Kultura | 22.02.2021.

Najveći učitelj kao lijek za svaki oblik fundamentalizma

O statusu Ibn Arebija među bošnjačkom ulemom najbolje svjedoči trinaesti svezak Kataloga arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa Gazi Husrev-begove biblioteke, u kojem su zabilježeni rukopisi Gazijine biblioteke iz oblasti tesavvufa. Uvjerljivo najzastupljeniji sufijski autor jeste Ibn Arebi! Desetine prepisa njegovih djela u stožernoj bošnjačkoj instituciji znanja svjedoče o statusu Ibn Arebija i poziciji koju je njegovo djelo imalo među našim učenjacima. Pa ipak, ime Ibn Arebija zaklonjeno je još uvijek maglinama naših predrasuda, njegova učenja uglavnom nepoznata pred našim površnim uvidima, a njegov opus unaprijed diskreditiran spregom puritanističkih narativa iznutra i orijentalističkih izvana

Hamza Ridžal

Nedavno je iz štampe izišlo bosansko izdanje Evrada, čiji je autor Muhjiddin ibn Arebi, u sufijskim krugovima poznat kao Šejhul-ekber (najveći učitelj), nesumnjivo jedan od najpoznatijih islamskih učenjaka klasičnog perioda. Time je islamistika u Bosni i Hercegovini obogaćena za prijevod još jednog djela znamenitog učenjaka od kojeg su do sada na bosanski jezik prevedena i njegova dva ponajvažnija djela. Iako je napisao stotine djela te nekoliko knjiga pjesama, od kojih su najglasovitiji njegov Divan i kratka zbirka ljubavne poezije Tarjuman al-ashwaq (Tumač čežnji), Ibn Arebi u širim društvenim i akademskim krugovima uglavnom nije poznat kao pjesnik, već kao autor Fusus al-hikama (Dragulja mudrosti) i Al-Futuhat al-makkiyya (Mekanska otkrovenja).

Stoljećima su Ibn Arebijevi učenici prema Fususu iskazivali najviše poštovanje pa su na to djelo napisali preko stotinu komentara. Oslanjajući se u velikoj mjeri na kur’anske ulomke i hadise, u ovom djelu Ibn Arebi pokazuje kako je svaki od dvadeset i sedam vjerovjesnika, od Adema do Muhammeda, a. s., obejanio u vlastitoj ličnosti i vjerovjesničkom pozivu mudrost obuhvaćenu jednim od božanskih svojstava.

S druge strane, Futuhat je ogroman kompendij ispisan na nekoliko hiljada stranica koje obuhvataju metafiziku, teologiju, kosmologiju, duhovnu antropologiju, psihologiju i pravo. U njemu se razmatraju unutarnja značenja islamskih obreda, staništa putnika na putovanju ka Bogu, priroda kosmičke hijerarhije, duhovno i ontološko značenje slova arapskog alfabeta, značenja svakog od devedeset i devet Božijih imena te značaj raznovrsnih poruka različitih vjerovjesnika.

Pored navedenih djela, na bosanski je još prevedena i Ibn Arebijeva El-Vesaja, djelo Sufije Andaluzije te mnoštvo risala – kraćih poslanica koje u orijentalno-islamskoj kulturi zauzimaju mjesto eseja. Dobar odgovor na pitanje otkud da je jedan arapski autor iz 13. stoljeća toliko prevođen i izučavan, od Kine do Bosne, daje William C. Chittick u knjizi Ibn Arabi – nasljednik vjerovjesnika, jednoj od najobuhvatnijih bio-biografskih knjiga o najvećem učitelju.

Neposredno nakon Ibn Arebijeve smrti 1240. godine, njegova učenja proširila su se cjelokupnim islamskim svijetom te su se nastavila širiti gdje je god islam došao, od Afrike i Balkana do Indonezije i Kine. Razlog za ovo širenje, primjećuje Chittick, svakako nije to što su se učitelji raznoraznih oblika racionalnog diskursa, koji je oblikovao muslimansku elitu, zapanjili njegovim mističkim obilježjima. Posve suprotno – oni bijahu oduševljeni logičkom utemeljenošću i ispravnošću njegovih argumenata te širinom njegova učenja. Oni su na Ibn Arebija obratili pažnju jer je ponudio uvjerljive dokaze, izvučene iz cjelovitog repertoara islamskog znanja, da bi demonstrirao ispravnost svojih stavova.

