Prvog februara 1925. godine kralj Aleksandar je priredio dvorski bal. Pozivu se odazvao i dr. Mehmed Spaho, što je gospodi na balu, osobito vladinim ministrima i namjesnicima, potaklo naslućivanje zašto je on tu kad je samo koji dan prije, ozlojeđen i ljut, u ime svog Poslaničkog kluba u pismenoj formi kralju osuo drvlje i kamenje na vladu, a tu su oba čelnika, Nikola Pašić i Svetozar Pribićević. Kako će im gledati u oči nakon što je napisao: «... vlasti vrše strašna nasilja nad Muslimanima, koja se sve više množe i bivaju sve strašnija», moli «za zaštitu naroda i za kaznu krivaca». Dočekali su ga podozrivo s neiskrenim osmjesima, s licima koja su izražavala svirepost i moć. U svojim diskretnim šaputanjima nagađali su da je došao iskoristiti kraljevo dobro raspoloženje za upit šta će Veličanstvo odgovoriti na žalbu.
Bal je trajao, plesovi su se smjenjivali, sretna lica ćaskala u sjaju raskošnog ambijenta, a doktor ostajao po strani. U vrijeme predaha kralj je, šetajući, zastajao kod pojedinih zvanica i izmjenjivao s njima laskave riječi. Njegova pažnja se u jednom trenutku zadržala i na uzdržanom Spahi. Pošto izmijeniše diplomatske pozdrave, kralj upita:
- Kako se zabavljate, gospodine doktore?
- Vaše Veličanstvo, više bih volio da ste me pitali kako se osjećam.
- Pretpostavljam. Samo, vaša pažnja nadilazi brigu za vaš narod.
- Molim, Vaše Veličanstvo, da budete određeniji?
- Snažno podupirete političare u prečanskim krajevima Kraljevine, stojite uz Radića, a vrlo dobro znate da on vapi za republikom. Traži republikanac – i tu riječ kralj naglasi – da se država uredi na konfederalnoj ili federalnoj osnovi.
- Vaše Veličanstvo, šta u tome ima loše?
Kralj se cinično osmjehnuo:
- Mi smo ipak ovde da se zabavljamo, zar ne? Želim da se prijatno osećate među ovim divnim svetom.
*
Mada «Gajret» nisu više uređivali njegovi osnivači i nije pripadao «naprednim muslimanima», među kojima je i sam bio, književnik Edhem Mulabdić ga je jednako čitao i pisao u njemu, svejedno što taj list sada zrači srpskim duhom. Kao školski nadzornik, pratio je razvoj prosvjete i radovao se svakoj završenoj školi nekog Muslimana, svejedno je li diplomac dobio materijalnu potporu «od ovih odavde ili onih odande». Živo se sjećao i mladih lica iz sarajevske Preparandije, prvih učenica Muslimanki. Na jednoj fotografiji, među inovjerkama, poznade Šemsu Tudaković, prvu muslimanku učiteljicu iz Tuzle. Oduhovljena lica, nježna, kratko ošišana, još je ličila na djevojčicu. Učila je i solo pjevanje. Kakav glas je imala! On i njegove kolege brzo su otkrili njen jedinstveni dar za muziku. Pjevala je u horu Preparandije, potom u ženskom sastavu hora Muslimanskog kulturnog društva «Gajret», a onda se osamostalila za solo pjevanje. Njena pjesma je oplemenjivala duše ljudi pa su je zvali u sva viđenija društva. Svako je bio srećan ko je makar jednom čuo njenu pjesmu. Svakome je nedostajala kad se vratila u svoj zavičaj. «Počele su i naše žene javno širiti prosvjetu», zaključio je zadovoljno, ispraćajući djevojku u svojim mislima, «a bit će, ako Bog da, prilika i za nove radosti». Ovdje se borba vodila za elementarnu pismenost, a Evropa je dosezala visoke domete ne samo u kulturi nego i u nauci. «Mi nastojimo da opismenimo čovjeka, a Britanci izumiše televizijsku sliku! Kako smo daleko za svijetom!» žalio je.
