Većina zapadnog javnog mnijenja smatra da trajni mir u Palestini zahtijeva suživot na teritoriji dviju država. Ali osim volje uključenih političkih aktera, postoji ozbiljna prepreka tome: prisutnost više od 720.000 jevrejskih doseljenika na Zapadnoj obali i u istočnom Jerusalemu, područjima koja, prema međunarodnom pravu, ne pripadaju Izraelu.

Međunarodni sud pravde UN-a presudio je 19. jula da su njihova okupacija i stvaranje izraelskih naselja nezakoniti. Mnogi od sve većeg broja doseljenika – oni trenutno predstavljaju 10% izraelske jevrejske populacije – su ljudi koji tamo jednostavno traže jeftiniji smještaj nego u ostatku zemlje. Ali drugi su nepopustljivi cionisti, često ultrareligiozni, koji su uvjereni da je ova zemlja njihova po božanskoj volji. Njihovo izbacivanje moglo bi izazvati građanski rat.

Historija te kolonizacije ne može se razumjeti bez historije rođenja samog Izraela i kako je nova država shvatila šta je i šta želi biti. Niko nije imao veći utjecaj na uspostavljanje temeljnih linija nacionalne ideologije zemlje od Davida Ben Guriona, čovjeka koji je vodio stvaranje Izraela i koji je kasnije bio njegov premijer gotovo cijelo razdoblje između 1948. i 1963. godine.

David Grün (1886-1973), koji bi, kao što se često događalo s hebrejskim emigrantima u Palestini, promijenio prezime u Ben Gurion, bio je Evropljanin. Rođen je u Poljskoj kada je ona bila dio Ruskog Carstva. Bio je socijaldemokrata i intelektualac, a u ostvarenju svojih ciljeva nemilosrdan političar. Prvi od njih, a iznad svih ostalih razmatranja, bilo je osnovati državu Izrael. Ništa bolje ne ilustrira njegovu odlučnost od anegdote u kojoj je, nakon što je primio vijest koja potvrđuje holokaust koji je u toku, nagađao da bi, između spašavanja 10000 djece od nacista slanjem u Sjedinjene Države ili njih samo 5000 dolaskom u Palestinu, radije izabrao ovo drugo, čak i ako bi ostali umrli. Žrtvovanje tih duša bila je cijena koju je bio spreman platiti za još toliko da bi povećao broj stanovnika buduće nacije.

Zemlja koju je Ben Gurion želio bila je ona u kojoj bi Jevreji bili većina, a Arapi podređena manjina. Njegova teorija o odnosu između dviju zajednica bila je da su Palestinci stranci, a Jevreji domoroci. Ono što se dogodilo, rekao je, bilo je to da su ljudi napustili svoj dom na 2000 godina i vratili se kako bi pronašli nekoliko soba zauzetih. Uljezima bi moglo biti dopušteno da ostanu, ali uz spoznaju da stan nije njihov. Ovaj dom, kako će kasnije pokazati izraelska zastava, protezao bi se od rijeke Jordan do Sredozemnog mora.

Problem zbog kojeg je Ben Gurion noću nije spavao uoči proglašenja nezavisnosti bio je taj što nije bilo dovoljno Jevreja da popune cijelu teritoriju Palestine. Rješenje je donio rat 1948. godine, koji su pozdravili palestinski i arapski čelnici koji nisu prihvaćali podjelu teritorije. Izraelske trupe učinile su sve kako bi Palestince, njih oko 700.000, istjerale iz svojih domova, a zatim ih spriječile da se vrate kada sukob završi. Kao opravdanje, Izrael je izmislio mit da su dobrovoljno otišli, potaknuti propagandom svoje arapske braće.

Država Izrael već je postojala, ali još nije posjedovala cijelu kuću: nedostajali su Gaza, koju je okupirao Egipat, i, iznad svega, Zapadna obala, koju je pripojio Jordan. Kako sebi u budućnosti ne bi vezala ruke, nova nacija nikada nije definirala svoje granice. Ben Gurionova želja da proširi zemlju Izrael bila je tolika da je sredinom 1950-ih čak osmislio plan prema kojem bi njegova zemlja i Irak istovremeno napali Jordan i podijelili osvojenu teritoriju. Zapadna obala bi pripala Izraelu, ali bi Palestinci bili masovno deportirani preko rijeke.