O ovom su učenjaku u islamskoj tradiciji Bošnjaka, obojenoj sufijskim koloritima i mozaicima, prenošene hikaje i predaje, citirane njegove misli i poezija. Naš Abdullah Bošnjak jedan je od najvažnijih i najpoznatijih komentatora Ibn Arebijevih djela, a njemu u čast pjevane su i pjesme, od kojih je najglasovitija ona Safvet-bega Bašagića iz ciklusa Na pučini svjetla...

Jedna tako važna, Chittick bi rekao čak i “razdjelna” ličnost islamske tradicije učenosti imala je istaknuto mjesto u bošnjačkoj tradiciji i prije nego se lik Ibn Arebija pojavio u popularnoj seriji Ertugrul. O tome najbolje svjedoči trinaesti svezak Kataloga arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa Gazi Husrev-begove biblioteke, u kojem su zabilježeni rukopisi Gazijine biblioteke iz oblasti tesavvufa.

Uvjerljivo najzastupljeniji sufijski autor jeste Ibn Arebi! Desetine prepisa njegovih djela u stožernoj bošnjačkoj instituciji znanja svjedoče o statusu Ibn Arebija i poziciji koju je njegovo djelo imalo među našim učenjacima. Pa ipak, ime Ibn Arebija zaklonjeno je još uvijek maglinama naših predrasuda, njegova učenja uglavnom nepoznata pred našim površnim uvidima, a njegov opus unaprijed diskreditiran spregom puritanističkih narativa iznutra i orijentalističkih izvana.

Njegovo puno ime glasi: Abu Abdullah Muhammad ibn al-‘Arabi at-Ta’i al-Hatimi. Vremenom je prozvan Muhyi ad-Din – “oživotvoritelj vjere”. Rođen je 1165. godine u Mursiji, u Andaluziji (današnja Španija). Godine 1172. Mursiju je osvojila dinastija Al-Muwahhiduna, a Ibn Arebijev otac Ali poveo je svoju porodicu u Sevillu, gdje je uzet u državnu službu. Ibn Arebi odrastao je u okolini dvora, a nedavno istraživanje, prema navodima Chitticka, pokazuje da je prošao i vojnu obuku.

Bio je zaposlen kao sekretar guvernera Seville i oženio je djevojku po imenu Maryam iz jedne utjecajne porodice. Ibn Arebi nije usvojio posebno religijsko obrazovanje kao dijete i on nam govori da je proveo mnogo vremena sa svojim prijateljima u dokolici i veselju. Međutim, u svojim ranim mladalačkim godinama bio je obuzet jednim duhovnim pozivom, kešfom – otkrovenjem koje je promijenilo njegov život. Kako sam navodi, u ovom ranom periodu imao je duhovnih susreta s Isaom, a. s., koga sam Ibn Arebi oslovljava svojim prvim vodičem na putu ka Bogu.

Budući da je bio prisan prijatelj s kolosom islamske filozofije Ibn Rušdom, Ibn Arebijev otac pričao je jednog dana svom prijatelju Ibn Rušdu za promjene koje primjećuje na svom sinu. Prema Ibn Arebijevom izvješću, Ibn Rušd inicirao je susret. Razmjena koja se dogodila, a opisana je u nekoliko studija o Ibn Arebiju, naglašava široki jaz koji Ibn Arebi vidi između formalnog znanja racionalnih mislilaca i otkrovenja onih koje naziva “gnosticima” (‘arifun), onih koji imaju istinski uvid u prirodu stvari.

“Čim je Ibn Arebi iskusio svoje početno preobraćenje u sufizam, posvetio je svoj život duhovnom putu. Jedan dvosmisleni pasaž u Futuhatu se tumači u smislu kako nije pristupio formalnoj sufijskoj obuci sve dok nije imao devetnaest godina, ali vizija koja mu je promijenila život i susret s Ibn Rušdom su se desili zasigurno nekoliko godina ranije, 'prije negoli mu je iznikla brada'. Na koncu, učio je kod mnogih sufijskih šejhova. On je također učio kod brojnih učitelja drugih islamskih nauka. U jednom spisu spominje imena sedamdeset učitelja iz oblasti kao što su: Hadis (predaje Vjerovjesnika), učenje Kur’ana, tumačenje Kur’ana i pravo”, piše Chittick.