*
Prvog dana proljeća Muhidin Muho Begović sjede u voz na pruzi za jug, gdje ga je čekala stara domovina. Brzo je prestao misliti na uplakanu Anu, koja ga je ispraćala s perona i na njene riječi kako misli da se on, svejedno što je obećao, više neće vratiti. Krenuo je s nejasnim osjećajem straha i brige. U svijesti mu se jedino stvrdla misao na neizvjesnost. Dok nije krenuo, imao je vremena da razmišlja, a sada mora biti jasan i konkretan, mora djelovati, postići cilj. Ta jasno obrazovana misao probudila je u njemu odgovornost kakvu odavno nije osjećao. U vožnji svaka nova stanica opominjala ga je na težinu i važnost posla kome se približava.
Putovao je, s prekidima, dva dana. Na jugoslavenskoj granici, na ulazu u Hrvatsku, nakon toliko dugog vremena, preplavilo ga je novo osjećanje - maternji govor! Začuo je riječi svoga jezika. Opčinjen time, tako se zagledao u službenog carinika da mu nisu odmah doprle do svijesti riječi: «Gospodine, osobne isprave, molim. Putovnicu». Na ponovljeni, strožiji zahtjev, trgao se, zamucao i zbunjeno stao pipati džepove. Dokumente je našao tek u posljednjem. Izazvavši sumnju, morao je pokazati sve svoje stvari a u putnim torbama i posljednju sitnicu te, uz to, odgovarati na dodatna pitanja.
Drugu kontrolu, ne graničnu, imao je u vozu na stanici Bosanski Brod, pošto je za sobom ostavio Hrvatsku i Savu. Službenik, pošto je pogledao dokumente, srdačno je kazao:
«Dobro došli u Bosnu, gospodine». Vagon se punio novim putnicima. Bjehu ljudi različitih i šarolikih nošnji a duša mu naraste kad vidje ženu u zaru i muškarca u šalvarama, s trambolozom oko pasa i fesom na glavi. Gledao ih je punim srcem, osjećajući onu radost kakvu čovjek doživi nakon buđenja poslije ružnog sna. Bješe noć, pa ipak mu se činilo da vidi puno pred sobom. Kroz prozor se naziralo i prvo plavetnilo zore. Pokatkad iz plavičaste magle izrone krune drveća i pokažu krovovi kuća pored pruge. Gdjegdje i munara neke džamije. Ti prizori su mu uvećavali radost: domaće tlo! svoja zemlja! svoja naselja! svoji ljudi! sve – svoje! Kako je više mislio na to tako se više budio i jače osjećao da živi.
Bješe se razdanilo kad je voz stao na željezničkoj stanici u Doboju. Muho se ovdje preselio u teslićki voz. To ujedno bješe njegovo posljednje presjedanje na ovom zamornom putu. Ni jedne prethodne noći nije dovoljno spavao pa je već osjećao umor u očima. Preostalih trideset kilometara vožnje, koliko je ostalo do cilja, došlo mu je kao najveći napor. Što od umora, što od neizvjesnosti, oni početni osjećaji izazvani ulaskom u zemlju, tako snažni i jasni, sada su se stišali. Prostor oko sebe je posmatrao sa više uzdržanosti i sa manje emocija.
Ni jednu stanicu, koju je ranije poznavao, dobojsku, jelašku ili teslićku, nije našao puno drukčiju nego što je bila u njegovo doba. Niti im je šta dodavano niti šta oduzimano. Jedino su im se fasade olinjale a okoliš zanemaren, prepun smeća. Slično bješe i s ljudima; isti su, samo su sada mršaviji i zapušteniji. Usporedio ih je sa onima iz svoje mladosti. Nigdje nije vidio gospodu koju pamti iz tog vremena. Nema njegovanih, pametnih lica muškaraca u elegantnim odijelima savršenog kroja, na čijim glavama su se isticali šeširi širokog oboda a u rukama štapovi za šetnju niti vidi dame u raskošnim dugim haljinama da sa svojim muževima idu «ispod ruke». «Čim se promijeni država, promijene se i ljudi», pomislio je.
