Nakon oslobođenja Nevesinja, partizani su zarobljene pobili i bacili u jamu Bišina

Najveći dio Drugog svjetskog rata vodile su se borbe za slabo naseljeno Nevesinje zbog njegovog geografskog položaja. Zbog novonastalih vojnih i političkih okolnosti, Vrhovno zapovjedništvo Oružanih snaga Njemačke (Oberkommando der Wehrmacht – OKW) uspostavilo je aktivnu odbranu zvanu “zelena linija” s bočnim utvrđenjima Knin – Široki Brijeg – Mostar – Nevesinje kako bi štitili jugozapadni bok glavne linije fronta radi povlačenja njemačke grupe od napada Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ) i od mogućeg iskrcavanja savezničkih snaga u Dalmaciji.

Borbe za Nevesinje trajale su od oktobra 1944. do sredine februara 1945. godine, kada su jedinice NOVJ-a okončale njegovo zauzimanje. Odjeljenje zaštite naroda (OZNA), uz pomoć redovnih jedinica NOVJ-a, imalo je naredbu uspostaviti revolucionarnu komunističku vlast metodom likvidacije nedužnog civilnog stanovništva i zarobljenih pripadnika oružanih snaga Njemačke i NDH u tom mjestu.

U poslijeratnom vremenu 1945. godine jedinice NOVJ-a, uz odobrenje OZNA-e, činile su masovna ubistva zarobljenih hrvatskih vojnika s križnog puta i ubacivale ih u Bišinu, mjesto zvano jama Novakuša, kod Nevesinja.

GRUPA “WETZEL”

Nakon kapitulacije Italije u jesen 1943. godine, oružane snage Njemačke, uz četničke jedinice iz Nevesinja, Trebinja i Gacka, uspostavile su vojnu kontrolu u Nevesinju. Okosnicu odbrane Nevesinja držale su jedinice Drugog i Trećeg bataljona te artiljerijska brigada 369. pukovnije u sastavu 369. pješadijske divizije. Te se jedinice u literaturi nazivaju borbenom grupom “Wetzel”.

Komandant 369. pješadijske pukovnije bio je pukovnik Wetzel, čiji je štab bio u Nevesinju. Prema nekim izvještajima, oružane snage NDH nisu imale svoje jedinice u Nevesinju nego su bile raspoređene na širem frontu Širokog Brijega i Mostara. Međutim, prema obavještajnim podacima 9. dalmatinske divizije od 26. januara 1945. godine, navodi se kako je 9. satnija 3. bojne 9. stajaćeg djelatnog zdruga, u sastavu 9. hrvatske gorske divizije, držala položaj u Nevesinju do 19. januara 1945. godine, kada je prebačena u Široki Brijeg.

NOVJ je do kraja decembra 1944. godine držao Srbiju, Crnu Goru, Makedoniju i veliki dio NDH. Vrhovna komanda Oružanih snaga Njemačke sredinom 1944. uvidjela je da njihovim položajima u Jugoistočnoj Evropi prijeti opasnost zbog općih promjena na ukupnom evropskom frontu: s istoka je nadirala “Crvena armija”, a s Apeninskog poluotoka i zapada savezničke snage. Otežavajuća okolnost za Komandu Jugoistoka bila je to što se njemačka grupa vojski E, koja je brojala oko 350 hiljada vojnika, a koja se sredinom 1944. nalazila u Grčkoj, trebala preko NDH izvući prema Mađarskoj i biti upotrijebljena u borbama protiv sovjetskih jedinica.

Na temelju komandi Adolfa Hitlera od 5. oktobra 1944. naređeno je povlačenje grupe vojski E iz Grčke preko Jugoslavije. Štab njemačke grupe vojski E preuzimao je sva zapovjedništva preostalih njemačkih jedinica u NDH. Jednako tako, njemačka Vrhovna komanda u isto je vrijeme naredila povlačenje s Jadranskog mora i uspostavu takozvane “zelene linije” Knin – Livno – Široki Brijeg – Mostar – Nevesinje – Gacko, što je trebala biti zaštitnica bokova sremskom frontu od moguće savezničke invazije na južnom ili srednjem Jadranu, protuudara NOVJ-a te zaštite povlačenja njemačke grupe vojski E iz Grčke.

