kojeg bi svijet kontinuirano držao fokus nad palestinskim pitanjem, etničkim čišćenjem i nastavkom aneksije ostatka Palestine. Bez obzira na učestala ubistva brojnih palestinskih civila, uključujući i žene i djecu, kao i novinare, doslovno svaki dan tokom posljednjih godina, ti su zločini prolazili ispod radara globalne pažnje koja je u protekle dvije godine bila fokusirana na druga, nova krizna žarišta, poput rata u Ukrajini.

S druge strane, Izrael je uspio preusmjeriti svjetsku pažnju, kao što se moglo primijetiti iz zapadnih medija, posebno američke štampe, na druga bliskoistočna pitanja. Fokus je naizmjenično prebacivan na iranske proteste, libansku ekonomsku, političku i humanitarnu krizu, ali ponajviše na pregovore između Saudijske Arabije i Izraela, namjerno pritom palestinsko pitanje gurajući u stranu kao nekakvu marginalnu pojavu a ne kao pitanje od centralnog značenja za međunarodne odnose i regionalni poredak na Bliskom istoku.

Mnogo je energije i projektiranja bilo usmjereno na ovu majku svih normalizacija, da se tako izrazimo, s obzirom na značaj Saudijske Arabije za muslimane u svijetu. Uspješna finalizacija ovog projekta u suštini bi uklonila i odvratila fokus s Palestine i s nužnosti trajnog i pravednog rješavanja palestinskog pitanja. I Izraelu, ali i Americi, odgovaralo je da se što manje govori o nevolji Palestinaca, koji su pod okupacijom Izraela više od 75 godina. Od Izraela se očekivalo da sam riješi to pitanje. Ali precizno planirana vojna operacija Hamasa u Gazi protiv Izraela učinila je da sva težina, bol i jad, tri četvrtine vijeka duge izraelske okupacije palestinske teritorije još jednom ponovo izbiju na svjetsku scenu i dođu u fokus globalne pažnje.

Bez obzira na to šta je bio stvarni cilj Hamasovog napada, riječ je o strateškom manevru čiji je efekt višestruk. Hamas je svojom vojnom operacijom – koju Izrael i dobar dio svjetske javnosti redukcionistički isključivo svode na terorizam, zbog neprihvatljivog ubijanja civila, od kojih su neki nosili oružje i služili u izraelskim oružanim snagama – ovoga puta uspio privući globalnu pažnju bez presedana u novijoj povijesti izraelsko-palestinskog spora i prebaciti fokus svjetske javnosti na sve one destruktivne procese koje Izrael provodi u ovom dijelu Bliskog istoka?

Hamas je svojim napadom udario i na izraelski ponos, na ponos njegovog obavještajnog i vojnog establišmenta, dokazavši da je mit o Izraelu kao šestoj najmoćnijoj sili svijeta, s neprikosnovenim obavještajnim sposobnostima i tehnološkim dostignućima, narušen, okrnjen i diskreditiran. Palestinske žrtve, koje su uslijedile kao rezultat odmazde Izraela na Gazu, daleko su nadmašile žrtve koje je pretrpio Izrael. Rijetko se desilo, a nikada od rata 1973. godine, da stotine izraelskih civila stradaju u bilo kakvoj konfrontaciji s Palestincima, koji su, kao što je poznato, držani u Gazi pod strogim i ponižavajućim nadzorom te vojnom kontrolom proteklih sedamnaest godina. Događalo se da pripadnici Hamasa počine samoubilačke napade iz očaja, ali se nikad nije desilo da Izrael pretrpi tako ozbiljne gubitke.

Tužno je, nemoralno i neprihvatljivo to što su se američki i zapadni mediji fokusirali isključivo na tragediju izraelskih gubitaka. Naravno, smrt nevinih civila bilo koje strane uvijek je tragična. Ali ne može se moralno opravdati ubijanje tako velikog broja nevine djece stavljajući njihovu smrt na teret pokreta otpora (Hamas) ili kao kolateralnu štetu obračuna Izraela s ovom oružanom grupom. Za borbu protiv gerilskih skupina poput Hamasa potrebno je više inteligencije, strpljenja, umijeća i hrabrosti, a to se ne može postići destrukcijom i ravnanjem sa zemljom naseljenih mjesta, rušenjem džamija, škola, bolnica i drugih civilnih infrastruktura u Gazi.

