Ilmijja, udruženje imama, hatiba i muderisa Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, čvrsto stoji uz svoje članove, imame koji su ovih dana meta napada MUP-a Republike srpske. Ilmijja kao i cijela Islamska zajednica stat će u zaštitu imama, a sami imami svjesni su da u institucijama zajednice imaju oslonac. O ovim aktuelnim dešavanjima vezanim za imame razgovarali smo s predsjednikom Ilmijje Nesib-efendijom Hadžićem.
STAV: Kako Ilmijja kao udruženje i Islamska zajednica mogu zaštititi imame koji su danas meta napada?
HADŽIĆ: Ja bih prvo tu razdvojio podršku i zaštitu. Islamska zajednica i Udruženje Ilmijje radit će sve ono što je u okviru zakona i zakonskih normi i propisa da svojim imamima osigura adekvatne uslove za rad na terenu kako u Federaciji BiH, tako i drugom entitetu, i pružit će podršku njihovom radu. Međutim, kada je u pitanju sama zaštita, mislim da prvo treba govoriti o tome da imame, kao i sve druge ljude u državi, treba da zaštiti država, odnosno pozitivne zakonske norme koje štite prava ljudi na cijelom terenu pa i imame koji su moralne vertikale u svojim džematima. Oni trebaju biti zaštićeni kao i svi građani, a posebno zato što su vrlo često meta napada. Ovdje će Ilmijja i Islamska zajednica tražiti od države da se pozabave zaštitom imama, napadima na imame, napadima na vjerske objekte i svim onim što ti napadi proizvode u zajednicama, kod imama i, ono što je vrlo važno, kod imamskih porodica. Svi napadi na imame reflektuju se na njihove porodice. Imamo podatke da su određeni imami svoju djecu morali voditi kod psihologa zato što su pretrpjeli određena maltretiranja, uznemiravanja, šikaniranja unutar škole, na nastavi, zato što su Bošnjaci. Da bi djecu privoljeli da nastave ići u školu nakon nekih nemilih događaja u školi, na ulici, oko džamije, u tim prostorima gdje oni žive, imami su morali djecu odvesti kod psihologa kako bi savladali stres kroz koji su prošli. Da ne govorim koliko to utječe na supruge imama, koje sigurno stoje uz svoje muževe i koje su stubovi tih porodica. One te udare proživljavaju možda čak i teže jer one su majke, one su supruge, one su emotivnija bića, pogotovo ako se ima na umu šta su naše majke i sestre prolazile tokom agresije i sigurno imaju psihološku traumu koja kod njih ostavlja traga.
STAV: Kako Vi, ali i imami na terenu, doživljavate ove napade?
HADŽIĆ: Naši imami su jaki, psihološki jaka bića, stabilni i fizički i psihički. Evo, hafiz Mahić i plejada onih koji su se vratili u manji bh. entitet, koji su bili zatvarani, bili u logorima, pa su se opet vratili tamo. Ja često navodim primjer izjave Ahmed-efendije Rahmanovića kada su ga pitali kako povratak. On je odgovorio: “Ja prvo vraćam mrtve, ukopavam ih, a onda polahko okupljam žive i vraćam na taj teren.” Ti svi imami koji su se odvažili sa suprugama i svojom djecom da se vrate u manji bh. entitet, gdje vidimo da se negira genocid, negiraju se međunarodne presude, gdje se na istinu gleda drugačije, gdje se ono što je cijela međunarodna javnost prihvatila ondje ne prihvata, oni su sigurno stameni ljudi koji znaju šta rade. Međutim, i oni su ljudi i ovaj neuravnotežen odnos prema istini na tom terenu sigurno proizvodi kod njih određene unutrašnje nemire koji mogu u nekom trenutku izaći vani. Vi znate da skoro svaki grad u manjem entitetu ima osnovnu školu Sveti Sava, koja je ispunjena pravoslavnom ikonografijom. Naravno, ne sporim to, ali to je nametanje jednog mišljenja, jednog stava, jedne vjere svima koji ondje žive. Bošnjačka djeca moraju ići u te škole, a ne mogu imati nacionalnu grupu predmeta, ne mogu formalno pravno izučavati bosanski jezik, a u isto vrijeme mi ovamo u Sarajevu, Tuzli, Zenici imamo predmet bosanski, hrvatski i srpski jezik, uvažavamo svačije pravo da govori jezikom koji osjeća svojim i da ga zove kako želi da ga zove – nama to nije problem. Nije nam problem da se u istom kapacitetu obilježavaju i dva Božića, i Uskrs, i Vaskrs i dva Bajrama, mi smo u tome primjer kozmopolitizma, za razliku od njih koji u samom nastavnom procesu nameću jedan pravac i, što je najgore, kada im kažete da to nije uredu, oni se uvrijede, jer to, kao, tako treba. A da mi nazovemo osnovne škole u Sarajevu Ebu Bekr, hazreti Omer, Ebu Talha, Ebu Ubjedullah itd., to bi bilo problem. Naravno, nama to nije ni palo na pamet. I kada bi nekome palo na pamet, stvorila bi se kritična masa onih koji su protiv toga, koji bi rekli da je to javna ustanova u koju dolaze i oni koji nisu muslimani. Ali imamo sistemsko naturanje u manjem bh. entitetu.