Međutim, razvojem događaja iz oktobra, novembra i decembra, zamišljena “zelena linija” u najvećoj je mjeri uništena. Partizanske jedinice uspjele su ovladati Kninom, Duvnom, Livnom, Posušjem i Gackom, tako da je Mostar sa svojim bočnim uporištima u Širokom Brijegu i Nevesinju ostao jedini dio te zamišljene “zelene crte” koju su koncem 1944. kontrolirali Nijemci, te ujedno najjužnija tačka u tadašnjoj Evropi koju su kontrolirale oružane snage Njemačke zajedno sa svojim saveznicima.

Ta činjenica nikako nije išla u prilog Josipu Brozu Titu, vođi Komunističke partije Jugoslavije, jer je rušila njegov politički ugled u novom evropskom poretku, odnosno među saveznicima. Komandant Jugoistoka Von Weichs 23. oktobra obavijestio je Komandu njemačke 2. oklopne vojske o ponovnom Hitlerovom ukazivanju o odlučujućem značenju držanja Mostara. S druge strane, Vrhovni štab NOV i POJ naredio je 4. oktobra 1944. štabu 29. hercegovačke divizije da Dubrovnik i taj štab preduzmu mjere za rušenje komunikacije od Foče i Kalinovika prema Sarajevu i od Nevesinja prema Kalinoviku, uz angažiranje stanovništva.

Vrhovni štab obećao je, nakon što se ostvare povoljni uvjeti, podršku 1. tenkovskoj brigadi NOVJ‑a na smjeru djelovanja 29. hercegovačke divizije. Glavna namjera Vrhovnog štaba NOVJ-a bila je zauzimanje Mostara i, u skladu s tim, okončanje borbi u Hercegovini. Nije bilo većih pomicanja linije fronta sve do sredine februara 1945.

Prema njemačkim izvještajima, Nevesinje je bilo opskrbljivano opremom i municijom četiri sedmice jer su jedinice 13. hercegovačke brigade nadzirale komunikacijski put Mostar – Nevesinje, oko kojeg su vođene neprestane borbe. Njemački izvještaji nadalje ukazuju na to da su se borbena djelovanja ograničavala na budno motrenje i pravovremene veće napade kako bi se odbrana Nevesinja mogla pregrupirati. Postoji razumljiv razlog zašto se pitanje pobjednika nije odlučilo u jesen 1944. godine.

Vojni stratezi s jedne i druge strane znali su da će se pitanje ratnog pobjednika rješavati u proljeće, stoga su i jedni i drugi još po snijegu vršili taktička pregrupiranja. Operacija “Bura”, pokrenuta 27. i 28. januara 1945. godine iz Širokog Brijega i Mostara, planirana u štabu 369. pješadijske divizije njemačke vojske, smještenom u Potocima kod Mostara, svojevrstan je odgovor partizanskim komandantima koji su se sve više pregrupirali prema Konjicu, čime su njemačke snage u Mostaru, Širokom Brijegu i Nevesinju mogle doći u potpuno okruženje snaga NOVJ-a.

Međutim, stoji i činjenica da su ustaški časnici još od novembra 1944. godine vršili pritisak na štab 369. pješadijske divizije. Njihov cilj bio je da u sklopu njemačkih vojnih planova dobiju jedan dio podrške za svoje interese, a to je povratiti što više mjesta s hrvatskim stanovništvom pod svoju kontrolu. Iz dostupnih historijskih izvora vidljivo je kako su uspjeli pridobiti dio njemačke vojske za tu namjeru.

Ipak, glavni razlog pokretanja operacije “Bura” bili su obavještajni podaci koje je štab 369. pješadijske divizije njemačke vojske dobio o aktivnostima nekoliko partizanskih brigada – 11. i 14. hercegovačke brigade 29. hercegovačke divizije, koje su se preko snijegom pokrivenih planina istočne Hercegovine koncem januara 1945. godine probile na područje Konjica. Temeljem naredbe 2. udarne divizije NOVJ 29. hercegovačka divizija pripremala je razbijanje položaja oružanih snaga Njemačke i NDH na “zelenoj crti”. Jedinice 29. hercegovačke divizije privele su kraju pripreme za osvajanje Konjica.

