U raznovrsnim i do kraja primitivnim propagandnim porukama Beograda i Zagreba protiv Bošnjaka igra se na naivne konzumente. Nažalost, te poruke ovdje često nađu pogodno tlo.

To je već poznato višestoljetno negiranja bošnjačkog identiteta, pa kad se taj teren razmekša, slijede genocidi, kada ime i prezime postaje ključni dokaz tog identiteta. Ništa ne pomaže, nikakvo negiranje vlastitog porijekla, nikakva bezličnost, ključni dokaz naveden je u ličnoj karti.

Kada je ova država odbranjena i kad je plaćena stravična cijena te odbrane, nastupio je mir u kojem na scenu stupaju lovci na istinu.

Negirana je i negira se bošnjačka nacija. Negira se bosanski jezik, čiji je rječnik doživio štampano izdanje 1631, prije gotovo 400 godina. Srpsko-hrvatsko otimanje bošnjačkog identiteta i prisvajanje Bošnjaka traje već stotinama godina. Počesto je to povezano sa strahom pojedinaca za vlastiti život. Već je viđeno: Ili izbor između srpskog i hrvatskog opredjeljenja ili likvidacija.

Muhsin Rizvić, veliki bošnjački intelektualac, piše o slučaju Safvet-bega Bašagića: „Samrtna pjesma Bošnjaka, koju je 1891. spjevao Bašagić, glasila je ovako 'Od Trebinja do brodskijeh vrata nije bilo Srba ni Hrvata.' Tri godine poslije Bašagić je postao aktivist Starčevićeve stranke u Zagrebu i deklarirani Hrvat.“

Bošnjački najugledniji intelektualci opredjeljivali su se jer su bili na udaru, a vlastitog nacionalnog izbora nije bilo. Nekolicina intelektualaca izjašnjavala se Srbima. Među njima su Osman Đikić, Avdo (Hasanbega) Karabegović i njegov rođak S. Avdo Karabegović, kod kojega je ono S. označavalo da je Srbin. Na drugoj strani su pored Bašagića bili pisci Edhem Mulabdić, Osman Nuri Hadžić, Musa Ćazim Ćatić. Takvih koji su se označavali Hrvatima bilo je desetak puta više nego onih koji su se izjašnjavali kao Srbi.

Tako je bilo u svim segmentima života. Slučaj familije Spaho govori o čitavoj strašnoj tragediji Bošnjaka. Mehmed Spaho, lider JMO-a (Jugoslovenske muslimanske organizacije), treće po snazi stranke u Jugoslaviji između dva svjetska rata, kao student se izjašnjavao da je Srbin, a poslije se nije želio izjašnjavati ni kao Srbin ni kao Hrvat. Njegov brat Fehim, reisul-ulema jugoslavenskih muslimana, deklarirao se kao Hrvat, dok se treći brat Mustafa, ugledni inžinjer, deklarirao kao Srbin.

Na drugoj strani bio je običan bošnjački narod koji se apsolutno nije želio opredjeljivati.

Bilo je i drugačijih izbora, pa se iz protesta na popisu 1927. godine veći broj mladih Bošnjaka izjasnio da su Slovenci. Tragedija se nastavila i u Titovo vrijeme, pa se dogodio identičan protest „na popisu 1953. kada se 105 osoba u BiH izjasnilo kao Slovenci islamske vjere“, svjedočio je to Muhamed Hadžijahić u knjizi „Od tradicije do identiteta“.

U Titovo vrijeme, sve do popisa 1971, otimani su bošnjački intelektualci, uglavnom pisci. Majo, sin Maka Dizdara, svjedočio je da je njegovom ocu postavljen ultimatum iz Beograda da se ne smije prikloniti i izjasniti kao hrvatski književnik. U izboru između dviju strana kojima nije pripadao Mak se je izjasnio kao hrvatski pisac. Ubrzo je pod pritiscima i stalnim prijetnjama naprasno umro.