STAV: Do sada su napadi na imame i imovinu Islamske zajednice bili individualni, možemo li reći da sada imamo institucionalne napade na imame?
HADŽIĆ: Bojim se da napadi nikad nisu bili pojedinačni i neselektivni, samo mi nemamo dobru evidenciju. Nisu naši Bošnjaci u Rs i ondje gdje su Bošnjaci u manjini dovoljno podučeni da svako uznemiravanje prijave. Da sve to prijavljujemo, mogli bismo vidjeti je li to sistemsko uznemiravanje ili nije. Sistemsko je opravdavanje tih napada, uvijek je to neka neuračunljiva osoba, osoba s posebnim potrebama ili su djeca. Svi ti napadi se u njihovoj ozbiljnosti dovode u pitanje. Imamo jedno istraživanje sadržaja u medijima od 2015. godine naovamo koje dokazuje trend rasta negiranje genocida u medijima, negativnog predstavljanja Bošnjaka u medijima u manjem bh. entitetu. Ovaj orkestrirani napad opet pokazuje da u manjem entitetu nije bilo nijednog medija koji je rekao – čekajte ljudi, dajte da porazgovaramo s čovjekom, možda je u datom momentu rekao nešto što nije mislio, dajte da čujemo drugu stranu priče, ali ondje nema kritične mase unutar javnog mnijenja koja će to reći, koja će kazati – dajte da vidimo šta je istina. Nama nije problem da kažemo da se ne može osnovna škola na Baščaršiji zvati Ebu Bekr, jer to nije uredu, to je javna ustanova, makar da su sve Bošnjaci tu. Mi to imamo, a kod njih te kritične mase, kritičkog mišljenja i izvještavanja nema.
STAV: Smatrate li da se Bošnjaci u manjem entitetu napadom na imame, koji su predvodnici u svojim zajednicama, nastoje obezglaviti, dodatno marginalizirati, dovesti do nestanka?
HADŽIĆ: Ne umanjujući vrijednost svakog povratnika, nije isto kada se napadne neki čovjek koji radi u općini ili neko ko je poljoprivrednik, ali kada napadate imama, napadate duhovnog lidera u jednom mjestu. Ovako, kako je sada krenulo, ja sam se u jednom momentu zapitao – ljudi moji, je li oni hoće da im šaljemo tamo hutbe u Rs, da oni pročitaju šta će naši imami vaziti, da potpišu i kažu ovo može, ovo ne može. Amir se institucionalno izvinio na hutbi, na mimberi, i na tome je trebalo da bude završeno. U normalnim zemljama kada vjerski lider prizna grešku, to je završena stvar. Islamska zajednica nije zajednica imama, nego zajednica muslimana. Naši imami u svojim hutbama poučavaju muslimane osnovnim vjerskim principima, moralu, etici, ali i daju im upute o aktuelnim stvarima, o tome kako islam gleda na aktuelne događaje. Sigurno da su ovi napadi na imame još jedan u nizu tih napada na Bošnjake – ne možete govoriti bosanskim jezikom, ne možete vratiti svoju imovinu, naturit ćemo vam porez na imovinu pa ćemo vam onda uzeti imovinu, imami ne mogu govoriti ono što bi trebali, nego ono što mi hoćemo... To ne ide u dobrom smjeru. Mi ovdje nismo uravnoteženi, mi ovamo u Federaciji maksimalistički dajemo pravo svakome i to je dobro, to je islam, niko nikoga ne treba tjerati u vjeru, to je u islamu zabranjena stvar, i niko nikome ne može nametati vjeru jer Bog dragi daje uputu, ne daje ju ni reisul-ulema, ni imam, nego Uzvišeni Allah. Mi muslimani širimo vjeru svojim ponašanjem, ne naturanjem, naš način života, svjetonazor treba biti primijećen u društvu, tako se islam širi. Nikome ništa ne namećemo, otvoreni smo za sve opcije, a vidite da s druge strane nije isto. Vidite da neko možete nazvati učenje ezana arlaukanjem. Mi smo došli u situaciju da, kada nas neko vrijeđa, kažemo – pa hajde, dobro, nema to veze, kao da nas ima pravo vrijeđati. Kad vladika nazove muslimane muhamedancima, ni to nije problem, nikome u Sarajevu to nije problem. Kad se četnička rulja šeta po Višegradu, ni to nije problem. Kada se napada imam u Gacku, nije ni to problem. U Bosanskom Novom nije ni to problem. Nas se može napadati. Ali kad kažete da je vojska i policija Rs presuđena za genocid i da je vrh upravljačke strukture tog entiteta osuđen za ratne zločine, e onda nekoga vrijeđate.