Prvi je put napustio Španiju kao tridesetogodišnjak putujući u Tunis. Godine 1200. “naređeno mu je da putuje na Istok”. Godine 1202. obavio je hadž i sreo, između ostalih, Majda ad-Dina Ishaqa, učenjaka iz Malatije kojeg je otpratio kući u Anadoliju. Na putu je ostao određeno vrijeme u Mosulu, gdje je bio zaogrnut hrkom od strane Ibn al-Jami'a, koju je i sam dobio od Hidra (Khizra), besmrtnog duhovnog vodiča koji se prvi put pojavljuje u islamskim izvorima u jednoj kur’anskoj pripovijesti o njegovom misterioznom susretu s Musaom, a. s. Ibn Arebi u svojim djelima i sam prepričava nekoliko vlastitih susreta s Hidrom.

Godinama je Ibn Arebi putovao od grada do grada po regijama Turske, Sirije i Egipta, te je ponovno posjetio Meku i Medinu. Godine 1211/12. bio je u Bagdadu, vjerovatno u pratnji Majda ad-Dina Ishaqa, kojeg je tu poslao sultan Kay Ka’us I iz Konye u misiji za halifin dvor. Ibn Arebi je bio u dobrim odnosima s ovim sultanom te mu je napisao pismo praktičnih savjeta. Bio je također prijatelj upravitelja Halepa Al-Malika az-Zahira (1186–1218), sina znamenitog vojskovođe Salahuddina Ejjubija. Kasnije je Ibn Arebi bio učitelj ejubijskog upravitelja Damaska.

“Njegovo druženje s plemstvom pokazuje dvije stvari: prvo, njegov vlastiti odgoj, pošto je bio osposobljen u svim pravovaljanim načinima izražavanja i djelovanja koji su zahtijevani od visokog društva; i drugo, važnu ulogu koju učenjaci igraju kao savjetnici, konsultanti, pa čak i učitelji kraljeva. Njegovi odnosi s plemstvom bi trebali biti dovoljan dokaz da njegov 'misticizam' nije imao prepreku za uključivanje u društvene i političke institucije tog vremena”, objašnjava Chittick.

Prema nekim biografijama, nakon Ad-Dinove smrti, Ibn Arebi je oženio njegovu udovicu i odgojio njegovog sina Sadruddina Konjevija (Sad al-Din Qunawija), istog onog koji je bio toliko blizak s drugim velikanom tesavvufa Mevlanom Dželaluddinom Rumijem da mu je autor Mesnevije prepuštao imamsko mjesto u mihrabu. Sadruddin je postao vodeći Ibn Arebijev učenik, obrazujući mnoge dobro poznate učenjake i ostavljajući iza sebe mnoštvo važnih knjiga. Ibn Arebi skrasio se 1223. godine trajno u Damasku, gdje je podučavao i pisao.

Njegov glavni poduhvat tokom posljednjih godina života bio je Futuhat. Inače, Ibn Arebi bio je plodonosan autor. Osman Yahia u svojoj iscrpnoj studiji piše o 850 djela koja mu se pripisuju. Yahia procjenjuje da je 700 djela uistinu autentično, od čega je sačuvano nešto preko 400 djela. Neki od ovih radova kratke su rasprave, ali je mnogo više istinskih knjiga, od kojih su neke napisane u nekoliko tomova. Njegov nedovršeni tefsir duži je od Futuhata.

Pisanu ostavštinu Ibn Arebija karakterizira jedan specifičan pristup islamskom naslijeđu koji je izuzetno originalan. Chittick čak smatra da je takav pristup toliko originalan da nema istinskog prethodnika. “Svakako, bilo je važnih autora tokom njemu prethodećeg stoljeća koji su također izrazili sufijska učenja s teorijskom prefinjenošću, ali u poređenju čak sa najvećim od njih, kao što je Ghazali, Ibn Arebi predstavlja jedan radikalan prodor. Ghazali uveliko zastupa ranu sufijsku tradiciju govoreći nam da 'otkrovenje' – to jest, neposredno znanje koje Bog daruje svojim odabranim prijateljima – ne treba smjestiti u knjige (iako uvijek ne slijedi vlastiti savjet). Ibn Arebi ovu zabranu zanemaruje, pa širi plod otkrovenja da svima bude očit.