Centar Teslića, sa svojom širokom makadamskom ulicom, željezničkom stanicom i fabrikom, bješe isti kao i prije dvadeset godina. Ugledavši ga, Muhi se na trenutak učinilo da nije nikud ni odlazio. U produžetku su Redžina gostionica, sa istim natpisom: kahva kod Redže, i prenoćište, jedva nalik na hotel, ali koji je još služio svojoj svrsi. Muho krenu hotelu da rezerviše sobu. Odložit će stvari, ali neće odmah odmarati. Od potrebe za odmorom, jača bješe želja da odmah sazna u kakvu je zemlju došao. Na recepciji upita za smještaj.
- Izvolite, gospodine, kakvu sobu želite?
- Jednokrevetnu.
- Dobit ćete najbolju, s pogledom na rijeku. Molimo da date ličnu kartu.
Pošto je pogleda, recepcionar naglo promijeni izraz lica.
- Upravo s sjetih - reče - nemamo slobodnih soba.
- Kako, sad ste... ne razumijem?
- Potražite je na nekom drugom mjestu. Izvolite!
I vrati mu dokument.
Izašao je i krenuo Redžinoj gostionici. Ona bješe sasvim prazna i Muho htjede da se vrati već s vrata. Zaustavi ga mehak glas iz prikrajka:
- Izvolite, gospodine. Bujrum.
Pred njim se pojavio crnokos bucmast mladić glomaznog tijela, ali blijedog i tužnog lica.
Muho prihvati ponudu, odabra sto, smjesti stvari, sjede, naruči kahvu, ne prestajući se čuditi zašto je u jeku dana lokal ovako pust. Da bi počeo kakav-takav razgovor, zovnu mladića i zamoli da malo posjedi s njim. Krenu od svog iznenađenja.
- Ramazan je, gospodine - objasni mladić mirno - muslimanski post, a drugi gosti ovdje rijetko svraćaju.
- Ah, tako...
Muho osjeti kako mu se srce steže. - Ja... i ja sam musliman, ali... zaboravio sam... Dugo sam izvan zemlje. Dohodim spolja.
- Morem li vam u nečemu pomoći?
- Poznavao sam vlasnika ovog lokala, gostioničara Redžu. Mogu li ga vidjeti?
- Ne merete, gospodine. Babo mi je preselio.
- Njegov ste sin?
- Jah, Sejfo Seferović.
- Rahmetli Redžo je poginuo u ratu?
- Jok. Preklani ga ubili pravoslavci s Borje.
Muho na tren ušuti. Izmiče mu pokušaj da na ovom mjestu dobije informacije. Kuda da krene? Koga od ostalih mještana zna? Na um padoše mu Dikadžići, Salih i Besim, rođaci njegove rahmetli žene Nefe. Upita za njih.
- Sjećam ih se kao dječak. Davno su poginuli. Besim je ubijen u radničkim demonstracijama a Salih je nestao u ratu, negdje na Soči - odgovorio je Sejfo.
Muho ponovo umuknu. Brigu mu ublaži mladić istim pitanjem:
- Morem li ja u nečemu pomoći?
- Zanima me život ovdje, stanje, prilike... Koliko ti znaš o tome?
- Nimalo manje nego što znadu i moje komšije.
- Muslimani?
- Jah, oni.
- Kako vam je?
- O tome stalno pišu naše novine «Pravda». Imam ih čitavo dëme. Hoćete li da vam ih dam? Izaberite šta vas zanima.
- Hoću, hvala, ali bih htio čuti nešto o ovom mjestu, o njegovom okruženju. Novine ne stižu svuda.
- U pravu ste. Onda ovako: ovdje vedri i oblači pop Savo Ilić, pravoslavni sveštenik, ljuti radikal. Tuče ljude korbačem, prijeti zatvorom ili oduzimanjem koncesija ako mu se imalo suprotstave. Svako mu mora udovoljiti, bezbeli i mi gostioničari – samo muslimani! Iznesemo sve što zatraži, piće i jelo kakvo želi, al´ nek´ stisnemo pa zatražimo da to plati. Uđe u radnju kod privatnika, odabere sedlo za svog konja i ode jahati bez brige da će mu sedlar tražiti novac. Ovdašnji poduzetnik Gustav Seidl imao je lijepe, elegantne saonice. Proda ih gospodinu Ferizbegoviću, mom komšiji, koji pošalje kočijaša i konja da ih doveze. Hoćeš brus! Prije nego što je kočijaš došao do saonica, pop pošalje svog sina i konja i – Bog te veselio! Ferizbegović ga mirno upita gdje su njegove saonice. Mjesto pristojna odgovora na pristojno pitanje, Ferizbegović dobije sijaset najsurovijih pogrda i, da se nije izmakao, dobio bi korbačem jer je pop žestoko zamahnuo. Ako to ponovi, zaprijetio je sveštenik, dat će ga zatvoriti i protjerati iz Teslića. Jednom dječaku je od njegove kandžije iscurilo oko.
