Svako će bar jednom u životu stati i pogledati u oči svojim grijesima, nekima će to vjerovatno biti i posljednji pogled, ali nigdje na svijetu čovjek ne može tako snažno osjetiti da je ostao sam, nasamo sa grijesima, kao na Arefatu.
Milioni ljudi u bijelom na 10 kvadratnih kilometara, a svako je opet na svoj način sam, okrenut sebi, prebirući svoje velike i male greške, moleći Boga za oprost. Vjerovatno je zato Muhammed a.s. i kazao: Arefat je hadž.
Dok stojim tako ispod Brda milosti na plus 35 stepeni, a hlada nema nigdje, osim kod onih koji su uzeli kišobrane što ih saudijske telekomkompanije dijele kao promotivni materijal, zapitam se da li će možda tako izgledati Sudnji dan. Zapravo, u nekoj puno blažoj formi tako ga i zamišljam, pred Bogom ću se pojaviti u samo dva bijela komada platna u koje će me umotati kad me isprate s ovoga svijeta, staću pred Njega. Pitaće me isto ono što sad pitam sam sebe, šta sam to spremio za onaj svijet, šta sam s ovoga ponio. Ništa. Malo dobra, puno grijeha i nadu da će On oprostiti.
Arefat je, ustvari, prema određenim predanjima, po tome i dobio ime, ljudi tu dolaze, priznaju svoje grijehe i mole za oprost. Prema nekim drugim predajama, Arefat, čiji je centralni dio Brdo milosti, dobio je ime od riječi „sresti se". Naime, prenosi se da su se prvo dvoje ljudi na zemlji Adem i Hava, nakon što ih je Allah dž.š. protjerao iz dženeta, prvi put sreli na Brdu milosti poslije mnogo lutanja po pustinjama.
Oblačenjem ihrama dan prije Arefata, odnosno dva dana prije Kurban-bajrama, počinju hadžski obredi, a prvi od njih, i ujedno najvažniji, upravo je Arefat, a obaveza svakog hadžije je da na toj visoravni provede dio dana u periodu od podnenamaza do jacije. Nakon toga, hadžije u toku noći odlaze na Muzdelifu, koja se nalazi nedaleko od Arefata, i tu sakupljaju kamenčiće za kamenovanje šejtana na Mini. Treba skupiti 49 kamenčića, ne većih od lješnjaka. Morao sam se malo našaliti, pa sam pitao treba li veličina kamenčića biti naspram veličine grijeha, pa da odvalim koju stijenu. Ipak sam se zadovoljio sićušnim kamenjem. Sa Muzdelife se ide na obavljanje glavnog tavafa oko Kabe, zatim povratak na Minu prvog dana Bajrama i bacanje kamenčića na veliko džemre, stub koji simbolizira šejtana, i poslije toga šišanje. Kada se sve to obavi, mogu se skinuti ihrami i naredna dva dana ostaje još obaveza da se baca po sedam kamenčića na malo, srednje i veliko džemre, te oproštajni tavaf.
Šejtan je ljudima kriv za mnogo toga, pa ima i onih koji hoće da mu naplate dug dok mogu, i nije im dovoljno da ga gađaju samo kamenčićima. Tako se među milionima kamenčića koji lete prema stubu, koji simbolizira šejtana, našla i jedna limenka. Mina je poznata po tome što je to ogromno šatorsko naselje, a tokom ovogodišnjeg hadža, saudijske vlasti najavile i gradnju novih hotela na Mini kako bi povećali smještajne kapacitete. Ove godine u rad je pušten i brzi voz između Mine i Muzdelife, koji ima kapacitet 70.000 putnika na sat. Iako sam imao veliku želju da isprobam taj voz, ovoga puta mi nije uspjelo. Zapravo, voz mogu koristiti samo organizovane grupe koje su unaprijed kupile karte u vidu narukvica.
Ono što me se posebno dojmilo na Mini je ulično šišanje. Saudijci su svugdje postavili ulične česme, a brice su ih iskoristili da pored svake od njih naprave ulične brijačnice. Ustvari, od opreme koja im treba, oni imaju samo žilet i pjenu, a mušterija malo pokvasi glavu, sagne se, a brico za par minuta obrije glavu, mada često zna ostati pokoji pramen kose koji brico u brzini ne uspije skinuti. Sve to košta 10 rijala. Međutim, problem nastaje kad naiđe inspekcija, brico pobjegne, a mušterija, napola obrijana, ostane da čeka. Kad inspekcija prođe, posao se nastavlja kao da ništa nije bilo. I tako po nekoliko puta dok završi sa jednom mušterijom.
Dane poslije završetka hadžskih obreda u Mekki uglavnom obilježi potraga za zemzemvodom. Neki idu da je natoče, a neki traže da je kupe. Natočiti je prilično teško, da ne kažem nemoguće, jer u prostoru koji je predviđen za to lokalni preprodavači zauzmu mjesta sa po nekoliko desetina kanistera. Međutim, na mjestima predviđenim za pijenje vode, koja su napravljena tako da se ne može ni flaša postaviti da se natoči, ljudi su smislili način da se ipak može natočiti kanister vode. Naime, razreže se flašica na dnu i natakne na česmu, te se provede izvan korita tako da se može točiti u veće posude. I tu je gužva, a oni koji baš ne žele u gužvu, onda zapakovanu zemzem vodu kupe od preprodavača.
Rastanci su uvijek najteži jer nema riječi koje su dovoljno dobre da ih opišu. Najbolje je na rastanku šutjeti, tišina sve govori, jedino što bih želio reći jeste: vratiću se, ako Bog da. Kad sam pokupio svoje stvari i krenuo, sjetio sam se riječi Muhammeda a.s. kada je napuštao Mekku i polazio za Medinu: „Allah zna da si ti, o Meko, meni najdraže mjesto na Zemlji i da me tvoji stanovnici ne izgone iz tebe, ja te nikada ne bih napustio." Naravno, mene nisu istjerali, samo je jedan san završen i ostaje mi, kao i Poslaniku a.s, da sanjam novi susret. Hvala Allahu dž.š. na pozivu, jer ići na hadž znači biti Njegov gost, i zato se u Meku dolazi s riječima Lebbejke Allahumme... Odazivam ti se, Gospodaru moj.
Jakub SALKIĆ, Oslobođenje, 2011.
Autor fotografija Didier TORCHE