Međutim, ne treba pomisliti da Ibn Arebi zapisujući svoja 'otkrovenja, osvjedočenja i kušanja' tek pruža primamljiva opažanja duhovnog carstva u maniru nekog mističkog vizionara. Dijelom zbog njegova sveprisutnog utjecaja i općenito prepoznatljivog imena, Ibn Arebi je došao na metu reformatorâ i modernista iz druge polovine devetnaestog stoljeća. On posebno, a sufizam općenito izabrani su kao pogodni amblemi za svaku mahanu tradicionalnog islamskog društva. U skorije vrijeme se interesovanje za njegove spise značajno vratilo širom islamskog svijeta, posebno među mladim ljudima koji su razočarani razlikovnim oblicima moderne ideologije – 'fundamentalizam' biva od njih najnoviji. Mnogi rani orijentalisti su zanemarili Ibn Arebija jer im se činilo da je nerazgovijetan autor. Kasniji rad, posebno revolucionarne studije Henryja Corbina i Toshihika Izutsua, dao mu je akademski ugled. Šta god učenjaci mislili o sadržaju njegovih spisa, niko ne može poreći da on predstavlja jednu vododjelnicu u islamskoj historiji i glavnu određujuću snagu u toku kasnije islamske civilizacije”, piše Chittick.

Iako se Ibn Arebi čak i među krugovima njegovih poštovalaca nerijetko smatra učenjakom koji nije imao skoro nikakve veze s klasičnim islamskim naukama, Jonathan A. C. Brown u svom djelu Hadis: naslijeđe vjerovjesnika Muhammeda ističe da je Ibn Arebi bio upućen u hadis te da je čak sačinio i vlastitu zbirku hadisa s potpunim senedima (lancima prenosilaca) do Poslanika. U tekstu Ibn Arebi – spone sa hadisom i sunnetom mr. Haris Dubravac navodi sljedeći izbor iz Ibn Arebijevih djela koji može dati okvirnu predstavu opsega i obilja Ibn Arebijevog doprinosa klasičnim islamskim naukama, posebno fikhu i hadisu:

(1) El-mehadždžetu-l-bejda' fi-l-ahkam eš-šer'ijje (Plemeniti put u izvršavanju šerijatskih propisa) – ova rasprava o fikhu  sastavljena je u Meki godinu dana nakon Miškatul-envara, a drugi dio, napisan njegovom vlastitom rukom, sačinjava dio privatne biblioteke njegovog pastorka El-Kunavija u Konyi (Turska).

(2) Miftahu-s-se'ade (Ključ istinske sreće) – on navodi da je ovaj rad kompilacija zbirki Muslima i Buharije i nešto Tirmizijevih hadisa. Autografski rukopis dijela Buharijevog Sahiha, koji je posvećen el-Habešiju i posjeduje ga Nacionalna biblioteka u Tunisu, mogao bi biti dio ovog ogromnog rada.

(3) El-Misbah fi džem' bejn es-sihah (Svjetiljka u zbirci vjerodostojnih hadisa) – ovo se čini da je bila sinteza šest kanonskih zbirki: Buharija, Muslima, Tirmizija, Ibn Madže, Ebu Davuda i Nesa'ija.

(4) Kenzu-l-ebrar fima ruvije 'ani-n-nebi mine-l-ed'ije ve-l-ezkar (Riznica vrlina u vezi s molitvama i invokacijama koje se prenose od Poslanika).

(5) El-Erbe'in hadisen el-mutekabile ve-l-erbe'in et-tavilat (Knjiga četrdeset hadisa susretanja i četrdeset dugih hadisa) – ovo je navedeno u Miškatul-envaru kao već napisano djelo.

(6) Miškatu-l-ma'kul el-muktebese min nur el-menkul (Svjetiljka racionalnog preuzeta iz svjetla tradicionalnog) – djelo u devet poglavlja, suprotstavljanje racionalnih i inspiriranih obdarenosti.

