Tradicionalnim maršom „Pet zlatnih ljiljana“ i ove godine obilježena je godišnjica pogibije legendarnih izviđača IV korpusa Armije RBiH: Nurifa Dedića, Ramiza Džihe, Elvedina Omanovića, Amela Vejzovića i Halila Ćorića. 28. po redu. Formalni organizatori su koordinacije boračkih udruženja Hercegovačko-neretvanskog kantona (HNK) proisteklih iz Armije RBiH, dok je Udruženje izviđača, koje u svom nazivu metaforično čuva sjećanje na datum njihove pogibije, njihov značaj i doprinos tokom odbrambeno-oslobodilačkog rata, organiziralo marš iz Dračevica do spomen-obilježja u selu Kružanj. Trasa kretanja jeste i posljednji pravac kojim su se tog kišnog 12. 8. 1995. godine u dubinu neprijateljske teritorije uputila petorica hrabrih izviđača.
I tokom ratnih zbivanja priče o podvizima i hrabrosti pogotovo Nurifa, Rame i Amela među borcima su se doimale nestvarnim i bajkovitim. S ove vremenske distance, još nestvarnijim, toliko da ih mlađe generacije kroz percepcije vlastitih karijerističkih ambicioznosti teško mogu pojmiti i percipirati. Gotovo svaki od naših sagovornika od kojih smo pokušali saznati nešto više o njima najprije je visoko podigao čelo, širom otvorio oči i zagledao se u nepregledne daljina sjećanja iz kojih je donosio detalj po detalj. S puno emocija i polusuznih očiju. U trenucima kad bi im ponestajalo riječi duboko bi uzdahnuli.
I plan i strategija i hrabrost i zakletva u samo jednom pogledu
Naši sagovornici bili su najbliži Nurifovi, Ramini i Amelovi saradnici tokom rata i odavno su očvrsnuli na bol i bezrazložne emocije. O njima, pak, pričaju s dozom ponosa, zanosa, osjećaja nedostatka neprovedenog vremena, na sličan način kako se ljudi sjećaju svojih roditelja, pa čak i intenzivnije od toga.
Od svih njih, najmanje biografskih podataka znaju o Amelu Vejzoviću, za kojeg kažu da nije bio posebno pričljiv, da nije imao potrebu zauzimati centar pažnje u svakodnevnim razgovorima, ali da je bio krajnje odgovoran, posvećen i vispren u svim borbenim zadacima. Amel je neposredno pred agresiju na BiH odslužio vojni rok JNA i vratio se u Raštane. Prilikom deblokade Mostara, oslobođenja bjelopoljske kotline 30. juna 1993. godine, ARBiH je potisnula snage HVO-a i iz Raštana sjevernog prigradskog naselja Mostara s desne strane rijeke Neretve. Vejzović se s ostalim Bošnjacima iz ovog mjesta odmah priključio jedinicama ARBiH i preuzeo poziciju komandira čete, u zoni odgovornosti Vrapčići-Raštani. Bio je, reći će naši sagovornici koji su ga dobro poznavali, od one vrste ljudi koji je imao dar neverbalne komunikacije, najčešće svojim stavom i pogledom. Razgovor s njim i počinjao bi i završavao s pitanjem hoćemo li krenuti. Iz tog njegovog pogleda i stava, premda bi izgovorio hoćemo, sagovornik je razumio i doktrinu i taktiku operativnog zadatka, ali i stekao potrebnu dozu povjerenja i sigurnosti, skoro zakletve da će, ukoliko dođe do nepredviđenih okolnosti, do smrti braniti jedan drugoga. Polovinom 1994. godine, formiranjem izviđačkog voda 441. viteške brigade, Vejzović je postavljen na dužnost komandira tog voda.
O Rami Džihi i Nurifu Dediću od samog početka agresije među borcima Armije RBiH kružile su gotovo mitološke priče. Njihova odlučnost, visprenost, hrabrost i posvećenost istodobno je značila da će svaki zadatak i svaka akcija u kojoj učestvuju uspješno okončati. I tako je to bilo sve do njihovog posljednjeg zadatka.