- Šta radi vlast? - upita Muho.
- To je vlast. Niko nikad nije odgovarao ni za veće zulume, nigdje, pa ni ovdje ili u Tešnju. U Tešnju su, u januaru, načinili nezapamćen izborni teror, progonili i hapsili ljude. Općinski službenici, Srbi, u mekteb su sazivali ljude i prijetili. U grad je sa strane došlo bukadar razbijača i siledžija koji su tražili da ubiju naše istaknute građane a posebno narodnog dobrotvora Ademagu Mešića, veseleći se što je na sjednici Četničkog udruženja već pala takova odluka. Naši ljudi tako nisu pošteđeni ubistava, naročito u krajevima gdje caruje hajdučija. Tu se pljačkaju i ubijaju muslimanski seljaci, bilo pojedinačno ili u grupama. Do takovih ubistava došlo je upravo poslije prijetnji i napada na muslimane u Jajcu, Čajniču, Visokom, Glamoču i drugim mjestima. Jesenas, krajem septembra, u bilećkom srezu zaklana su četiri Muslimana.
- Jesmo li organizovani?
- Jesmo. Imamo Jugoslovensku muslimansku organizaciju uz koju su skoro svi Muslimani. Vođa je doktor Mehmed Spaho, Sarajlija, a desna ruka mu je profesor Hamzalija Ajanović, Tešnjak. Oni se često čuju i u Beogradu. Al´ kakva hasna, kad njihove riječi ne piju vode. Imaju više protivnika nego kose na glavi. Napadaju ih stalno i nastoje im kidisati. Pokušali su to već više puta. Ti radikali prosto mahnitaju.
- Kako ih gledaju Hrvati i Slovenci? Ovo je i njihova država.
- Ne vole ih, ali šute. Njih ne tlače.
- Imaš li kazati i štogod lijepo?
- Malo, bude đahkad... Pamtimo lanjsku «Napretkovu»
zabavu ovdje. Priredili je naši Hrvati u sali fabričkog kina. Svirao je tamburaški zbor Radničke čitaonice. Skupilo se sijaset težaka Hrvata, katolika i muslimana. Došli su čak i pravoslavci.
- To je ipak njihova zabava, njihov zbor. Imaju li šta naši?
- Imaju Tešnjaci, mi nejmamo. Fale nam obrazovani ljudi.
- Ide li omladina u školu?
- Pokoje muško.
- A u mekteb, u džamiju?
- Svi. Vjera nam je jedino što imamo.
Muho opet ošuti, pa će:
- Nisu me primili u hotel.
- Ne čudi me. Dat ću vam ja sobu.
Opruživši se na sećiji u musafirskoj sobi i gledajući jastuke s izvezenim cvijećem, ćilim, peškune, mangalu, džambez... Muho osjeti davni miris stvari s kojima je nekad živio. Na zidu se nalazila levha s Bismilom i surama. Odahnuo je oslobodivši se nepoznatog tereta i u mislima se zahvalio Bogu što ga je doveo na trag koji je bio izgubio. Svana, sa stenjačke strane, dopro je eho ezana na koji se sav pretvorio u uho. Srce mu se punilo novom snagom. «Sutra ću, ako Bog da, i ja zapostiti», pomisli, «i neću otići dok ne dočekam Bajram».
Poslije podne, odmarajući se, počeo je prelistavati i čitati odjeljke u novinama koje mu je domaćin dao. Neke su bile pohabane, stare više mjeseci. Čitao je:
«... kako je radikalski poslanik protojerej Pavle Ubavić u Glamoču 28. avgusta l924. rekao: «Meni je Nikola Pašić rekao, da ćemo mi s oružjem u ruci premlatiti Hrvate i muslimane i najposlije ostatak iz zemlje protjerati ili ih dotjerati dotle, da nam budu robovi i pred nama kleče»...
