Hiljadama godina na zemaljskoj kugli rađaju se i umiru veliki i poznati ljudi: vladari, intelektualci, bogataši... Iza njih kratko ostanu sjećanja, a potom i ona iščeznu. Veliki i moćni ljudi, koji su živjeli samo za sebe, obično padnu u zaborav kao da nikad nisu ni postojali. Oni koji žive i čine velika djela za dobrobit zajednice ostanu zapamćeni stoljećima.

Jedan je od njih Muhammed ibn Ebi Amir el-Ma’afiri, najmoćniji vladar muslimanske Španije i jedan od najvećih ratnika i državnika koji su ikada hodili Zemljom. Većina historičara ovog velikana raspoznaje po njegovom nadimku “El-Mensur”, što u prevodu s arapskog znači Pobjednik (The Victorious). Nadimak je dobio zbog njegovih brojnih i pobjedničkih ratnih pohoda. Iako je od njegove smrti do danas prošla 1021. godina, sjećanja na njegova djela i podvige itekako su živa. Rijetki su Arapi ili Španjolci koji nisu čuli za ovog vojskovođu i vladara. Povodom godišnjice smrti, za koju historičari tvrde da se desila 9. augusta 1002. godine, podsjećamo na neke crtice iz života ovoga velikana.

Muhammed ibn Ebi Amir el-Mensur rođen je u gradu Taraš (sadašnji Torrox) u južnoj Andaluziji u pokrajini Džeziretul Hadra (Algeciras) 938. godine. Njegov otac Abdullah bio je sin kadije u Sevilji (Išbilijji), a njegova majka Burejha bila je kći guvernera Badahosa (Battal Jauz) i ličnog liječnika halife Abdurrahmana III en-Nasira. Njegov pradjed Abdulmelik Ma’afiri, porijeklom iz regije El-Ma’afir (današnji okrug Taiz) u Jemenu i bio je ratnik i pratilac slavnog vojskovođe Tarika ibn Zijada, osvajača Španije.

Otac Muhammeda ibn Ebi Amira umro je prilikom povratka sa hadža i pokopan je u Tripoliju u Libiji, pa je brigu o njemu preuzela njegova tetka. Kao mladić žedan znanja, Muhammed je došao u Kordobu, tadašnju prijestolnicu Kordobskog hilafeta kako bi studirao pravo i književnost. Karijeru je započeo kao pisar kordobskog sudije Muhammeda bin Salema. Za kratko vrijeme napredovao je do dvora halife gdje je 970. godine postao šef trezora. Njegov uspon od tada postaje još izraženiji, tako da 972. postaje ministar policije, a 974. godine zapovjednik elitne vojske zadužene za zaštitu Kordobe. U to vrijeme oženio se sestrom zapovjednika policije.

Godine 976. umro je kordobski halifa El-Hakem II, a vlast je preuzeo njegov osmogodišnji sin Hišam ibn el-Hakem. Andaluzijski prijesto ostao je praktično bez vladara. Budući da je novi halifa bio maloljetan, formiran je Starateljski savjet koji će upravljati državom. Pomenuti savjet vodila su trojica hadžiba, odnosno halifinih ministara: Muhammed el-Mensur, Džafer el-Mushafi i Galib en-Nasri. Iste godine kad je umro Hakem II, kršćani države Leon upali su u muslimansko utvrđenje Calatrava (Kalat Rabah) i izvršili stravičan pokolj. Kad je vijest o tome stigla na dvor, njegov prvi zastupnik ministar El-Mushafi odlučuje da se ne poduzimaju nikakvi pohodi. Bojao se eskalacije sukoba. Smatrao je da to u ovakvoj situaciji ne bi išlo u prilog islamskoj državi. Potpuno suprotan stav imao je hadžib El-Mensur.

On je na svoju ruku mobilizirao vojsku i krenuo u pravcu Galije. S lahkoćom je osvojio jedno od najčvršćih utvrđenja i uzeo veliki ratni plijen. Podijelio ga je vojnicima prilikom povratka u Kordobu. Iste je godine sa Galibom, glavnokomandujućim vojske, krenuo u novi pohod na sjever. Zauzeli su više kršćanskih utvrđenja. U Kordobu su se vratili sa velikim ratnim plijenom. Ugled hadžiba El-Mensura još je više porastao. Imenovan je za glavnoga komandanta vojske, osim dijela vojske stacionirane na sjeveru, kojom je i dalje komandovao Galib ibn Abdurrahman.

Hadžib el-Mensur zaprosio je Galibovu kćerku, oženio se njome i ojačao veze sa komandantom i uglednikom Galibom, a sve na račun prvog ministra El-Mushafija.