Namjera štaba te divizije bila je prije svega da se zauzimanjem Konjica i Ivan-sedla na području Mostara, Širokog Brijega i Nevesinja prekine veza između njemačkih i snaga NDH sa Sarajevom. Oružane snage Njemačke i NDH 27. i 28. januara pokrenule su operaciju “Bura”, u kojoj su ovladale Čitlukom, Čapljinom, Ljubuškim, a 31. januara i Metkovićem. Odmah po okončanju operacije Nijemci su izveli manevar prebacivanja glavnine svojih snaga prema Konjicu, dok su u štabu 29. hercegovačke divizije donijeli odluku o vraćanju svojih snaga od Konjica natrag prema Čapljini i zaustavljanje daljeg njemačkog prodora prema Jadranu.

Ovakav razvoj događaja i vojnički poraz na najjužnijoj liniji fronta u tadašnjoj Evropi svakako je poljuljao i ugled Josipa Broza Tita u očima saveznika. Stoga Tito i Vrhovni štab u Hercegovini šalju glavninu Sedme dalmatinske divizije kako bi pokrenuli “Mostarsku operaciju” 5. februara 1945. godine.

MOSTARSKA OPERACIJA

Prema obavještajnim podacima Dalmatinske divizije od 30. januara, u Nevesinju se nalazilo 600 vojnika 1. bataljona 369 pješadijske pukovnije sa štabom, 600 vojnika 2. bataljona i 650 vojnika te pukovnije na položajima Grebak – Paljev Do – Bakraćuša – Busak. Uz te jedinice njemačke vojske, nalazile su se dvije artiljerijske jedinice 369. artiljerijske pukovnije u Nevesinju. Uoči napada na Nevesinje 12. februara u izvještaju obavještajne službe divizije od 12. februara 1945. navodi se kako njemačke jedinice broje 1.650 vojnika i da ustaška milicija broji 500 ljudi u Nevesinju.

Dalmatinske jedinice zauzele su 7. februara Široki Brijeg i preusmjerile djelovanja prema Mostaru. Uporedo s tim, jedinice 11. i 14. hercegovačke divizije angažirane su na južnom prilazu Mostaru. Trinaesta hercegovačka brigada imala je zadatak zauzeti komunikacijski smjer Mostar – Nevesinje, dok je 10. hercegovačka brigada uz pomoć 1. bataljona 1. tenkovske brigade angažirana u napadu na Nevesinje.

Prema njemačkim obavještajnim izvorima, partizani su pojačali svoje napore početkom februara 1945. godine s ciljem konačnog zauzimanja Nevesinja. U tim izvještajima ističe se nedostatak municije s kojim su bile suočene njemačke jedinice. “Na uočljive pokrete partizana nije se stoga često moglo otvarati vatra. Bilo je vrijedno žaljenja kada smo morali dalekozorom promatrati kako partizani iz okolnih dvorišta u čitavim krdima tjeraju stoku svojih zemljaka a da naša artiljerija nije smjela ispaliti niti jedan jedini hitac. Ta stoka, koju mi nismo dirali, služila je za opskrbu neprijatelja. Činilo se kako partizani nemaju brige s municijom, a njihova artiljerijska vatra na naše odbrambene položaje u Nevesinju postajala je iz dana u dan sve jačom. Vrlo brzo se pronio glas da je riječ o engleskoj municiji.”

Jedinice 10. hercegovačke brigade, uz podršku jednog bataljona 11. hercegovačke brigade i 1. bataljona 1. tenkovske brigade NOVJ-a, izvršile su 13. februara u 16 sati napad na Nevesinje. Pri napadu na Nevesinje štab 29. hercegovačke divizije angažirao je 2. i 4. bataljon 14. hercegovačke brigade u područje Čitluka i Srednje Vode kako bi spriječio izvlačenje oružanih snaga Njemačke preko Pridvoraca prema Konjicu.

U kasnim večernjim satima 13. februara borbenoj grupi “Wetzel” naređeno je iz štaba 369. pješadijske divizije izvlačenje iz Nevesinja prema Blagaju te spajanje s preostalim snagama u Mostaru. Štab 29. hercegovačke divizije angažirao je jedinice 10. hercegovačke brigade uz dijelove 13. hercegovačke brigade kako bi osujetile izvlačenje borbene grupe “Wetzel”. Dio njemačkih snaga navedene borbene grupe izvlačio se prema Grepku, gdje su ih u zasjedi čekali partizani. Našavši se u potpunom partizanskom okruženju, pukovnik Wetzel počinio je samoubistvo.

