Koliko je samo još uvijek neispričanih priča o Srebrenici, žrtvama, sjećanjima... Mnogo više nego što uopće možemo i pomisliti. Za neke sudbine možda nikada nećemo ni čuti jer oni koji kriju te priče možda neće pronaći snage da ih ispričaju, ostat će skrivene u njihovim bolnim sjećanjima. A Srebrenica krije još toliko bolnih uspomena da i oni koji ih slušaju teško pronalaze snagu da se s njima nose.

Međutim, svjedočanstva preživjelih predstavljaju istinu o Srebrenici i ta je istina emanet svima nama koji imamo dužnost da pamtimo i prenosimo istinu o počinjenom genocidu. Jedna od životnih priča pripada i Azemini Velić-Babić rođenoj u Bijeljini. Odrasla je s dvije sestre i ocem, a na početku svoje priče ističe da se njena sva sjećanja vežu upravo za oca. Na početku samoga rata imala je dvadeset i jednu godinu. Rat je zatekao u Novoj Kasabi, gdje su tada živjeli. Priča kako su se već 1992. godine krili jedni kod drugih u kućama, a da su muškarci bježali u šume da se skrivaju jer su do njih stizale priče o ubistvima oko Zvornika, Bratunca, Vlasenice itd., čuli su da ubijaju muslimane i koji predaju oružje jer pitanje je „što su imali oružje“.  

„Bio je maj. Spavala sam kod jedne komšinice Sadike kada je ujutru u 5:30 sati počeo težak napad. Sadika je samo zgrabila svoju curicu i onako bose smo počele trčati. Ne znamo ni mi gdje trčimo, samo trčiš... Kreneš niz mahalu pa se onda vratiš. Sav narod urliče, plače. Vojnici su i pucali i upadali, pljačkali, vikali da traže ekstremiste. Mi žene smo se okupile u kući jedne Zinete. Vojnici su došli, naoružani, za sebe silni. Jedan je došao, kovrdžava mu kosa, izrazito zelene oči. Imao je automatsku pušku i bio je jako nervozan. Samo je zvjerao po nama, bio je preplanuo u licu. Uporno je govorio 'gdje su vam ljudi'. Šutao je stvari.

Među nama je bilo i starijih žena koje su bile preplašene. Odjednom je počeo samo da puca, puca, puca... I tako je upucao sebe u nogu. I onda se počeo derati: 'Milane, Milane!' Ja sam se bila bacila preko stepenica, jer nikad niko nije pucao tako blizu mene. Tada je došao neki drugi koji mu je zavezao nogu i odveo ga“, priča Velić-Babić. Dok se krila u jednoj garaži, ugledala je i vojnika Milinka Milića, koji je bio njen školski drug, a koji je sada došao tu da ih ubija i pljačka. Velić-Babić kaže kako ima mnogo bolnih sjećanja, od kojih neke ne može ni pričati.

Jednog dana je došla neka žena s malim djetetom i rekla da moraju bježati jer su u Zaklopači sve pobili i žene i djecu. „Imala je crvene pape sa žutim šarama. Te pape su i danas moj košmar. Samo je govorila: 'Sve su pobili, i žene, i djecu, i starce, sve su pobili.' Toj ženi su ubili tri sina, dva unuka i snahu.Tada sam rekla svom ocu da bježimo, ali on nije želio da ide. Rekao mi je da mora ostati da pomogne komšiji Enveru da oždrijebi kobilu jer nema nikoga. On je ostao, a ja sam otišla. Počelo je da puca, on je uspio da pobjegne preko jedne rijeke, ali je tada ubijeno dvadeset dvoje ljudi. Jednu komšinicu su bukvalno rafalom prerezali na dva dijela. Mislila sam da su tada i oca ubili. Ali kada je stigao do mene, lice mu je bilo žuto kao limun, oči izopačene, mokar je stajao ispred mene. Tako valjda izgleda čovjek koji pobjegne od smrti“, govori Velić-Babić, dodajući da je bilo onih koji su umirali dva puta jer je bilo onih koji su uspjeli se spasiti iz Nove Kasabe, ali su ubijeni u Srebrenici.

Bio je 10. juli 1995. godine kada su krenuli put Potočara. Napravila je babi veliku pogaču za puta koja je bila teška kao cigla jer nije bilo vremena da nadođe. Ovaj dio priče Velić-Babić napisala je detaljno i na svom Facebooku.

„Uprtio je svoj zeleni ruksak napravljen od padobranskog krila i ushićeno mi pokazivao nekakve cipele što je našao da mu mogu, jer već dvije godine nije imao ništa osim papuča. I ja sam imala papuče. Na raskrsnici prema Kazanima se pozdravljamo. Svi plačemo, ne znamo kako i kud jer, gdje god kreneš, četnici su i puca. Babo je imao 54 godine, a izgledao je kao da ima 80. Bio je uplašen, ruke su mu drhtale, govorio mi je da ga već žuljaju kaiševi ruksaka. Izvadio je češljić i ogledalce i dao jednoj djevojci Saneli, koja se poslije golgota ubila. Plakali smo svi, kretali, pa se vraćali, sinovi su grlili majke, sestre, pa opet kretali. Sretnem rahmetli Mehmeda, pade od plača i bola, vrišti i viče: 'Ode moj Hamdija.' 17 godina, dijete...