... riječi dr-a Milana Srškića izgovorene pristašama Radikalne stranke u Visokom 2l. septembra l924.... «Vi ste postali Spahini kmetovi. Zato pripravite oružje i municiju, jer će doći momenat, a taj nije daleko, kad će se to morati raščistiti»;
... govor popa Grugurevića, koji j u Jajcu, l4. septembra l924. pozivao Srbe na obračun s muslimanima rekavši: «Sud sluša bega Kapetanovića i ide plijeniti siromašnog kmeta, ali tada se nađe mlado Srpče i udari krvopiju bega nožem u trbuh! Živjelo mlado, Srpče! Eto tako braćo Srbi i svi treba i – mora da se pokažete kao i to mlado Srpče»;
...»Srpska riječ» je pisala: «Za Srbiju je Bosna i Hercegovina što je za Francusku Elzas i Lorena. Ona je zauvijek spojena sa Srbijom i nema te sile koja je može rastaviti od Srbije. Nikakvo glasanje ne može da izazove neke imaginarne promjene. Bosna je srpska. I ostaće srpska: milom ili silom»;
u članku «Čija je Bosna» (Srpska riječ) Krsta Marić potvrđuje da je Bosna srpska i upozorava da treba da bude srpska i ekonomski i činovnički. Kritikuje zašto to već prije nije ostvareno, jer se samo na taj način može «sve muslimane srbizirati». Marićev je zaključak da muslimanske mase glasaju za Spahu iz vjerskog fanatizma i da bi se one «lako srbizirale» ako bi osjetile da je Bosna srpska ne samo istorijski nego i ekonomski i činovnički. «Bez ove promjene sav naš trud među muslimanima biće uzaludan», završava Marić;
pa dalje: Pokolj muslimana u Sandžaku, Crnoj Gori i Makedoniji;
«Spahu treba objesiti»;
Gornji Vakuf: «nema dana bez napadaja na muslimane»;
Cazin: «pravoslavni seljaci, većinom doseljenici iz Like, uzurpirali su erarno zemljište, inače seosko ispasište sela Šturlića, radi šta je češće puta – pa i ljetos – došlo do incidenata između seljaka uzurpatora i muslimana. Incidenti su se završavali i krvoprolićem a vlasti još nisu riješile spor»;
Visoko: «Žandarska nasilja»;
Pazarić... Tarčin: «Napadaji na muslimane»;
Sarajevo: «Divljački postupak policajca», «Nesigurnost u okolini», «Atentat bombom»;
Kalinovik: «Progoni ga, jer je musliman»;
Čapljina: «Kako se postupa s muslimanima»;
Maglaj: «Divljački postupak službenih lica», «Dioba seoskih ispaša samo srpskim dobrovoljcima», «Suhi zulumi»;
Tuzla: «Suhi zulumi u Tuzli»;
Banja Luka: «Suhi zulumi»;
Travnik: «Progon muslimana»;
Mostar: «Orjunski razbojnici na djelu», «Žandari – razbojnici», «Krvavi događaj u Mostaru»;
Konjic: «Bez revolvera nema posla», «Krvav zločin», «Službena nasilja nad mirnim građanima»;
Sanski Most: «Žandari napadaju ljude»;
Olovo: «Krvavi zločini nad muslimanima»;
Čajniče: «Žandarski zulumi u Miljevini»;
Stambolić: «Napadaj pravoslavnih na muslimansku obitelj»;
Zvornik: «Bezakonje protiv muslimana»;
Alipašin Most: «Žandari je tuku, a policija kažnjava»;
Brčko: «Paljevine u kotaru»,
Gacko: «Nasilje državnih službenika»;
Bijeljina: «Koban slučaj»;
Žepče: «Žalosne prilike»;
Bugojno: «Ordinarna otimačina»;
Srebrenica: «Kako se postupa prema muslimanima»...
