Publika na bosanskom jeziku je počašćena svim prijevodima djela Muhameda Asada do kojih je najčitanije Put u Meku koje do sad imalo pet izdanja. Izdavački centar Islamske zajednice u BiH El-Kalem je objavio četiri knjige Muhammeda Asada: Put u Mekku, Poruka Kur’ana, Islam na raspuću i Šerijat – islamsko zakonodavstvo (esej). Ostale knjige Asada izdane su u Novom Pazaru i Zagrebu.

Dato' Dr Ahmad Farouk Musa MD, MMed (hirurgija), PhD je osnivač i direktor Islamskog renesansnog fronta. Knjigu Neobjavljena pisma Muhameda Asada, zajednički će objaviti Islamski renesansni front i malezijska izdavačka kuća Islamic Book Trust u martu 2024. godine.

Tim povodom vam donosimo predgovor knjige kojeg je napisao Dr Ahmad Farouk Musa.

Za one koji su upoznati s Kur'anskom porukom, Muhammad Asad je figura koja ne zahtijeva nikakvo predstavljanje. Rođen kao Leopold Weiss, ovaj austrijski Jevrej, nakon što se vratio islamu, proveo je svoje mlade dane braneći islam od cionista gorljivo podržavajući palestinsko pitanje. Mnogo je putovao po arapskoj pustinji, služeći kao savjetnik na Kraljevskom dvoru kralja Abd al-Aziza Ibn Sauda. Kasnije je putovao po Iranu i Afganistanu, da bi na kraju završio u Indiji gdje se sprijateljio s Muhammadom Iqbalom, arhitektom Pakistana. On ga je uvjerio da odustane od svog plana da otputuje na istok prema Indoneziji i umjesto toga mu pomogne da intelektualno razjasni premisu buduće islamske republike Pakistan. Kao tvorac ustava Pakistana, Asad je postao prvi naturalizirani građanin te države i tamo je proveo skoro dvije decenije. Stoga nije ni čudo što je većina njegovih pisama u ovoj knjizi bila upućena njegovim prijateljima u Pakistanu, zemlji koju je najviše volio.

Neobjavljena pisma Muhameda Asada istražuju život i intelektualni uticaj Muhameda Asada kroz njegovu prepisku sa islamskim učenjacima u Indijskom Podkontinentu kao što su Chaudhri Niyaz Ali Khan (1880-1976), Sayyid Sulayman Nadwi (1884-1953), Abu'l-A'la al-Mawdudi (1903-1979) i Muhammad Iqbal (1877-1938). Njegov susret sa Muhammadom Iqbalom, osnivačem Pakistana, uvjerio ga je u hitnu potrebu da se na engleski prevede Sahih al-Buhari, najautentičnija zbirka hadisa. Godine 1932., manje od dvije godine nakon dolaska na indijski potkontinent, Asad se upustio u ambiciozni projekat pisanja arapsko-engleskog izdanja Sahīh al-Buhāri.

Uz sredstva koja je dobio za svoj projekat Sahīh, Asad je naručio skup arapskih i rimskih slova koji se mogu koristiti na malim kompresijskim pločama za sastavljanje teksta. Preselio se iz topline Lahorea u Srinagar u Kašmiru kako bi se fokusirao na svoj posao. Ubrzo po dolasku u Srinagar, unajmio je malu mašinu za štampanje ploča zajedno sa kontrolorom, ali mu je i dalje bio potreban kompajler. Tada se obratio Muhammadu Husainu Babriju (um. 1984.), “nezavisnom mehaničaru pisaćih mašina” kojeg je ranije sreo u Lahoreu. Na Asadov zahtjev, on je stupio u kontakt s Abdulom Haqqom, kompajlerom koji je upravo dao otkaz u štampariji i bio spreman da se preseli u Kašmir. Tako je započeo rad na štampanju prvog dijela engleskog prijevoda Sahīha imama Buharija. Nije slučajno što je većina njegovih neobjavljenih pisama bila s Husainom Babrijem, čak i nakon preseljenja u New York, a odatle u Evropu. Asad opisuje Muhameda Huseina Babrija kao najboljeg, i svakako najvjernijeg, od svih prijatelja koje je ikada imao.