Hadžib el-Mensur i Galib ibn Abdurrahman 978. godine kreću u novi pohod. Sa dobro naoružanom vojskom pošli su iz Toleda u pravcu poznatog utvrđenja Salamanka. U žestokom okršaju s kršćanskom vojskom El-Mensur još jednom potvrđuje svoje vojničke sposobnosti i s islamskom vojskom odnosi sjajnu pobjedu. To mu donosi još veću slavu i ugled kod halife Hišama, ali i u narodu. Muslimanska je vojska 40 dana proslavljala veliku pobjedu u Salamanki. Po povratku u Kordobu hadžib El-Mensur imenovan je za namjesnika glavnoga grada. Nagovara halifu da smijeni Muhammeda el-Mushafija sa mjesta prvoga zamjenika halife i predlaže mu da tu funkciju dijele on i Galib ibn Abdurrahman. Nije se zadovoljio samo smjenjivanjem. Iznudio je halifinu odluku da zatvori El-Mushafija. U Starateljskom savjetu ostala su samo dva čovjeka – zet i punac, hadžib Muhammed el-Mensur i Galib ibn Abdurrahman. Funkciju glavnog vezira i prvog halifinog zamjenika, zapravo, obavljao je sam El-Mensur.

Znajući da ulema ima veliki uticaj i da uživa ugled u narodu, El-Mensur im se pokušava približiti i zadobiti njihovo povjerenje. I njih pridobija. Sljedeći je njegov poduhvat izgradnja grada Ez-Zahira. Novu je prijestolnicu El-Mensur izgradio po uzoru na grad Ez-Zehra, koji je podigao slavni halifa Abdurrahman III en-Nasir. Radovi su trajali dvije godine. El-Mensur naređuje da se cjelokupno bogatstvo iz dvorca Ez-Zehra prenese u novu prijestolnicu. Novi grad krasili su veleljepni dvorci. U njih je El-Mensur izmjestio kompletnu administraciju. Tako je ovo novo zdanje imalo ulogu diplomatskog grada. Bivša prijestolnica Ez-Zehra ostala je pusta.

Halifa Hišam, koji je ostao u Ez-Zehri, bio je potpuno izoliran i bez ikakvog uticaja u narodu. Da bi minimizirao halifinu ulogu, a istakao sebe, El-Mensur izdaje dvije naredbe u obliku zvaničnog saopćenja. Jedna se odnosi na zabranu ulaska u halifinu rezidenciju bez El-Mensurove dozvole. Druga je naredba sadržavala zabranu čak i halifi Hišamu da iziđe iz dvorca bez El-Mensurove dozvole. Naredio je i da se, prilikom kovanja novca, na kovanicama – uz halifino – upiše i njegovo ime. Ovim činom Muhammed bin Ebi Amir el-Mensur postao je, de facto, vladar islamske države u Španiji, kojom od 981. godine samostalno upravlja. Prema mišljenju većine historičara, El-Mensur je bio najmoćniji vladar Islamske Španije. Halifa Hišam bio je tek obična marioneta.

Emevijski (Omajadski) vladari, među kojima i Hišam, u proteklim su decenijama veoma loše upravljali državom, koju su kršćani sa sjevera Pirinejskog poluotoka neprestano napadali. Mnoge su gradove islamskog El-Endelusa zauzeli kršćanski kraljevi, a emevijski vladari nisu činili ništa kako bi ih ponovo vratili u sastav svoje države. Dolaskom El-Mensura na vlast, stvari se pokreću s mrtve tačke i islamski El-Endelus doživljava svoj vrhunac. El-Mensur proglašava džihad i uspješno ratuje protiv svih onih koji su ugrožavali i predstavljali prijetnju njegovoj državi. Kao vladar uspješno je vodio 54 vojna pohoda za povratak ranije izgubljenih gradova El-Endelusa.

U sastav islamske države 981. godine vratio je grad Beledul Velid (Valadolid), koji su kršćani osvojili 958. godine u vrijeme vladavine Emevijskog halife Abdurrahmana III en-Nasira. Grad Barcelonu, koji je 801. godine otet od Emevija, ponovo je pripojio El-Endelusu 985. godine. Sa ovog se pohoda El-Mensur vratio u Kordobu sa 70.000 zarobljenika. Grad Šent Jakub (Santiago de Camopostela), koji je pao 739. godine, ponovo je pripojio islamskoj državi 997. godine. Pokrajinu Džilikiju (Galiciju) koju su kršćani osvojili 871. godine za vrijeme emira Muhammeda prvog sina Abdurrahmana II ponovo je oslobodio 997. godine.