Ramiz Džiho
„Nama je Ramo bukvalno bio više od uzora. S njim smo počeli borbeno sazrijevati. Kad sam prvi put otišao s njim u izviđanje, bilo mi je nestvarno iskustvo, kojem smo se svi unaprijed radovali. Bio je izuzetno sposoban, vispren i hrabar. Nije on imao neke posebne vojne obučenosti, više se oslanjao na poznavanje terena u Podveležju, gdje je proveo skoro cijeli svoj život. Znao je svaki prevoj, svaki klanac, vrtaču i uvalu, svaku pećinu, jamu, škrip i kozije stazice“, priča nam jedan od Raminih saborca.
Drugi naš sagovornik kaže da je uvažavao i druge borce i znao se osloniti i na njihova iskustva. On smatra da se u većinu njih, baš kao i Ramu, još od djetinjstva uvukla znatiželja za istraživanjem okruženja i mogućnost prilagođavanja datim uslovima, što ih je dalje vuklo da taj teren prilagode svojim znatiželjama. Ova odlika, kazat će nam, uglavnom je bila presudna da se svi oni okupe oko Rame u izviđanjima tokom agresije. U početku su djelovali više samoinicijativno, a kasnije jačanjem organizacione strukture Armije RBiH i zvanično su svrstani u izviđačke jedince.
Ramo je više vremena proveo u neprijateljskoj teritoriji već kod svoje kuće
Naš sagovornik najvećim Raminom doprinosom smatra transport municije s Bjelimića preko nevesinjskog polja, gotovo neprolaznih litica planine Velež i podveleškog platoa, kroz dvije zone neprijateljskih linija u dužini više od 50 kilometara u jednom pravcu. Ramo je bio jedan od ključnih vodiča grupi od petnaestak vojnika Armije RBiH da municiju natovarenu na 11 konja s Bjelimića dopreme u Mostar, čime su jedince Armije RBiH u Mostaru dobile kakvu-takvu priliku da deblokiraju Mostar i oslobode bjelopoljsku kotlinu 30. juna 1993. godine iz okruženja HVO-a i HV-a. Što se zaista, na radost svih bosanskohercegovačkih patriota, i desilo. „Ova akcija imala je dalekosežne posljedice za cijeli Mostar, Hercegovinu i dalji tok rata u BiH“, naglasio je. Detalji o tome kako su proveli taj konvoj kroz toliko dugu neprijateljsku teritoriju, kako su smirivali konje da ne zahržu, kako su ih neopaženo proveli i kojim stazama poznati su tek nekolicini preživjelih boraca nimalo sklonih pisanju memoara i isticanju svoje hrabrosti.
Nurif Dedić
On nam nije mogao potvrditi ratnu legendu kako je Ramo Džiho slobodno ulazio u grad Nevesinje i hodao tamošnjim ulicama usred dana, ali je siguran da je Ramo nebrojeno puta izviđao sve položaje neprijateljske vojske. Skupa s njim iza neprijateljskih linija bio je dvadesetak puta. „Ramo nije puno pričao šta je vido i gdje je sve bio. Informisao je komandu o borbenim položajima neprijatelja, o broju artiljerijskih oružja, pojačanjima koja su im pristizala. Jednom smo 1993. boravili u rejonu sela Rabina, najjužnija tačka podveleškog platoa, jer smo imali dojavu da će HVO napasti položaje Armije s linija vojske RS-a“, prisjeća se naš sagovornik.
Svaki ulazak u dubinu neprijateljske teritorije bio je posebno planiran. U toj zoni, neposredno ispod vrhova Veleži, imali su mala skrovišta i skloništa gdje su prethodno akumulirali nekvarljivu hranu. Prije samog ulaska izvršili bi izviđanje zone u kojoj su trebali proći neprijateljsku liniju. Na nekoliko mjesta su prolazili kroz minska polja u kojima su bila tri reda postavljenih mina. Mine su bukvalno tražili rukama tamo gdje nije bilo mogućnosti da skakuću s kamena na kamen, u čemu su još od malena bili vješti. „Toliko smo upoznali ta minska polja da smo kasnije s lahkoćom prolazili kroz njih. Mine nismo skidali da ne bi primijetili naše ulaske. Nikad nismo ulazili dva puta zaredom na istom pravcu, niti se njime vraćali“, prisjeća se naš sagovornik, dodavši kako bi se, čim bi prošli kritičnu zonu, osjećali potpuno komotno i bezbrižno, čak i sigurnije već na slobodnoj teritoriji Armije RBiH gdje su svakodnevno zasipani neprijateljskim granatama. Bili su u povoljnijoj poziciji od neprijatelja. Imali su puni oprez dok bi se kretali, dok njih neprijateljski vojnici nisu očekivali. Osmatrali su položaje, pratili smjenu jedinica na borbenim linijama, što je najčešće vršeno autobuskim prevozom. Najčešće su bili udaljeni oko 100 metara od neprijateljskih vojnika, a nerijetko i bliže. Uvijek su, u slučaju da su otkriveni i oružane borbe, imali plan da se raziđu i okupe na mjestu u neprijateljskoj dubini.