Neko se kači na kamione, neko nosi brašno, deke, neko vodi kravu. Ja idem s komšinicom Mevlidom. Nemam nikog svog. Babo ode. Nikada usamljenija među hiljadama duša. Kako prilazimo bazi u Potočarima, sve više muškaraca i meni žao što babo ode. Bole ga koljena. Neće izdržati. Sama sam. Neka grupa žena zaokružila drugu ženu, porađa se. Na putu, na žutoj travi uvehloj od žestine sunca. Viču, cura je. Gledam tu paniku, imam želju da kažem: 'Šta vam je, narode, samo treba da nas evakuišu na slobodnu teritoriju?!' Ali riječi ne izlaze. Ubijeđena da nam se ništa neće desiti, hrabro idem. Kontam, kraj je pakla gdje tri godine nemamo hrane, vode, lijekova, obuće, odjeće. Tri godine nisam vidjela jaje. Opet vriska. Nekog pokrivaju. Vele srčani, čovjek ostade na putu mrtav.

Neki čovjek mu beretku vraća na glavu. Bože, šta je ovo?! Čuje se artiljerija, gađaju šumu i kolonu kud ide moj babo, Hamdija, Haso, Suljo, djeca, starci, civili. Oni su kao opasna lica. A vjetar bi ih oborio. Mršavi, neuhranjeni, poderani, bez ičega. Kako bole misli na poderane noge, žuljeve. Nijemi bol. Ne razumijem zašto nas love kao zečeve. Zar poslije četiri godine patnje i gladi da nas pobiju. Ma neće, ipak tješim sebe. Žao mi što babo ode da pješači. U Potočarima narod hrli u fabrike gdje su holandske ekipe, samo uđe, sakrije se. Pred žicom unproforac me gura, ne mogu ući, nemam djece. U panici zgrabim dijete od moje kone Mevlide, curicu Kadiru, a Mevlida uze sina. Ne zna ko više plače. Hiljade ostadoše ispred fabrike.

Mi posjedasmo na beton u hali i nešta čekamo. Toalet je unutra plastični. Narod je uplašen, u panici. Noć, nema svjetla. Narod se gura. Ujutru zavikaše: 'Eto četnika!' Otvoriše se ogromna vrata, uđe čovjek u civilu bijela majica i dva vojnika. Dođe cisterna, malo da se osvježimo. Kod žice četnici naoružani do zuba. Opet noć. Neko govori da ljudi i muškarci trebaju da bježe jer ubijaju od 15 do 85. U jednom momentu se jedna žena pope na gajbu i viče, a unproforac joj govori da ne paniči, da su svi živi što su otišli preko šume. Moj babo. Mislim da je 12. juli. Krećemo prema vozu. Nigdje muška više okolo, ni starog, ni mladog. Sjedamo u kamion. Krećemo. Kako idemo, vidim hiljade ruksaka na putu. Gdje su ljudi? U Milićima nas kamenuju. Ženu preko puta mene pogodi kamen, krv je obli dok dijete drži u krilu. U jednom mjestu hiljade muškaraca na livadi, goli. Negdje smo izašli iz kamiona. Jedna žena vuče neku deku, u njoj dijete, mrtvo. Ja nosim malu Kadiru. Sve do Dubrave.“

Kako bi ponovo naučila da živi, išla je i psiholozima i psihijatrima ali, kako kaže, najveći razlog za život su joj njena djeca. Prvih deset godina čak nije ništa ni pričala o ratu, i dan-danas je proganjaju sva ta sjećanja i s njima liježe i budi se. Kaže da je nemoguće objasniti kroz kakve sve faze čovjek prolazi.

„Ružno je reći ali, svoju djecu sam iskoristila da živim jer ja nisam bila sposobna za živjeti. Oni su moj spas. I danas živim jedan život vani, gdje me ljudi vide kao sretnu osobu, a u sebi drugi život sa svim ovim strahotama“, priča Velić-Babić, koja često ide na obilježavanje godišnjice u Srebrenici. Oca je pronašla u sekundarnoj grobnici u Kamenici nakon petnaest godina. Saznala je da je zavezao svoju potkošulju na jedan štap i predao se. A zatim je strijeljan.

Prisjeća se jedne dženaze u Srebrenici kada je jednog dedu pitala koga on kopa. „On mi je rekao da kopa sina, ali samo glava, desna noga i poneka koščica. Ali kaže 'elhamdulillah'. To je za njega bio spas. To je tolika bol da ne znam je li taj dedo stigao živ do kuće. Zato, ako ništa, šućuram što sam oca našla kompletnog."