Muho odjednom osjeti jak potres u svojoj nutrini, nalik na grč, pusti novine i napola se pridiže. Trebalo mu je više zraka. Disao je s naporom, zastajao mu je dah. Skoliše ga teške, gotovo čujne misli: «Bože moj! Bože moj, šta nam rade! Ostati ovdje?! Zar s njima živjeti? Šta sad da činim? Ostavim li dijete tamo, povlašit će ga; dovedem li ga ovamo, ubit će ga. Bože Svemogući! Proveo si me kroz mnoga iskušenja, provedi me i kroz ovo». Zatim se zamisli nad sobom, nad snagom i pameti koju ima i na to šta njome može učiniti. Malo! Uplaši se ovog trenutka, prože ga zlo osjećanje i skameni se u toj nemoći da učini izbor. Ta slabost potraja neko vrijeme, do časa kad ponovo dođe do jasnih misli. Naglo ustade, kleknu kao na namazu, ispruži ruke i glasno, iz dubine pune duše, obrati se Bogu. Govorio je osjećajući uzbuđenje naraslo do gušenja. Svaku molitvu je završavao aminovanjem. Na taj način se borio protiv svoje nastale slabosti i sveopće nemoći. «Bože moj», govorio je trudeći se da sačuva mir, «ako sam griješio, ispaštao sam grijehe. Nisam Te posve zaboravio, nemoj ni Ti mene. Halali mi. Ne molim za sebe, molim Te za svoju djecu. Izgubio sam jednog sina, pomozi da ne izgubim drugog».
Na kraju pade ničice i ostade prikovan za tlo.
*
Na samom izmaku godine, 29. decembra, dr. Mehmed Spaho je na pitanje novinara govorio o problemima Bosne i Hercegovine.
- Našoj stranci se najviše prigovara - kazao je on - što nosi vjersko ime. Taj je prigovor posve neosnovan. I druge, mnogo veće stranke u našoj državi, nemaju istina vjerskog imena, ali su po svojim biračima i po izabranim poslanicima u osnovi vjerske.
- Zašto su se, gospodine, muslimani Bosne i Hercegovine okupili u vašoj stranci?
- Muslimani Bosne i Hercegovine morali su se okupiti u jednoj organizaciji, da se brane od raznih iznimnih mjera na ekonomskom i kulturnom polju, koje su imale očevidno
protivmuslimanski karakter. Agrarna reforma sprovedena je u Bosni i Hercegovini po sasvim drugim načelima nego li u drugim dijelovima države, a uzrok tome ne možemo naći ni u čemu drugome, do li u tom što se uglavnom radilo o oduzimanju zemlje muslimanskih seljaka. Našu vjersko-prosvjetnu autonomiju, koju smo teškom borbom zajedno s pravoslavnima kod Austro-Ugarske izvojevali, i koja nam je Vidovdanskim ustavom zajamčena, ne poštuje vlada. Iako ustav govori o punoj jednakosti i ravnopravnosti svih građana, ipak se u svim granama državne uprave pravi razlika između Muslimana i drugih. Činovnici Muslimani s punim kvalifikacijama i dugogodišnjom praksom otpuštaju se iz državne službe, a na njihova mjesta dolaze drugi činovnici bez ikakvih kvalifikacija.
Svi naši poslanici izabrani su u Bosni i Hercegovini, a naša je stranka sve do posljednjih nasilničkih izbora bila najjača stranka ove pokrajine. Prirodno je da se mi najviše zanimamo za pitanja Bosne i Hercegovine, ali u tome tražimo samo svoju jednakost s ostalim pokrajinama.
- Koji su sada Vaši zahtjevi, gospodine poslaniče?
- Mi sada tražimo da se i kod nas kao i u drugim dijelovima države provedu općinski izbori i da se poštuju ustavom zajamčene općinske samouprave a prestanu komesarijati. Tražimo da se što prije izjednače svi državni tereti, posredni i neposredni porezi, te porezna administracija, čija nejednakost dovodi do nejednakog opterećenja naroda. Tražimo isto tako da se sve što se u državnom budžetu daje za kulturne i ekonomske potrebe naroda, dijeli srazmjerno i pravedno na sve krajeve naše države.
Godina je ispraćena bez puno nade da će sljedeća biti bolja.
I ne samo sljedeća.