Bilo je i užasavajućih detalja. Tako je u januaru 1978. Vuk Krnjević, tada komunistička siva eminencija beogradske književne scene, nazvao Skendera Kulenovića i obavijestio ga da je za „Ponornicu“ dobio tada vrhunsku NIN-ovu nagradu za roman godine. Jedan mi je beogradski novinar nekoliko godina poslije pričao da je to bila prljava Krnjevićeva šala sa starim Skenderom. Porodica se obradovala i počela slaviti uz brojne čestitke. Ali na večernjem je dnevniku javljeno da je dobitnik sasvim drugi pisac. To je toliko pogodilo Skendera da je naprasno preminuo.

Govorimo o užasnim detaljima. Kao i u slučaju Skendera Kulenovića, bilo je jasno da se sprdalo s bošnjačkim piscima. Primjer otimačine pisca jeste i Meša Selimović. Pregovarano je i uz pomoć Mešine bračne drugarice Dare Meša je preselio u Beograd. U „Sjećanjima“ Meša indirektno priznaje da su mu iz Beograda obećali Nobelovu nagradu. Među svim tim pregovaračima najjači je bio gradonačelnik Beograda Branko Pešić, čiji je utjecaj bio odlučujući.

U isto vrijeme je s bosanske strane pokušavalo se Mešu Selimovića zadržati u Sarajevu. Usred rata sam odlazio kući kod Toda Kurtovića, nekada jednog od najviših funkcionera u predratnoj Bosni i Hercegovini. Tada sam saznao neke detalje o toj Mešinoj odlučnosti da napusti BiH i Sarajevo. U Mešinom stanu vođeni su pregovori da ostane. U posjetu su došli najveći funkcioneri tadašnje države. I svi su se redali pokušavajući ubijediti književnika da ostane u Bosni i Sarajevu. Todo Kurtović sjećao se da je Meša na njegove molbe i preklinjanja da ostane bio izričit da mora ići u Beograd.

„Konačno je kod njega ušao Hamdija Pozderac“, sjećao se Todo Kurtović. „Ja sam dobro znao ko je Hamdija i očekivao sam verbalni, pa se čak i plašio i fizičkog sukoba, jer je Hamdija imao kratak fitilj. Čulo se kako razgovaraju. Primijetio sam da su vrata malo odškrinuta. Nakon galame nastupila je tišina i ja sam zabrinuto privirio. I ono što sam vidio me je šokiralo. Mislio sam da niko ne zna Hamdiju, tog ponosnog Krajišnika, bolje od mene. Tamo u prostoriji je Hamdija klečao ispred Meše i tiho mu govorio: 'Prevarit će te, Meša, ne vjeruj im.'“

To „prevarit će te“ je kod uvijek gospodskog Toda Kurtovića značilo: „Zahebat će te Beograd, Meša!“

Ništa nije pomoglo, Hamdija je nešto žestoko opsovao, čulo se da je pljunuo i izašao iz prostorije plav u licu.

Ubrzo se ispostavilo da od Nobela nema ništa. Bio sam u jednoj sarajevskoj šetnji, u društvu dva mlada pisca i prevodioca Mešinih djela na engleski, Svetozara Koljevića, koji je potvrdio zašto Meša nije dobio Nobela. Jedan od ključnih razloga jeste lik u romanu Tvrđava Zafranija, homoseksualac za kojeg je Meša zapisao: „Dušu mu njegovu pedersku.“ Ne zna se da li je to bilo presudno, ali se da pretpostaviti da je moguće s ovim što znamo danas. Prije bi se reklo da je ključno što nikoga na Zapadu nisu interesovale mudrosti osmanskog Istoka, koje su vrhunske u Mešinim djelima.