Vrijedi spomenuti da se ideja o prijevodu Sahīha rodila tokom njegovog petogodišnjeg boravka u gradu Medini proučavajući nauku o hadisu u Poslanikovoj džamiji. Asad je želio oživjeti pravo razumijevanje hadisa kako bi obnovio izvorni duh islama kakav je propovijedao poslanik Muhammed, a.s. više od hiljadu godina ranije. Ovaj utisak je formulisan u njegovom uvodu u Sahīh al-Bukhāri - Rane godine islama (1938.):

“Ideja o prevođenju Sahiha na engleski jezik, zadatak koji nikada prije nije bio pokušan, pojavila mi se tokom mog petogodišnjeg boravka u Medini, kada sam proučavao hadisku nauku u Poslanikovoj džamiji. U toj spokojnoj atmosferi, neophodnost ponovnog pronalaženja direktnijeg kontakta sa izvornim duhom islama mi se pokazala ogromnom snagom. Nije dovoljno, shvatio sam, znati šta je ovaj ili onaj velikan prošlosti mislio o islamskim stvarima; nije dovoljno živjeti u sjeni misli o kojima se razmišljalo u periodu toliko udaljenom od nas da teško mogu imati bilo kakav neposredan utjecaj na potrebe našeg današnjeg života. Ono što nam je danas najhitnije potrebno je novo razumijevanje i direktno uvažavanje istinskog učenja islama. Da bismo to postigli, moramo još jednom učiniti stvarnim glas Poslanika islama – stvarnim, kao da se obraća direktno nama i za nas: a u hadisu se njegov glas može jasno čuti.”

Izdanje Sahiha na engelskom prvi put je štampan u Srinagaru, Kašmir (dva poglavlja) i Lahore (tri poglavlja) između 1935.-1938. Asad je razvio klasičnu raspravu o autentičnim hadisima uz moderne kritičke perspektive. Ovaj pionirski napor bio je značajan doprinos rastu i razvoju škola mišljenja i proučavanja hadisa u dvadesetom stoljeću. Preostala 92 poglavlja bila su spremna za štampu, ali izbio je Drugi svjetski rat. Asada je britanski režim pritvorio u Indiji nakon rata. Islamska vlada u Indiji koja ga je finansirala od početka projekta Sahīh 1936. godine nastavila je svoju podršku dok je Asad bio u zatvoru u Nizamu, Hyderabad; Asadu je dodijeljena mjesečna plata od Rs. 200 da nastavi svoj rad. Čim je rat završio, Asad se nastanio u regiji Punjab i bio je nestrpljiv da nastavi sa svojim izdavačkim naporima jer su svi prijevodi i komentari Sahīha al-Bukhārīja bili završeni i spremni za objavljivanje.

Međutim, vjerski nemiri su izbili u većini gradova u Indiji, koji su kulminirali formiranjem republike Pakistan. Izgrednici su upali u Asadov dom i opljačkali sve što su mogli pronaći – uključujući njegovu biblioteku i rukopis prijevoda Sahiha koji su bačeni u obližnju rijeku. Asad je ispričao da je svojim očima vidio razbacane listove kako plutaju rijekom Ravi zajedno sa pocijepanim arapskim knjigama dok su plutale strujom. Tako je nestao plod više od deset godina zamornog rada utrošenog na sastavljanje i prevođenje rukopisa. Međutim, Asad nije gubio nadu. Smatrao je da su svi ovi napori zapravo priprema za veću misiju, odnosno prijevod i objašnjenje Kur'ana na engleskom jeziku. Tješio se principom da vrata idžtihada (nezavisnog razmišljanja) nisu i nikada neće biti zatvorena za težnju za ljudskim intelektom. Ovaj utisak je dokumentovan u njegovom uvodu u drugo izdanje Sahiha koje je štampao Dar al-Andalus, Gibraltar, 1981:

“Izdat u pet tomova od strane Arafat Publications u Lahoreu između decembra 1935. i maja 1938. godine, trebao je predstavljati početak postepenog objavljivanja mog kompletnog prijevoda i komentara Sahiha predviđenom za sljedećih pet ili šest godina. Ali čovjek snuje, a Bog određuje. Izbijanje Drugog svetskog rata prekinulo je objavljivanje. Baš kada je trebalo da se nastavi, u ljeto 1947., haos i međureligijski sukobi koji su uslijedili nakon podjele indijskog potkontinenta i uspostavljanja Pakistana (za koji sam i sam radio i borio se od 1933.) rezultirali su u velikom ličnom gubitku - za mene kao i za mnoge druge. Od kraja rata živim u istočnom (sada indijskom) dijelu Pendžaba, a kada je izbila podjela, rukopisi skoro tri četvrtine mog anotiranog prijevoda Sahiha su barbarski uništeni. Svojim sam očima vidio nekoliko razbacanih listova tih rukopisa kako plutaju rijekom Ravi usred pocijepanih arapskih knjiga, ostataka moje biblioteke, i svih vrsta otpadaka; a sa tim jadnim, plutajućim komadićima papira nestalo je više od deset godina intenzivnog rada.”

Kroz njegova neobjavljena pisma saznali smo i mnoge stvari o ovom izuzetnom čovjeku. Novinar, putnik, pisac, lingvista, politički teoretičar, diplomata i islamski mislilac, on je bez sumnje jedan od najuticajnijih evropskih muslimana dvadesetog stoljeća. Također smo saznali kako je nekoliko istaknutih učenjaka, među kojima su Muhammad Abduhu, Ibn Hazm i Ibn Taimiyya, oblikovalo njegove islamske ideje i uticalo na njih. Po sopstvenim riječima poštovanja prema imamu Muhammedu Abduhu, rekao je:

“Njegova važnost u kontekstu modernog svijeta islama – nikada se ne može dovoljno naglasiti. Može se bez pretjerivanja reći da se svaki pojedinačni trend u savremenoj islamskoj misli može pratiti do utjecaja, direktnog ili indirektnog, ovog najistaknutijeg od svih modernih islamskih mislilaca.”

Slično smo saznali iz ovih neobjavljenih pisama kako je srednjovjekovni španski teolog imam Ibn Hazm imao monumentalan utjecaj na Asadove misli; on je u jednom od svojih pisama nazvao Ibn Hazma našeg “Imām al-A'zama” (najvećeg vođu). Ne samo da je koristio metodologiju Ibn Hazma u svom životu, on je također citirao velikog imama u njegovoj poruci Kur'ana. I opet, uprkos snažnom neslaganju u različitim stvarima, slijedio je korake sirijskog teologa iz četrnaestog stoljeća Ibn Taymiyye dok je pokušavao integrirati razum ('aql), tradiciju (naql) i slobodnu volju (irada) – oličenje sinteze Imama Ibn Taimiyye – da se dođe do koherentne i osebujne vizije islama.

Osim njegovih iskušenja i nevolja, možda srceparajuće poglavlje Asadovog života bila su njegova ogorčena pisma prijateljima, posebno Muhammadu Husainu Babriju, tokom njegovog boravka u Sjedinjenim Državama. Sve je počelo kada je završio svoju kratkotrajnu diplomatsku karijeru u pakistanskom ministarstvu vanjskih poslova u oktobru 1952. nakon što mu je odbijena dozvola da se oženi Polom Hamidom, mladom, lijepom, inteligentnom i intelektualno stimulativnom američkom muslimanskom obraćenicom poljskog porijekla. Nije imao izbora nego da podnese ostavku jer je Ministarstvo vanjskih poslova imalo pravilo da mu je potrebna prethodna dozvola da se oženi nepakistanskom državljankom. Iako se prijavio putem odgovarajućeg kanala, njegova prijava je odbijena. Ovo mu nije ostavilo ništa drugo osim da podnese ostavku i razvede se od svoje postojeće arapske žene Munire (um. 1978). U to vrijeme, Asadov sin Talal boravio je u Londonu zajedno sa svojom majkom Munirom, koju je Talal opisao kao damu iz arapskog plemena Shammar u sjevernom Nedždu bez formalnog školovanja, i za koju je islam bio „utjelovljeni, nerefleksivan način života.” Možda pod velikim pritiskom sredstava, ovo je bio trenutak kada je Asad počeo pisati svoj poznati autobiografski putopis Put u Meku.