STRIJELJANJE NIJEMACA

U mjestu Bišina kod Paljeva Dola jedinice 29. hercegovačke divizije uništile su veći dio 3. bataljona 369. njemačke pješadijske pukovnije, odnosno borbenu grupu “Wetzel”, koja se izvukla iz Grepka. Pokolji njemačkih vojnika završeni su do 12 sati 14. februara u mjestu Bišina. Prema partizanskim izvještajima, pripadnici oružanih snaga Njemačke povlačili su se smjerom Bišina – Podveležje – Bijelo Polje – Boračko jezero – Konjic. Njemački komandant bataljona počinio je samoubistvo, a preživjeli pripadnici te njemačke pukovnije nastavili su 15. februara povlačenje prema Konjicu.

Prema izvještajima 10. hercegovačke brigade, njene jedinice nanijele su teške gubitke Nijemcima u Podveležju. Preživjeli pripadnici njemačke grupe “Wetzel” sukobili su se s 2. i 4. bataljonom 14. hercegovačke brigade kod Zijemlja i doživjeli težak vojni poraz. Prema partizanskim podacima, nakon okončanja borbe za Nevesinje, navodi se kako je 1.230 njemačkih i vojnika NDH ubijeno u Nevesinju ili u povlačenju, oko 850 njemačkih vojnika izvuklo se dolinom Neretve, a 420 pripadnika oružanih snaga Njemačke i NDH palo je u zarobljeništvo.

Prema svjedočanstvima preživjelih pripadnika 369. pješadijske divizije, ti vojnici povukli su se iz Nevesinja u uporište Bišina, koje su opkolile jedinice 29. hercegovačke divizije. U okršaju s partizanima u povlačenju su ostavili ranjenike koje nisu mogli izvući. Prema jednom dostupnom svjedočanstvu, navodi se da su partizani jedan dio zarobljenih vojnika javno strijeljali. “Da bi sebi uštedjeli trud oko pojedinačnog strijeljanja, postavili su zatvorenike u red, sprijeda namjestili mitraljez i sve ih odreda pokosili... Izdvojili su samo snažnije vojnike koje su zatim razdijelili kao nosače municije. Pred Mostarom, kada ih više nisu trebali, i njih su strijeljali.”

Zanimljivo je kako partizani nisu zataškali pokolje njemačkih vojnika i ratnih zarobljenika u Bišini. U izvještaju potpukovnika Vukašina Mićunovića, političkog komesara 29. hercegovačke divizije, od 1. marta 1945. godine, upućenog političkim komesarima podređenih brigada i divizija, stoji: “Ne treba otupiti oštricu borbe protiv neprijatelja. Mržnju prema njima pravilno je i dalje razvijati. Ali to ne znači da ćemo potući sve one koji budu prisiljeni da nam se predaju i odmah moramo biti načisto s tim da zarobljenike ne smijemo ubijati. Ono što zarobimo smatraćemo zarobljenicima i tako ćemo i postupati. Nepravilno je bilo da potučemo onoliko zarobljenika na Bišini. To je i nekorisno jer zamislite koliko bi nam dobro došlo toliko Nijemaca koji bi se mogli upotrijebiti na rad, pošto među njima ima veliki broj stručnjaka koji su nam neophodni u radu na obnovi i izgradnji zemlje. Ubuduće treba voditi računa i ne smije se ubiti ni jedan zarobljenik. Nikad ne zaboravljajte da smo država i da naši postupci moraju biti pravilni, mi se moramo ponašati kao regularna vojska moderne države.”

Nadalje, u drugim partizanskim ratnim izvještajima spominju se postupci NOVJ prema poraženim vojnicima oružanih snaga NDH i Njemačke u Nevesinju. U izvještaju političkog komesara 10. hercegovačke brigade majora Svete Kovačevića od 16. marta 1945. godine, upućenog političkom komesaru 29. hercegovačke divizije, navodi se kako su pljačkaški pohodi došli do izražaja u Nevesinju, Ostrošcu i Konjicu.

“Najveća politička greška naše brigade bila je nasjedanje direktivama izvjesnih organa OZN-e u likvidiranju pripadnika Gestapa. Osjeća se da naše ljudstvo nema jasan pojam o tome kako će se vladati u novooslobođenom gradu, ne cijene se dovoljno odluke o poštovanju lične imovine. Najviše ispada u pogledu pljačke pravili su obavještajni organi sa svojim izviđačkim jedinicama. Priroda njihovog posla omogućuje i kamuflira takve postupke. Na prvim greškama u Nevesinju učili su se naši borci i rukovodioci, izgled naših jedinica u poslije oslobođenim mjestima bio je bolji.”