Ibn Arebi smatra da je cilj vjere postizanje ljudskog savršenstva u tri modaliteta: u djelima, stanjima i znanju. One koji su dostigli taj cilj Ibn Arebi oslovljava sintagmom “Savršeni Čovjek” (Al-insan al-kamil) – sintagma koju Chittick smatra jednim od njegovih najpoznatijih “tehničkih” pojmova. Važno je istaknuti da riječ insan nema spolnu i rodnu konotaciju. Uzori među onima koji su postigli savršenstvo jesu vjerovjesnici, počevši od Adema. Oni se mogu definirati kao ona savršena ljudska bića koja je Bog stvorio u vidu paradigmi za ljudski rod. Po mnogo čemu, najvažnija i najosnovnija dimenzija savršenstva jeste znanje, a ono podrazumijeva pronicljivost i stavljanje stvari na njihova prava mjesta. Ibn Arebi piše: “Dok se čovjek približava savršenstvu, Bog mu daje pronicljivost u stvarima i dovodi ga do ostvarenja kroz realitete.”

U jednom se vjerodostojnom hadisu koji Ibn Arebi često citira veli: “Učenjaci su nasljednici vjerovjesnika.” Po Ibn Arebijevom mišljenju – a danas je to općeprihvaćeno u sufijskoj tradiciji – svako doba mora imati najmanje 124.000 Božijih prijatelja – jedan nasljednik za svakog vjerovjesnika.

Da bi se došlo do istinskog znanja, naglašava Ibn Arebi, mora se znati i djelovati u skladu sa znanjem, s paradigmama ljudske savršenosti oličenim u pojedinim vjerovjesnicima. Niko ne spoznaje stvari kakve jesu bez ovih božanski postavljenih posrednika. Pitanje kako ljudi mogu zaslužiti vjerovjesničko naslijeđe središnje je u Ibn Arebijevim spisima. Najjednostavniji je odgovor da, u mjeri u kojoj ljudska inicijativa igra ulogu, ljudi moraju slijediti vjerovjesničku uputu. Budući da uputa većine vjerovjesnika nije došla do nas, jedini način da se primi naslijeđe od tih vjerovjesnika jeste uzeti ga preko Muhammedovog, a. s., posredovanja, čija poruka obuhvata sve što je dato svim prethodnim vjerovjesnicima; jer Muhammed, a. s., jeste sinteza svih ranijih poslanika, a svi su oni njegovi navjestitelji.

Učenje po kojem je Ibn Arebi naširoko poznat jeste njegovo učenje o apsolutnom egzistencijalnom monizmu i nedjeljivosti Božije egzistencije, u arapskom jeziku izraženo sintagmom Vahdetul-Vudžud. Iako su neki kasniji autori isticali da sam Ibn Arebi ni na jednom mjestu u svojim spisima nije koristio ovu sintagmu, neporecivo je da je ona sasvim prigodna za označavanje egzistencijalnog monizma, o kojem je na mnogo mjesta pisao “najveći učitelj”. Vahdetul-vudžud, kako objašnjava bosanski šejh Mustafa-efendija Čolić (1921–2004), prije svega se odnosi na nedjeljivost Allahove egzistencije, jer kako mi ne dijelimo svoje postojanje, svoje sopstvo, osobnost i ličnost ni s kime, tako i Allaha Uzvišeni (ve lillahil-meselul-e'ala) ne dijeli svoje opstojanje ni s kim i ni s čim.

Zanimljivo je da je upravo ovo učenje naišlo na žestoku kritiku i otpor, a neki su sadržaj učenja o apsolutnom jedinstvu egzistencije identificirali s panteizmom. No treba podsjetiti da su takvi prigovori najčeće novijeg datuma te da su posljedica nerazumijevanja ili Vahdetul-Vudžuda ili panteizma ili, što je također slučaj, i jednog i drugog. Jedan od najžešćih klasičnih kritičara Ibn Arebija jeste Ibn Tejmijje. I pored kritike na Ibn Arebija, pišući o Vahdetul-Vudžudu, kako navodi dr. Mensur Valjevac, Ibn Tejmijje u svom djelu El-Furkanu bejne evlijar-Rahmani ve evlijaiš-šejatni ističe sljedeće: “Ibn Arebi pravi jasnu razliku između Vidljivog (Ez‑Zāhiru) i Njegovih manifestacija (el-mezāhir) tako da potvrđuje naredbe, zabrane i šerijatske odredbe onakvima kakve su, te umnogome zahtijeva da se slijedi ono što su zahtijevali prvi učitelji u pogledu ponašanja i ibadeta. Stoga mnogi ljudi iz njegova govora uzimaju metodologiju i od toga imaju koristi, iako ne razumijevaju njegova stvarna značenja (hakāik). Oni koji su ih shvatili i usaglasili se s njim objasnili su njegove izjave.”