Uprkos promjenama u svom načinu života, Asad je pisao Muhammadu Husainu Babriju kako bi opisao svoju sreću u novom braku. U pismu od 22. februara 1953. rekao je:

“Bio sam veoma sretan što sam dobio vaše pismo od 3. februara. Sve ovo vrijeme želio sam da ti pišem, jer tvoje prijateljstvo je i zauvek će mi ostati važna stvar: ali svaki put kad bi nešto došlo između, i morao sam da odložim pismo. Kao što ste čuli od Ahmada, došlo je do nekih dalekosežnih promjena u mom životu, i to na bolje. Finansijski trenutno nisam tako dobro kao tokom svoje „diplomatske karijere“, ali i ovo će se, inšaallah, vremenom promijeniti. U svakom slučaju, sretan sam iz najmanje dva razloga: moj novi brak mi je pružio suputnika boljeg nego što sam ikad mogao sanjati, a moj povratak pisanju uklonio je tu frustraciju od koje sam patio dugi niz godina, što ti dobro znaš. Sada sam duboko u radu na svojoj autobiografiji, koja treba da bude gotova do kraja godine (a biće objavljena, očekujem, u rano proljeće 1954.), i već planiram sljedeću knjigu. U svemu tome moja supruga mi je od velike pomoći da iskreno mogu reći da bez nje nikada ne bih mogao povratiti onu svrhu i smisao svog života koji mi je tako dugo nedostajao.”

Međutim, Munira je bila veoma ogorčena i napravila je popriličan problem. Vijest o Asadovom braku izazvala je mnogo kontroverzi u Pakistanu, a skandalozni članci u pakistanskoj štampi navode da se on možda vratio judaizmu. Ovo je vjerovatno bila najbolnija epizoda u njegovom životu. Očekivano, Asad se oslanjao na Babrija za informacije i vijesti iz Pakistana. Nakon ostavke iz pakistanske diplomatske službe, pisao je Muhammadu Husainu Babriju:

“Ove zlonamjerne laži štete mojoj reputaciji i želio bih da odgovorim na njih u štampi, ako je moguće. Ali da bih to uradio, moram da vidim šta je zapravo napisano o meni i ko su odgovorni za ovu klevetu. Stoga ću vam biti veoma zahvalan ako odmah prikupite sav materijal koji u vezi s tim možete pronaći u pakistanskoj štampi i odmah mi ga poslati. Ako bude potrebno, imenovati ću advokata u Lahoreu ili Karačiju da u moje ime podnese tužbe za klevetu protiv odgovornih novina. Računam na vas da ćete mi što prije dostaviti materijal i javiti mi šta ste čuli o meni i od koga.”

Bez obzira na to, nikada ništa nije dokumentovano o bilo kakvim sudskim predmetima u vezi sa ovim pitanjem. Međutim, jedna istaknuta ličnost je u to vrijeme stala u odbranu Muhameda Asada. Bio je to niko drugi do islamski ideolog džemata, Maulana Sayyid Abul A'la al-Mawdudi. Kako bi očistio svoje ime od zlonamjerne klevete, Asad je 16. juna 1953. napisao dugo pismo Altafu Hussainu koji je bio urednik novina Dawn u Karačiju. Ovo pismo je izražavalo njegovo mentalno stanje tjeskobe zbog zlonamjernih kleveta protiv njega:

“Dragi moj Altaf Hussain,

Prije nekoliko dana, prijatelji su me obavijestili da se određene glasine o meni namjerno šire Pakistanom. I usmeno i u štampi, sa očiglednom namjerom da naruši moju reputaciju. Ne znam detaljno šta se o meni priča, ali izgleda da je glavna linija napada to

(1) Promijenio sam svoj stav u islamskim pitanjima u odnosu na ono što je bio u posljednjih četvrt stoljeća;

(2) Trebao bih biti simpatičan političkim pokretima kojima se cijeli muslimanski svijet, a posebno Bliski istok, suštinski protivi; i

(3) Pretpostavlja se da sam odlučio da stalno živim u Americi i napustim domovinu po svom izboru, Pakistan.