Amel Vejzović
Govoreći o ljudskim osobinama Rame Džihe i Nurfa Dedića, neki od naših sagovornika kažu kako se radilo o ljudskim veličinama s kojima su samo druženje tokom rata smatrali Božijim darom. „Ramo je bio toliko smiren i hrabar da se to ne može povjerovati. Jednom smo se našli u okolnostima da su nam se neprijateljski vojnici nenadano približili na dvadeset metara. Nismo imali trunke panike, pokupili smo stvari i izvukli se iza suhozidina u šumu, kao da se radi o svakodnevnoj šetnji ispred rodne kuće. Tu mirnoću i ležernost koju je Ramo imao nemoguće je opisati. To se moglo samo vidjeti“, prisjeća se jedan od nekoliko naših sagovornika. Također mu je ostalo trajno urezano u sjećanje da mu je Ramo jednom prilikom, usred dana, dok su gazili kroz rosnu travu neprijateljske teritorije, rekao da malo odmore. Čim je našao dovoljno zaklona pod jednim drvetom, skinuo je obuću s nogu, naslonio glavu na ranac i istog trena zaspao, kao da je u svojoj kući. Te ratne legende o Rami toliko su išle daleko da su vojnici Armije BiH u dokonim prepričavanjima znali reći da je tokom cijelog rata Ramo više spavao u neprijateljskoj teritoriji već u svojoj kući.
Spasili 200 boraca ARBiH
Ramo Džiho i Nurif Dedić odigrali su i jednu od presudnih uloga i nakon neuspjeha jedinica IV korpusa u akciji „Jesen 94“. U toj akciji veliki broj vojnika ušao je u neprijateljsku teritoriju s namjerom zauzimanja Podveležja. Neprijatelj je njihove namjere osujetio i izvršio protivnapad. Došlo je do potpunog rasula skoro svih jedinica. Armijske jedince su ostale bez sistema komandovanja, bez međusobne komunikacije i u skoro paničnom bezizlazu. U južnom dijelu ratišta nakon početnog neuspjeha poginula su 82 borca Armije RBiH. Zahvaljujući Vejzoviću, Dediću, Džihi i njihovim izviđačima u centralnom i sjevernom dijelu zone ratišta, iz neprijateljske teritorije spašeno je skoro 200 boraca.
Elvedin Omanović
Premda je linija bila ojačana neprijateljskim snagama, izviđači iz Mostara, dvojica njih, ušli su u neprijateljsku teritoriju, iznijeli nove motorole, pronašli Nurifa, nekoliko manjih jedinica, uglavnom prestrašenih. Nakon kratkog sastanka i usaglašavanja plana izvlačenja dio po dio boraca proveli su, na više pravaca, do slobodne teritorije. „Te slike su strašne. Dosta boraca Armije RBiH nije bilo iz Mostara i nisu poznavali teren. Skupljali smo ih grupu po grupu, među njima je bilo i ranjenika. Mi smo se kretali potpuno slobodno, čak toliko da smo ušli u jednu grupu bez ikakvog signala. Lozinke, s puškama na ramenu. Pogledali su nas najnormalnije kao da smo s njima bili sve vrijeme. Polahko smo ih tokom noći proveli preko minskih polja“, prisjeća se jedan od naših sagovornika.