Izrael i njegovi saveznici na Zapadu ne nalaze za shodno da, ako ništa drugo, makar statistički navedu i uporede s najnovijim izraelskim žrtvama broj Palestinaca ubijenih bilo od izraelskih snaga sigurnosti bilo od ruku osvetničkih i ekspanzionističkih naseljeničkih zajednica odlučnih da otmu i posljednju parcelu palestinske zemlje kako bi je ilegalno anektirali i pripojili Izraelu. Kako je moguće da se na demokratskom zapadu u centrima političkog odlučivanja nikad do danas nije provela rigorozna analiza situacije u Palestini, na osnovu već dokazanih činjenica koje su prikupile respektabilne zapadne i izraelske organizacije za ljudska prava poput Amnesty Internationala, HRW-a ili Bet Selema.

Da je bilo iskrenog pristupa i želje za istinom i objektivnošću i moralnim stavom, došlo bi se do zaključka da je izraelska ekstremna desnica, čiji su čelni ljudi danas u vrhu izraelskog režima, aktivno uključena u dugotrajni proces etničkog čišćenja ostataka Palestine, ali i Izraela, u kojem, kao njegovi građani, živi približno 20 posto Palestinaca. Osim trenutnog najavljenog genocida u Gazi, pod parolom operacije koja ima za cilj neutralizirati Hamas, kontinuirani oblik, neke vrste kontinuiranog, ali blažeg etničkog čišćenja Zapadne obale traje već duže vrijeme.

U tom planskom inženjeringu zla, svakodnevni život Palestincima želi se učiniti do te mjere tegobnim i nepodnošljivim, u svim mogućim domenima, kako bi im se onemogućio nastavak dostojanstvenog života unutar granica historijske Palestine, nad kojom Izrael ima potpunu dominaciju. Izrael ni 1948. godine, u procesu pogroma Nakbe, ipak nije mogao sve Palestince istrijebiti, te ih je zbog toga stjerao u enklave i uveo im potpunu ili djelimičnu blokadu. Dolazak u vrh cionističkog režima nekih od najekstremnijih ultranacionalista i simpatizera pokreta Kahanizma – najekstremnijeg oblika cionizma, čije je pripadnike svojevremeno i sam izraelski premijer Benjamin Netanyahu nazivao ekstremistima i radikalima s margina političkog života te teroristima – uvjeti života Palestinaca dodatno su se pogoršali jer izraelski ekstremisti teže ka takozvanom konačnom rješenju, ka eliminaciji Palestinaca kako bi na njihovoj teritoriji bio stvoren “historijski Izrael”.

Malo-pomalo Palestincima se šalje poruka da nemaju nikakvu budućnost u svojoj zemlji i da će, na kraju, morati napustiti svoje drevne domove i emigrirati u susjedne zemlje, druge krajeve arapskog svijeta ili pak na Zapad. Da kojim slučajem ovaj tihi proces genocida nije osujećen akcijom Hamasa, koji ga je katapultirao u fokus svjetske javnosti, postepeno etničko čišćenje bilo bi nastavljeno, tiho i ispod radara, i bez previše eksplicitnog nasilja koje danas vidimo u Gazi.

Neki umirovljeni visoki američki obavještajni stručnjaci i bivši zvaničnici priznaju da bi se ovakav dugoročni projekt etničkog čišćenja mogao provesti vjerovatno u roku od narednih pola stoljeća. Izraelski ekstremisti vjeruju da bi time njihov problem s postojanjem Palestinaca bio riješen. Ali, to je iluzorna, suluda i kriminalna logika ljudi poremećenog moralnog kompasa, opsjednutih nerealnim iluzijama. Sedam i po miliona Palestinaca jeste broj koji niko neće moći eliminirati s lica zemlje koju oni vide kao svoju jedinu domovinu.

U mnogim analizama nastalim proteklih sedmica na Zapadu, Hamasova akcija na vojne i civilne ciljeve u Izraelu nastoji se predstaviti kao nešto što je donijelo nesagledivu štetu palestinskoj stvari i njenoj moralnoj i opravdanoj borbi za slobodu, pravdu i dignitet. Kao da se u zapadnom diskursu o Palestini odjedanput proširio šapat koji želi reći da Palestinci sami sebi nanose najveću štetu. Kao da se želi kazati: Nekad smo prema vama imali simpatije i solidarizirali se s vašim problemima. Pokušali smo vam pomoći da prebrodite vaše izazove okupacije. Ali, ova vrsta nasilja nama na Zapadu nije prihvatljiva. Zbog tog, vaša patnja i problemi neće više biti predmetom pažnje i brige međunarodnih simpatija i zabrinutosti svijeta. Otprilike ovako ide najnoviji narativ koji Izrael također nastoji proširiti. Naravno, to uopće nije tako, jer se prvo mora priznati gorka činjenica da život Palestinaca na vagi međunarodne pravde u poređenju sa životom Izraelaca ne vrijedi jednako.