Bilo je naznaka iz Beograda da se Meša Selimović pod stare dane pokajao zbog odlaska iz Sarajeva. Nakon njegove smrti više nikoga u Beogradu nije interesovalo Mešino stvaranje, pa su pravo na njegova sabrana djela otkupili od porodice Selimović ljudi iz sarajevske „Svjetlosti“. Bilo je jasno da je bilo samo važno od Bosne i Bošnjaka oteti ovog izuzetnog književnika. Alija Isaković mi je pričao detalje. Sve vrijeme je ugledni Bosanac Gavrilo Grahovac ispod pazuha nosio kutiju za cipele. Kad ih je u kuću jedva pustila Mešina supruga Darinka, nazivajući ih prokletim Bosancima, Gavro je na kuhinjski sto istresao iz kutije za cipele gomilu smotkova novca. Tek je tada Alija saznao šta je u Gavrinoj kutiji. Ubrzo se čulo: „Mama, ja moram sebi kupiti bundu.“ Darinka je brzo našvrljala potpise na ugovore i izbacila goste vani.

Kako književnici, tako su otimani i reditelji. Emir Kusturica je po istoj matrici završio u Beogradu. Ključni scenarista njegovih filmskih nagrada bio je Abdulah Sidran. I ovog velikog pisca pokušali su oteti, ali je čvrsto ostao uz Sarajevo i BiH. Pozivi i kratki odlasci u evropske zemlje bili su začinjeni ponudama da ostane tamo živjeti, ali se Sidran vraćao tamo gdje je zauvijek bacio sidro.

I usred agresije Sarajevo i drugi veći gradovi u Bosni i Hercegovini živjeli su svoj kulturni život. Tako je bilo s ljudima koji su dolazili iz svijeta i davali podršku. Održavani su koncerti i prikazivani filmovi. Nikada se nije priznao poraz, nego snaga kulture.

Bošnjaci imaju svoju kulturnu historiju. Primjer vrhunskih uspjeha jeste filmska produkcija. Reditelji iz BiH dobitnici su najvećih filmskih nagrada, od Oskara do Zlatnog lava.

I takve nagrade nisu dovoljne da ova zemlja diše jednim plućima.

Danas, kad je sloboda nacionalnog izjašnjenja potpuna, Bošnjacima veliki problem predstavlja autošovinizam.

Nakon što je Bosna herojski odbranjena, golemim žrtvama njenih patriota, pokrenuta je nova etapa, koja bi mogla stati u ono čuveno Vučićevo vakcinisanje, na koje su se odazvali i brojni nesretni političari. Bilo je to golemo priznanje da dobar dio bošnjačkog naroda nije daleko odmakao od pameti, nesvjesne višestoljetnih primitivnih prevara.

Jeftina masovna kultura nam, poput Vučićevih vakcina, pokazuje gdje smo. Superposjećeni brojni koncerti izvjesne pjevačice Aleksandre Prijović u Sarajevu odredili su nizak nivo našeg kulturnog identiteta.

Svojevremeno je predsjednik Alija Izetbegović rekao da bi bilo dobro da svi budemo nacionalno ono što jesmo, ali da svi pomalo budemo i Bosanci. U tome se nije uspjelo.

Da bi se napravilo građansko društvo, potrebna je strpljivost. Potrebne su najmanje tri-četiri generacije mira da bi se obnovila nada u bolji život i vjera da će pobijediti ljudska prava i slobode. I to bi važilo ako bi nas ostavili na miru srpsko-hrvatski velikodržavni projektanti. 

Nažalost, bošnjaštvo je danas ugroženo suštinski, kao i Bosna i Hercegovina. U Rs-u i onom što zovemo Herceg-Bosna postoje akademije, sva moguća nacionalna udruženja i institucije kulture. Bošnjaci nemaju svojih institucija kulture ili su one marginalizirane i svedene na zajedničko – bosansko. U tom slučaju gube i bosansko i bošnjačko. Nemamo svoje institucije za očuvanje sopstvenog kulturnog naslijeđa i kulturnih vrijednosti. I danas dva nacionalizma, srpski i hrvatski u Bosni i Hercegovini djeluju po već viđenom modelu: „Što je moje, to je samo moje, a što je bošnjačko, to je i moje i tvoje.“

Kao što diktira nacionalna (nacionalistička) politika drugih dviju strana: Trebalo bi pokušati s bošnjačkim i tek onda ponuditi saradnju drugim stranama. Drugačijeg rješenja nema na vidiku, niti će ga zadugo biti.