POSLIJERATNA UBISTVA

U razdoblju od maja do augusta 1945. godine Mostar je bio jedna od stanica križnog puta, a daljnje stanice prostirale su se od istočne Hercegovine, Crne Gore, Srbije i Makedonije. Poraženim pripadnicima oružanih snaga NDH, hrvatskim zarobljenicima i lokalnom stanovništvu sudili su svi Srbi i Muslimani iz rodnih sela osuđenika, a njihov kredibilitet bio je upitan. Poznata su mjesta i kuće gdje su se prije svjedočenja sastajali svjedoci te usaglašavali svoje iskaze. Rodbina osuđenika najčešće nije ni znala za suđenje pa nije bilo šanse za odbranu i vjerodostojne svjedoke. Osuđenici na smrt vojnog suda 29. hercegovačke divizije ubijeni su u gradu ili na stratištima oko Mostara. Mostar je također bio jedna od raskrsnica na križnom putu odakle su kolone zarobljenika kretale u nekoliko smjerova, a koji su najčešće završavali u jamama istočne Hercegovine.

Jednu grupu zarobljenika oružanih snaga NDH partizani su transportirali prema Nevesinju. Oni koji nisu stigli do tog odredišta ubijeni su i bačeni u jamu Novakuša u Bišini. Veći dio hrvatskih zarobljenika transportiran je kamionima i vozovima prema trebinjsko-bilećko-nikšićkim jamama. Prema iskazima partizana, navodno su u Podveležju ubijani zarobljeni domobrani i bačeni u škripove. Drugu grupu zarobljenika oružanih snaga NDH partizani su prebacivali prema Nevesinju.

Najveće partizansko gubilište u vrijeme borbi za Nevesinje i neposredno nakon rata bila je jama Novakuša u blizini Bišine, koja se nalazi uz magistralnu cestu Mostar – Nevesinje. Speleolog Srećko Božičević kaže da je oko 1980. godine saznao za tu jamu te navodi da se koristila kao ilegalno smetljište. Također tvrdi da je nakon rata tu ubačeno više od hiljadu ljudi; u jamu koja je postala deponija rješenjem bivše kotarske uprave u Mostaru.

Drugi svjedok Mate Šimundić navodi da su ubijeni zarobljenici iz mostarskih logora i zatvora bacani u jamu Bišina i smatra da bi moglo biti riječ o najmanje 1.500 osoba. Posljednje žrtve navodno su ondje likvidirane 1948. godine. Šimundić tvrdi da su radi prikrivanja zločina jugoslavenske vlasti jamu odlučile zatrpati životinjskim lešinama i smećem koje je dovoženo iz Nevesinja, a djelimično i iz Mostara. Debeli sloj smeća koji je prekrio žrtve naposljetku je zapaljen.

Jedinice 29. hercegovačke divizije zauzele su 14. februara 1945. godine Nevesinje u okviru “Mostarske operacije” i time uspostavile kontrolu nad istočnim prilazom Mostaru. Njemačke jedinice koje su branile Nevesinje uništene su u tim borbama, posebno pri povlačenju u mjestima Bišina i Zijemlje. Manji dio oružanih snaga Njemačke uspio se izvući prema Konjicu i dalje prema Sarajevu. Zauzimanjem Drežnice 16. februara dovršena je “Mostarska operacija”, dok su borbe za zauzimanje Hercegovine okončane 4. marta, kada je 29. hercegovačka divizija osvojila Ivan-sedlo.

Partizani su zauzimanjem Nevesinja počinili niz likvidacija zarobljenih pripadnika oružanih snaga Njemačke i NDH. Partizanski izvještaji iz marta 1945. godine ne kriju nepravilan odnos NOVJ prema zarobljenim pripadnicima poraženih oružanih snaga. Notorna je činjenica da su jedinice 29. hercegovačke brigade, uz OZN-u i Treću brigadu bosanskohercegovačke divizije KNOJ-a, preuzele zadatak uspostave revolucionarne komunističke vlasti prema već ustaljenom receptu obračuna s političkim neistomišljenicima. Zasad nije moguće precizno utvrditi broj ubijenih civila i vojnika oružanih snaga Njemačke i NDH u Nevesinju i neposredno nakon rata 1945. godine.