Ove tvrdnje su toliko grozne i toliko daleko od istine da se ne bih trudio da im proturječim da nije činjenica da ono što sam o njima čuo iz nekoliko izvora izgleda ukazuje na namjernu kampanju protiv mene. Dopustiti da takvi napadi prođu bez kontradiktornosti je više nego što se od mene može očekivati. Biću vam stoga veoma zahvalan ako vidite svoj način da ovo pismo u celosti objavite u rubrikama „Zore“ i tako mi pružite priliku da se branim od klevete i klevete. Čini se da su napadi na mene povezani sa mojom ostavkom iz pakistanske diplomatske službe u jesen 1952. godine, pa je postalo neophodno da javno objavim razlog te ostavke. Početkom ljeta 1952. podnio sam zahtjev Vladi Pakistana za dozvolu da se vjenčam sa strancem (prema pravilima pakistanske službe za vanjske poslove nijednom službeniku PFS-a nije dozvoljeno da se oženi državljankom druge zemlje bez izričitog pristanka Vlada). Žena koju sam namjeravao oženiti bila je američka državljanka poljskog porijekla, rimokatolkinja po rođenju i muslimanka po preobraćenju.

Želio bih da istaknem da se njeno prelazak na islam dogodio prije nego što sam je upoznao; to je zaista bila zajednica iskustva i vjerovanja koja nas je u prvi mah spojila. Ova činjenica je bila poznata Vladi. Ipak, odobrenje za brak je odbijeno i prihvaćena je ostavka koju sam, po pravilima, morao da podnesem uz prijavu za brak. Oženio sam dotičnu damu 1. novembra 1952. Otprilike u isto vrijeme jedna američka izdavačka firma mi se obratila sa prijedlogom da napišem svoju autobiografiju: za mnoge Amerikance i Evropljane životnu priču Evropljanina koji je primio islam u Njegova mladost i od tada se poistovjećivao sa pogledima i interesima muslimanskog svijeta izgledalo je vrlo neobično. Prihvatio sam prijedlog ne samo kao književni prijedlog već i zato što mi se činilo da, opisujući vlastitu priču, razumijevanje zapadnih čitatelja i na taj način doprinosim boljem uvažavanju, na Zapadu, naše slavne religije koja od mog obraćenja 1926. bio je centralni faktor mog života i mog rada. Pisanje ove knjige učinilo je neophodnim da ostanem u Americi dok rukopis ne bude završen i objavljen. Ni u jednom trenutku nisam namjeravao da se ovdje za stalno nastanim. Pakistan je uvijek bio i uvijek će ostati zemlja kojoj dugujem svu moju lojalnost; ne samo zato što sam čvrsto i otvoreno vjerovao u ideju Pakistana od 1934. (što će mnogi moji prijatelji moći svjedočiti), već i zato što sam uvijek bio uvjeren da je uspostavljanje države zasnovane na ideologiji islama je od najveće važnosti za oživljavanje istinski islamskog duha u cijelom muslimanskom svijetu. Od kada sam primio islam 1926. godine, svu svoju energiju sam posvetio propagiranju njegove ideologije. Stavovi izraženi u mojoj knjizi Islam na raspuću, koja je objavljena 1934. i više puta preštampana u Pakistanu (i takođe objavljena na arapskom, u Bejrutu, u nekoliko izdanja od 1945.), kao i stavovi […] (nedešifrirano)