 

 

Godine 1967. Izrael je u šestodnevnom ratu uvjerljivo porazio Arape i tako osvojio željenu teritoriju. Unatoč tome što drži sve karte u svojim rukama – sa slabim PLO-om nakon što je protjeran iz Jordana 1970. i mnogo prije nego što je Hamas uopće postojao – hebrejska država nije imala interesa u stvaranju zametka autonomne palestinske uprave. Naprotiv, počela je kolonizirati Gazu i Zapadnu obalu. Temeljna načela izraelske države ostala su nepokolebljiva. Niko to nije rekao otvorenije od Laburističke stranke Golde Meir, premijerke zemlje od 1969. do 1974., koja je izjavila da Palestinci ne postoje. Oni su bili uljezi koji su se mogli vratiti odakle su došli.

Stranka koja je došla na vlast u izbornom nemiru 1977. godine, desničarski Likud, imala je i još uvijek ima u svom statutu slogan stvaranja države Veliki Izrael, od rijeke do mora (slogan koji ponavljaju i anticionisti i antisemiti, ali s vrlo različitim namjerama). Za razliku od ljevice, Likud nikada nije imao moralne dvojbe u vezi sa svojim ciljevima i odmah je ubrzao proces kolonizacije okupiranih područja. Štaviše, pomak zemlje udesno značio je da će progon palestinskog nacionalnog pokreta uskoro stići i do Libana, zemlje koju je 1982. u krvi i ognju napao.

Masakri počinjeni u tom ratu izazvali su široko rasprostranjeno ogorčenje u izraelskom društvu, koje se mobiliziralo da zahtijeva trajni mir. To popularno mišljenje u političku je moć pretočio član Laburističke stranke Yitzhak Rabin, premijer između 1992. i 1995. godine, koji je potpisao neuspjeli sporazum iz Osla 1993. s PLO-om, čime je gotovo uspio raskinuti s logikom koju je nametnuo Ben Gurion. Međutim, Rabinova ponuda nije bila baš velikodušna. Implementacija Osla značila bi daljnje smanjenje teritorije buduće palestinske države. U svakom slučaju, za hebrejske ultranacionaliste Rabin je otišao predaleko. Oni su ga ubili.

Kada je Benjamin Netanyahu prvi put došao na vlast 1996. godine, jasno je iznio svoje namjere: ukinuti sporazum iz Osla, nastaviti kolonizirati Zapadnu obalu i spriječiti stvaranje palestinske države. Od tada—uz neprocjenjivu pomoć Sjedinjenih Država, hronične gluposti palestinskog vodstva i užasne akte Hamasa—činio je sve što je u njegovoj moći da postigne te ciljeve. Dugo mu je dobro išlo. Nakon što je stalno odbijao saudijske inicijative za uspostavu dviju država u zamjenu za priznanje Izraela, vjerovao je da je blizu uspjeha zahvaljujući ugovorima koje je potpisao (Abrahamov sporazum) ili je bio na rubu potpisivanja s nekoliko arapskih zemalja, kada je Hamasov ubojiti napad iz Gaze u oktobru osujetio njegove planove.

Njegov odgovor – na užas mnogih Izraelaca – bio je da sve humanitarne razloge ostavi po strani kako bi pod svaku cijenu postigao vojnu pobjedu, ostao na vlasti i dodatno intenzivirao kolonizaciju Zapadne obale.

Desetke hiljada mrtvih kasnije, Netanyahuova brutalnost je ekstremna, ali čak i njegovo napuštanje talaca koje je držao Hamas uklapa se u logiku koju je razvio Ben Gurion: da sve može osigurati opstanak Države Izrael, da ona nema trajne granice, te da Palestinci nemaju drugog izbora nego biti prepušteni na milost i nemilost cionističkom projektu.

Antonio Cazorla Sánchez je profesor savremene historije na Univerzitetu Trent u Peterboroughu (Kanada); ovaj je komentar napisao za El Pais.