Poput Rame Džihe, i Nurif Dedić je još od ranog djetinjstva bio privržen svom užem zavičaju. Koristio je svaku priliku da zadovolji svoju silnu znatiželju. Na početku rata bio je komandir jedne od četa trećeg bataljona Mostarske brigade, a nakon toga imenovan je za komandanta bataljona, do formiranja izviđačke jedinice u brigadi. Često je odlazio u dubinu neprijateljske teritorije. Bez ikakvog straha i kalkulacija. Njegovi najbliži saborci rado se prisjećaju njegovih podviga, pojedinosti o kojima im je pričao i odvažnosti punoj skromnosti koja ga je krasila. Na neprijateljsku teritoriju je ulazio, žargonskim jezikom rečeno, čim bi mu se javila želja, bez obzira na kojoj se dužnosti u jedinicama Armije RBiH nalazio, i kao komandir čete i kao komandir bataljona. Bio je čovjek bez straha, toliko vješt u izviđačkim kretanjima da su ga najbolji prijatelji u užem krugu i punom prijateljskom raspoloženju zvali vjevericom. Obaveze u komandi bataljona, briga o zoni odgovornosti bataljona, ipak će značajno utjecati da je imao manje sati u neprijateljskoj teritoriji od Rame Džihe.
Posljednje izviđanje
Na posljednji zadatak krenuli su s ciljem izviđanja šireg rejona grada Nevesinja i utvrđivanja položaja pozadinskih i logističkih jedinca neprijateljske vojske u samom gradu, njihove brojnosti i borbenih kapaciteta. Na taj zadatak prvi put ponijeli su malu videokameru, tek pristiglu iz Njemačke. Prije toga su nosili veliku kameru s ogromnim koferom i klasičnim VHS kasetama, kojima su snimili na stotine sati videomaterijala.
Halil Ćorić
Krenuli su uobičajenom rutom kuda su do tada ušli nebrojeno puta, naletjeli su na zasjedu u kojoj su, sudeći po saznanjima obavještajnih organa Armije RBiH, poginuli. Presretnut je razgovor u kojem su neprijateljske jedinice obavještavale nadležnu komandu da je ubijena izviđačka grupa Armije RBiH navodeći sva njihova imena. Bio je to potpuni šok za ostale borce, pogotovo njihove ratne drugove koji su s njima bili na sličnim zadacima.
Nikada nije odgonetnuto kako su ubijeni, kako su upali u zasjedu neprijateljske vojske, da li su poginuli u borbi, da li im je nestalo municije ili su zarobljeni… Te dileme kao i razne vrste špekulacija koje su uslijedile nikada nisu odgonetnute, ostale su nepoznate, kao i to na koji način su oni otkriveni od pripadnika VRS-a.
RAMIZ (SALKO) DŽIHO: Rođen 7. 6. 1959. godine u Dračevicama, Mostar. Poginuo 12. 8. 1995. godine u Podveležju – Mostar, u činu kapetana, na dužnosti pomoćnika komandanta 449. Istočno-hercegovačke brdske brigade. Ratno priznanje „Zlatni ljiljan“ posthumno mu je dodijeljeno l 996. godine.
NURIF (OMER) DEDIĆ: Rođen 16. 1. 1958. godine u Kružanju, Mostar, limar. Ratno priznanje „Zlatni ljiljan“ dobio 1995. godine. Poginuo je 12. 8. 1995. godine u Podveležju, u činu natkapetana, na dužnosti komandanta bataljona u 41. slavnoj motorizovanoj brigadi.
AMEL (IBRAHIM) VEJZOVIĆ: Rođen 28. 3. 1969. godine u Mostaru, alatničar. Poginuo 12. 8. 1995. godine u Podveležju, Mostar, u činu kapetana, na dužnosti komandira Izviđačko-diverzantskog voda u 441. viteškoj motorizovanoj brigadi. Ratno priznanje „Zlatni ljiljan“ posthumno mu je dodijeljeno 1996. godine.
ELVEDIN OMANOVIĆ i HALIL ĆORIĆ: Mlađi borci na pozicijama vojnika, što je posljednjih decenija utjecalo da zaborav dobrano prekrije njihove biografije. Njih dvojica nisu odlikovani najvišim ratnim priznanjem, značkom „Zlatni ljiljan“, što ni na koji način ne umanjuje njihovu ulogu, hrabrost i doprinos odbrani Mostara i BiH. U toj činjenici dokoni analitičari će spočitati jezičku nedosljednost zašto se marš koji organizira Udruženje izviđača „Pet zlatnih ljiljana“ naziva tako kako je registrirano. Iz Udruženja pak ističu da ih oni smatraju herojima i da na taj način nastoje sačuvati trajna sjećanja i na njih dvojicu.