Zakon o službenim tajnama, nažalost, ne dozvoljava mi da detaljno opišem svoje aktivnosti i nastojanja u cilju islama i muslimanskog jedinstva, u vrijeme dok sam bio načelnik Odjeljenja za Bliski istok u Ministarstvu vanjskih poslova. Mogu samo da napomenem da ako bi Vlada ikada smatrala za shodno da obelodani relevantne zapise, mnoge memorandume koje sam napisao o glavnim problemima pakistanske politike na Bliskom istoku, izvještaje o mojoj službenoj turneji po Bliskom istoku 1951. i druge turneje 1952. godine (preduzete u društvu pakistanskog ministra vanjskih poslova), kao i preporuke koje sam u kontekstu ovih obilazaka dostavio našoj Vladi, potvrdili bi moju tvrdnju da je svaki uticaj koji sam imao uvijek bio usmjeren na jačanje veze jedinstva između različitih komponenti muslimanskog svijeta i u borbi protiv svih trendova koji bi mogli biti štetni interesima cijelog muslimanskog svijeta, a posebno muslimanskog Bliskog istoka.

Razumijem da su neke zlonamjerne osobe širile lažne glasine da se zbog svog porijekla zalažem za zbližavanje Arapa i takozvane Države Izrael i da sam krišom “posjetio Državu Izrael”. Ništa nije dalje od istine i u tom pogledu, vlada Pakistana bi, ako je potrebno, mogla potvrditi moju tvrdnju. Ne samo da nikada nisam posjetio niti namjeravao posjetiti teritoriju pod kontrolom Jevreja u Palestini, već sam također uvijek smatrao arapsku borbu protiv cionističke okupacije razlogom s kojim se Pakistan mora bezrezervno identificirati ako želi ispuniti svoju historijsku ulogu prvaka, a ne samo islama nego i prava i pravde.

Zapravo, moje protivljenje cionizmu i ideji jevrejske države u Palestini bilo je jasno i prije nego što sam postao musliman: jer u mojoj prvoj njemačkoj knjizi Unromantisches Morgenland, objavljenoj 1924. – čiji su primjerci još uvijek sačuvani – snažno sam zagovarao arapsku stvar i borio se protiv cionističkih ciljeva na moralnim osnovama. Uistinu, upravo je to uviđanje nepravde koja je učinjena Arapima, ono što me privuklo njima tih prvih godina i tako je, posredno, postalo početni uzrok mog interesovanja za islam i mog konačnog preobraćenja 1926. godine.

Oni koji su me poznavali svih ovih mnogo godina prije i poslije uspostave Pakistana potpuno su svjesni da mi moj prelazak na islam nije donio, niti se očekivalo da će mi donijeti bilo kakvu materijalnu korist. To što ja, na osnovu mog javnog dosijea u muslimanskom svijetu koji se proteže više od dvadeset pet godina, sada trebam biti prisiljen da se branim javno od neopravdanih i neutemeljenih optužbi je loše svjedočanstvo o vrijednosti koju neki muslimani pridaju mom životu kojeg sa proveo u službi islama. Podrazumijeva se, međutim, da takav zlonamjerni stav pojedinaca neće ni najmanje utjecati na moju lojalnost cilju islama koji sam svojom voljom prihvatio samo zato što sam ga smatrao i smatram uzrokom istine. Moj život je otvorena knjiga i svi koji su imali lični kontakt sa mnom u proteklih dvadeset i pet godina moći će svjedočiti onome čemu sam težio. A Bog je najbolji od svih svjedoka.”

Muhammad Asad je ostao intelektualno aktivan do kraja svog života. To se očituje u njegovom životnom djelu The Message of the Qur'ān, objavljenom 1980. godine, koji se smatra najboljim engleskim prijevodom Kur'ana i najvažnijim u prenošenju značenja i senzibiliteta originalnog arapskog teksta. Njegova odanost islamu ostala je neoštećena i nepokolebljiva do kraja. Zaista, Talal je zabilježio poslijednje sjećanje na svog oca kada ga je krišom posjetio u bolnici u Bostonu:

“Kada sam ušao u sobu, zatekao sam ga kako klanja namaz na svojoj sedžadi nesvjestan mog prisustva.”

Leopold Weiss je rođen 2. jula 1900. Muhammad Asad je umro 20. februara 1992. godine.