STAV: Dokle mi možemo govoriti da nije problem?
HADŽIĆ: Stvari se mijenjaju. Evo, sada, na ovaj način, hoćemo da kažemo da ne može više ovako. Mi ćemo iznalaziti načina da stanemo uz svoje imame, ali ćemo tražiti i od državnih institucija da sigurnosno štite imame. Ovo je istina, vascijeli dunjaluk zna, ovo je istina i ne možeš mi osporiti da kažem šta je istina. Ako mi osporavaš pravo da kažem šta je istina, da slobodno govorim, šta mi još možeš osporiti osim golog života?!
STAV: Šta znači imam za Bošnjake?
HADŽIĆ: Bošnjaci znaju kritikovati imama, ali Bošnjaci vole imama. Naravno, imami su ljudi i podložni su kritici, ali možda ne u onoj mjeri u kojoj ih kritikuju. Naš imam danas predvodi dnevne namaze, uči djecu, uključen je u rad mreže mladih, posebne svečanosti, aktivnosti... Džemat je sve zahtjevniji. Nekad je imam bio jedini koji zna čitati u selu, donese knjigu, pročita nešto, pa kažu “a što dobro vazi efendija”. Danas iste knjige koje imam drži u rafi ima barem 30 posto džematlija u svojim kućama. Ako nešto prenese s YouTubea, to su već svi slušali. Vrlo se ozbiljno mora spremati za hutbu, mora znati privući djecu u mekteb. U moru ponuda fudbala, tenisa, skijanja, plivanja, igrica i svega što se danas djeci nudi imam im mora probuditi ljubav da dolaze u mekteb. Neće doći jer ih roditelji neće natjerati, danas djeca tjeraju roditelje da ih vode u mekteb. Ako hoćeš da radiš svoj posao, moraš pronaći načina da djeca kažu – babo, u subotu mekteb, a u nedjelju skijanje ili u 9 sati mekteb, pa ćemo u 11 na skijanje. Mora poznavati infrastrukturu, kakav je put, šta treba popraviti, kakve cijevi idu za vodu, kakve za kanalizaciju; toga je u gradu manje, ali na selima su imami vođe u akcijama za izgradnju infrastrukture. Imate ljude koji priznaju te činjenice i vide ih, a ima i onih koji to ne vide. Ako mu se jednom imam nije nasmiješio kako je trebao, kaže “položio je hodža za sva vremena”. Ali, načelno, naši Bošnjaci vole imame, ali i naši su imami dobri, odgovorno to tvrdim. Kada je počela agresija, pola se imama odmah uključilo u odbranu. Imami su položili ispit. Imami naši nisu pali s Marsa, oni su iz naroda i liče na narod.
STAV: Jesu li imami spremni boriti se za svakog svog kolegu koji je napadnut u Kozarcu, Bihaću, Gacku...?
HADŽIĆ: Opet bih taj termin borbe stavio pod navodnike. Naši imami su dali maksimalnu podršku i Amiru Mahiću i svim imamima koji su napadani u entitetu Rs i Hercegovini. Meni je to drago i volio bih da slijede uputstva Islamske zajednice; vrlo je važno da se poštuju odluke naših vrhovnih autoriteta. Ne mogu ja kao imam iz, recimo Prnjavora, znati zašto je reisul-ulema u datom momentu odlučio ovo ili ono jer nemam sve informacije i ne trebam imati sve informacije, kao što reisul-ulema nema sve informacije koje ja imam na terenu niti treba da ih ima. Svako treba da poštuju svoju zonu odgovornosti. Meni je važno da su imami dali neupitnu podršku, važno je da imamo povjerenje u svoje autoritete, da se donesene odluke poštuju.
STAV: Može li se imame na ovakav način uplašiti, može li se uopće imame uplašiti?
HADŽIĆ: Pa ja nisam vidio da je neko uspio uplašiti imame. Ali je pitanje u kojoj mjeri će to ostaviti traga na njihove porodice, koliko će taj stres i izazovi utjecati na porodice imama. Sigurno da im je nemjerljivo izazovnije kroz sve ovo prolaziti ondje nego ovdje u Federaciji. Ko da su se osnažili nekom Božijom providnošću kako sve to dobro podnose.