Teško je normalnom čovjeku razumjeti parcijalni, selektivni i nemoralni stav službenoga zapada prema Palestincima. Očigledno da je na to utjecao niz faktora. Jedan od njih jeste postojanje duboke zapadnjačke krivice zbog užasa koje je zapadna civilizacija nanosila Jevrejima tokom niza stoljeća, a što je kulminiralo Holokaustom. Riječ je o ozbiljnom problemu s kojim se Zapad mora suočiti. Ali, zapadni diskurs o Palestini ogledalo je jedne ružne stvarnosti kojom se zapadni analitičari, mediji i politički centri moći ne žele pozabaviti.

Ključni razlog jeste bojazan da bi disidentski stavovi i mišljenja mogla biti okarakterizirana kao antisemitizam. Naravno, postoje drugi faktori koji sigurno imaju veći utjecaj na ovakav nemoralni stav političkog zapada prema Palestincima. Rasizam, neokolonijalizam i islamofobija neki su od ključnih. Sve dok se to ne prizna, neće biti moguće objektivno i iskreno razgovarati o rješavanju palestinskog pitanja. Zbog toga je još prerano zaključiti hoće li ovaj zapanjujući napad Hamasa i drakonska odmazda Izraela prema civilima Gaze i njihovim domovima, ženama i djeci, dugoročno oslabiti ili osnažiti šanse Palestinaca da ostvare svoj stoljetni san o vlastitoj državi.

Može se, pak, desiti da ova kataklizma Palestinaca, najveća od Nakbe (katastrofe) iz 1948. godine, na duže staze proizvede potpuno neočekivani efekt i konačno natjera Izrael, koji poznaje i poštuje samo zakon sile, da preispita svoju dosadašnju slijepu i iracionalnu i brutalnu okupacionu politiku i posveti veću pažnju iskrenom dijalogu o zaustavljanju sukoba i pronalasku mira s Palestincima, bilo po modelu dvije istinski suverene države koje će egzistirati u miru jedna pored druge, ili po modelu zajedničke države u kojoj će svi imati jednaka prava na život, pravdu, jednakost, vjeru, čast, dostojanstvo, mir i napredak.

Pozitivan odnos prema Palestincima možda će na Zapadu kratkoročno doživjeti određeni pad, ali dugoročni trend odnosa javnog mnijenja prema Palestini bio je na zapadu protekle decenije u usponu, čak i među sve većim brojem Jevreja koji se nisu libili kritizirati ekstremističku i suludu politiku Izraelske vlade, posebno pod režimom Benjamina Netanyahua, koji je na čelu Izraela proveo petnaest godina a čiji je ostanak na vlasti jedino moguć uz eksponencijalno mobiliziranje najekstremnijih elemenata izraelske politike.

Frantz Fanon, ikona alžirskog antikolonijalnog pokreta, karipski psihijatar, koji je kao revolucionar stao na stranu alžirskog pokreta za nezavisnost od francuskog kolonijalizma – a Alžirci su dali milion žrtava za nezavisnost ove ponosne arapske sjevernoafričke republike – objasnio je i pokušao opravdati upotrebu nasilja od strane žrtve, kada ona nema drugog načina da ostvari svoja prava. Fanonov krik, dokumentiran u njegovoj kultnoj knjizi, danas možemo prepoznati u reakciji Palestinaca kojima je oduzeta ne samo njihova sloboda već i humanost. Bez pružanja otpora zulumu ponestalo bi im uskoro i zraka i ne bi mogli disati, kao što im je oteta voda bez koje ne mogu živjeti.

Fanon je kolonijalizam doživljavao kao oblik dominacije čiji je neophodan cilj za uspjeh bio preuređenje svijeta autohtonih naroda. Vidio je nasilje kao definirajuću karakteristiku kolonijalizma. Ali, ako je nasilje bilo oruđe društvene kontrole, ono bi također, tvrdio je Fanon, moglo biti katarzična reakcija na ugnjetavanje i neophodno oruđe političkog djelovanja potčinjenih naroda.