Težina razumijevanja Ibn Arebijevih spisa i djela dovela je do mnogih nerazumijevanja njegova opusa pa su neki otišli toliko daleko da su ga proglasili nevjernikom. Upravo zbog toga je znameniti učenjak i klasik Imam Sujuti donio čuvenu fetvu o Ibn Arebiju. Naime, kad su ga pitali o tome je li Ibn Arebi evlija i je li dozvoljeno čitati njegova djela, Imam Sujuti kazao je da Ibn Arebi nesumnjivo spada u red najodabranijih Allahovih evlija, ali da nije dozvoljeno čitati njegova djela. Ibn Arebi šejh je šejhovima, učitelj učiteljima, pa učenici koji još nisu kako treba zašli ni u plićake vjeronaučnog znanja ne mogu roniti dubinama Ibn Arebijevog okeana.

Turbe Ibn Arebija smješteno je u Damasku

 

Kako je već spomenuto, sufijska tradicija osvrće se na Ibn Arebija kao na “najvećeg učitelja”, pod čime se podrazumijeva da je bio najveći tumač islamskih učenja. Iako su neki skeptični prema velikim titulama, u Ibn Arebijevom slučaju jedna ovakva titula može se smatrati opisnom i sasvim prikladnom repertoaru njegova znanja. Kako zapisa jedan šejh, ova titula ne bi bolje pristajala bilo kojem drugom Poslanikovom, a. s, sljedbeniku. “S kvantitativne strane, njegovo obimno djelo Al-Futuhat al-makkiyya pruža više teksta negoli što su najplodniji autori napisali u svojemu životu. Rukopisi nekoliko stotina drugih djela su rasijani po bibliotekama, a mnoštvo knjiga i rasprava bijahu objavljene.

Mada, 'znamenitost' se ne treba prosuđivati veličinom, stoga moramo jasno pogledati sadržaj svih tih stranica. Vjerovatno niko nikada nije pročitao sve što je Ibn Arebi napisao, a nekolicina stručnjaka bi čak izjavili kako su pročitali cijeli Futuhat. Pa ipak, 'čitanje' je jedno, a 'razumijevanje' nešto posve drugo. Ibn Arebi je uvijek bio smatran jednim od najtežih autora za razumijevanje. To je zahvaljujući mnogim faktorima, ne samo izvanrednoj erudiciji, dosljedno visokom nivou diskursa, stalnoj promjeni perspektiva i raznovrsnosti stilova”, zapaža Chittick.

No, Ibn Arebiju nije cilj pokazati vlastitu učenost već jezikom opisati stvarno stanje vjerskih i kosmičkih realiteta. Titulu “najvećeg učitelja“ i dobio je zbog blagodarne mogućnosti sažimanja krunskih istina u jezik. Kad se zaroni morem Ibn Arebijevih djela, stječe se dojam da je njegov osnovni i jedini cilj poučiti čitaoca ispravnom odnosu prema Bogu, Poslaniku, drugima i samom sebi. Otud i stalno vraćanje na Kur'an i Hadis kao dva neprikosnovena vrela s kojih valja piti kako bi se utolila žeđ za spoznajom. Teško je u djelima i onih najtvrdokornijih islamskih autora pronaći toliko mnogo mjesta u kojima pozivaju slijeđenju Poslanikovog, a. s., uzora koliko ih ima u Ibn Arebijevim djelima. Naravno, Ibn Arebi mnoge hadise tumači na različitim nivoima i slojevima značenja, ali pored toga, na nekim mjestima piše i o tome kako je njega lično Poslanik, a. s, poučavao. Ovaj opis iz djela El-Vesaja donosimo u cijelosti:

“Vidio sam Božijeg Poslanika, a. s., u snu 590. godine u Telmisanu, a bio sam saznao da jedan čovjek mrzi šejha Ebu Medjena. Ebu Medjen je spadao u najveće arife (one koji su spoznali Gospodara) i ja sam u to bio uvjeren basiretom (srčanim, duhovnim vidom). Ja sam počeo prezirati tu osobu zato što je mrzila Ebu Medjena. Poslanik, a. s., rekao mi je: 'Zašto mrziš toga čovjeka?' Odgovorio sam: 'Zato što mrzi Ebu Medjena.' On mi reče: 'Zašto ti njega mrziš zbog toga što on mrzi Ebu Medjena, a ne voliš ga zbog njegove ljubavi prema Allahu i Njegovom Poslaniku?' Rekao sam: 'Božiji Poslaniče, zaista sam do ovog trenutka griješio i bio nemaran. Ovog trena se kajem i od ovog trena ga volim i on mi je među najdražim. Ti si me već otrijeznio i posavjetovao.' Kada sam se probudio, uzeo sam najskuplju odjeću i dosta darova, odjahao i stigao u njegovu kuću i obavijestio ga šta mi se desilo. On se rasplakao, primio poklone i san uzeo kao upozorenje od Allaha, dž. š., odbacio iz sebe mržnju prema Ebu Medjenu, za koga i sam kaže da je dobar čovjek. Vidiš li ti ljepotu Poslanikovog, a. s., poučavanja, kako je nježan prijatelj”, zapisao je Muhjiddin ibn Arebi.

Najveći učitelj preselio je na bolji svijet 1240. godine u Damasku, gdje mu je sultan Selim izgradio turbe. Prema nekim mišljenjima, Ibn Arebi je ubijen, ali o tome ne postoji opći konsenzus njegovih biografa. Hikaja o njegovoj smrti i danas se čuva i usmeno prenosi u derviškim krugovima. Naime, nakon što je Ibn Arebiju postavljeno teološko pitanje: “Gdje je naš Bog?”, odgovorio je: “Vaš bog je pod vašim nogama.” Taj je događaj doveo do oštrih reakcija koje su bile uzrokom njegova ubistva. Prije nego je smaknut, kazuje hikaja, rekao je: “Kad uđe Sin u Šin (dva arapska harfa), znat će se ko je bio Muhjiddin.” Kad je sultan Selim osvojio Šam (kad je Sin ušao u Šin), zatražio je da mu pokažu džamiju u kojoj je Ibn Arebi izgovorio “heretične” riječi i naredio da kopaju sve do temelja džamije. Tu su, prema predaji, pronašli ogromno blago, pa je napokon postalo jasno šta je Ibn Arebi želio reći riječima zbog kojih je pogubljen: “Vaš bog je novac, njemu robujete.” O tome je naš Safvet-beg Bašagić spjevao i posebnu pjesmu u ciklusu Na pučini svjetla:

 

“Bog vaš tu je” – glas odjeknu

I Arebi kucnu nogom;

Sva Sirija na to dreknu:

“Taj se luđak titra Bogom!”

 

Kroz par dana fetva sl’jedi:

“Arebiju smaknut treba,

Jer se drzno, da uvr’jedi

Stvoritelja zemlje, neba.”

 

I krvnici dužnost kletu

Izvršiše sasvim strogo,

I ta zgoda – na svijetu –

Prouzroči svađe mnogo.

 

Iza smrti Muhjidina

Mal ne trista punih ljeta,

Izbi tajna iz dubina

Na površje čudna sv’jeta:

 

Sultan Selim otkri zlato,

Gdje Arebi kucnu nogom;

I bi jasno dokazato,

Da se nije titro Bogom.

 

“Bog vaš tu je!” tim je htio,

Da Sircima pravo kaže:

Dobro sam vas proučio,

Svaki od vas Bogu laže!

 

Kad istinu čovjek reče,

Što ga krivo svijet shvati! –

Jer istina onud teče,

Kud je zdravi razum prati.

 

Razni ljudi, razne čudi,

Što ko snuje, to i čini;

Samo Mirza vazda gudi

Staru pjesmu: o Istini.

 

Stavovi koje zastupaju autori nisu nužno i stavovi uredništva. Nijedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati, kopirati ili na bilo koji način reproducirati i koristiti bez izdavačevog pismenog dopuštenja.

Povezani članci

Borba palestinskog naroda plakatima i posterima

Održana 14. smotra bošnjačkih narodnih igara (SBONI) 2021.

Kako li je samo lijepo bajramsko odijelo

KASIDA: Nije Bajram onome ko stere skupocjene tepihe