Dvije godine kasnije oslobodio je i Navarru, koju je kršćanska vojska preotela od muslimana 824. godine za vrijeme vladavine Abdurrahmana II. Grad Pembluna (Pamplona), koji je pao 778. godine za vrijeme vladavine Emevijskog emira Abdurrahmana prvog, pripojio je islamskoj državi 1000. godine. Iste godine ponovo je zauzeo grad Leon, koji su kršćani preoteli 910. godine. Muhammed bin Ebi Amir nije kontrolirao samo Endelus. Borio se i protiv susjednog Magriba, čiji je znatan dio teritorija kontrolirao. Grad Fes zauzeo je 986. godine. Ovo su samo neki od gradova i teritorija koje je El-Mensur pripojio El-Endelusu.

Posljednji je vojni pohod, 1002. godine, El-Mensur poduzeo protiv kršćana Kastilje i Navare. Zauzeo je Kanales i San Milan de la Kogola. Pri povratku s pohoda ozbiljno se razbolio tako da su ga morali nositi na nosilima. Ljekari nisu mogli ustanoviti od čega boluje. Donijeli su ga u grad Medinetu Salim (Medinacelli), gdje je sljedećeg dana preminuo. Bilo je to 9. augusta 1002. godine, odnosno 27. dana mjeseca ramazana 392 hidžretske godine. Pokopan je u dvorištu gradske tvrđave u svom ratnom oklopu i s mačem kojim je izvojevao mnoge pobjede. El-Mensur je imao običaj da nakon svakog pohoda stresa i skuplja prašinu sa svoje odjeće i oklopa. Oporučio je da, kad umre, njegovo tijelo prekriju ovom prašinom kako bi se ona zauzimala za njega pred Bogom. Predaja kaže da je prašine bilo toliko da je njome ispunjen sav El-Mensurov mezar. Arapski historičar Ibn Idari piše da je na njegovom mezaru postavljen kamen na kojem su bili ispisani stihovi:

Njegova djela će o njemu pričati,

Kao da ga gledate očima svojim,

Više se nikad ravan njemu neće roditi,

I niko neće kao on granice braniti.

Postoje i mišljenja da je uzrok El-Mensurove smrti bilo njegovo ranjavanje na posljednjem pohodu kod grada Kalat en-Nusur (Calatanazor). Većina historičara tvrdi da do ove bitke nikada nije ni došlo jer se ne spominje ni u jednom ranijem historijskom djelu, niti o tome bilo šta kažu arapski hroničari. Ova legenda nastala je kasnije kako bi se podigao moral kršćanima i kako bi rekonkvista u Španiji dobila novi zamah.

Muhammed bin Ebi Amir bio je pobožan čovjek i veliki pokrovitelj nauke i umjetnosti. Pomagao je pjesnike i učenjake, posebno liječnike. Za njega kažu da je u svoje ratne pohode sa sobom stalno nosio Kur’an koji je lično prepisao. Veći dio svog života proveo je u borbi. Samo spominjanje njegovog imena unosio je nemir među španskim kraljevima i vladarima. Na jednom od njegovih pohoda muslimanska je vojska pobola zastavu na jednoj planini koju je kasnije zaboravila. Zastava je tako stajala mjesecima, a neprijateljska se vojska nije usudila prići planini u strahu od El-Mensura. Kakav su strah i pritisak imali španjolski kršćani od El-Mensura, najbolje oslikava djelo “Crónica silense” ili “Historia legionense” iz 12. stoljeća, koja kaže: „Ali na kraju se božansko milosrđe sažalilo na toliku propast i dozvolilo kršćanima da dignu glave, jer je nakon dvanaest godina Almanzor (El-Menusr, op.) bio mrtav u velikom gradu Medinaceli, a demon koji se za njegova života nastanio u njemu odveo ga je u pakao."

Postoji predaja koja kaže da je El-Mensur na samrti pozvao sina Abdul Melika el-Muzafera do svoje postelje da mu da posljednje upute. Kada je El-Muzafer plačući izišao iz očevog šatora, slavni je vođa na samrti izgovorio proročke riječi: "Ovo mi se čini prvim znakom dekadencije koja čeka našu državu." I zaista, posljednje El-Mensurove riječi pokazale su se istinitim. Svega šest godina nakon njegove smrti, El-Endelus ulazi u građanski rat iz kog se nikad neće u potpunosti oporaviti. Nekad najprosperitetnija država tadašnjeg svijeta neprestano će slabiti i 1492. godine potpuno nestati na prostorima Iberijskog poluotoka. Ostat će samo tragovi nekadašnjeg sjaja i moći i ostat će sjećanja na njihove velikane kakav je bio Muhammed ibn Ebi Amir el-Mensur, najmoćniji vladar El-Endelusa, muslimanske Španije,