Sa slabljenjem Osmanskoga carstva evropske države počinju pokazivati sve veći interes za Bosnu. To je rezultiralo otvaranjem brojnih stranih konzulata u Sarajevu, Travniku i Mostaru (Rusije, Engleske, Pruske, Francuske, Austrije, i Italije). Cilj im je bio da intenziviraju političku, vjersku i kulturnu propagandu svojih država na tlu Bosne i Hercegovine.

Nakon odlaska Omer-paše Latasa iz Bosne (april 1852), uz ko zna koje i kakve kletve bosanskog naroda, turske vlasti se dugo vremena nisu usudile sprovesti regrutaciju na ovom prostoru po novom vojnom propisu, koji je također predstavljao kamen spoticanja u odnosima između Bosne i Carigrada. Prvi put je to učinjeno 1864. godine, i to u visini svega dva puka. Do toga je došlo tek nakon što je postignut sporazum sa bosanskim prvacima, pod sljedećim uvjetima: da se vojni rok ograniči na tri godine, da se služi na teritoriji Bosne, da polovica komandnog kadra (oficira) bude iz redova Bošnjaka, višak regruta treba da uđe u redove domaće milicije itd.

Sredinom 19. stoljeća započele su velike političke igre oko Bosne, koje su za nju imale katastrofalne posljedice. Oslabljeno Tursko carstvo je sve teze održavalo vlast u pokorenim zemljama, osobito onima u Evropi, a tako i u Bosni. Evropske sile su počele neskriveno kalkulirati oko raspodjele njenog imperija, pri čemu su svi pokazivali veliki interes za Bosnu. U tome su se posebno isticali najbliži bosanski susjedi, posebno Austrija i Srbija. Ova posljednja vršila je snažan utjecaj na domaće pravoslavno stanovništvo, nastojeći da ih nacionalno homogeniziraju kao Srbe. U tome su značajnu ulogu odigrali popovi i učitelji, uglavnom naseljeni iz Srbije, koji su programski širili srpske nacionalističke ideje.

Stvarane su tajne organizacije kojima je cilj borbe bio priključenje Bosne Srbiji po ma koju cijenu i na ma koji način. U tome se posebno isticala organizacija "Ujedinjena omladina srpska", osnovana 1866. godine.

Slična situacija je bila i među bosanskim katolicima. Kod njih se propagirala ideja da su svi bosanskohercegovački vjernici te vjeroispovijesti po nacionalnosti Hrvati. Shodno tome, sa hrvatske strane se isticao zahtjev da se Bosna priključi Austro-Ugarskoj, čime bi se ujedinila sa maticom hrvatskog naroda u Hrvatskoj. Predstavnici bosanskih katolika su se još 1832. godine obraćali austrijskom caru Ferdinandu riječima: "Našem posije Boga jedinom zaštitniku". Godine 1867. osnovano je društvo sa svrhom da se propagira hrvatsko ime, odnosno da se iskorijeni naziv "Šokac", a uvede Hrvat. Članovi društva bili su mahom mladi franjevci medu kojima je vodeću ulogu imao tumač pruskog konzula u Sarajevu Klement Božić, rodom iz okolice Zadra, dakle stranac, kakav je bio slučaj i sa srpskim društvom na čijem je čelu bio također dalmatinski Srbin.

Ipak, propaganda nije išla onako kako su željeli nacionalistički propagatori, pa s time u vezi poznati ondašnji hrvatski javni djelatnik Antun Radić žalosno konstatira u jednom napisu nakon što je proputovao Bosom: "Na dosta mjesta sam se dovoljno i nehotice uvjerio da je ime hrvatsko u Bosni i Hercegovini seoskom svijetu posve nepoznato".

Kada je u pitanju hrvatski nacionalizam, treba naglasiti da se on teže probijao za razliku od srpskog. Razlog su bili bosanski franjevci. stoljetni vjerni čuvari bosanskog identiteta, koji su tradicionalno stajali na pozicijama bosanskog srednjovjekovlja iz vremena banova i kraljeva.

U tome je osobito bio dosljedan fra llija Lastrić (roden 1700. godine kod Vareša), koji se veoma zdušno zalagao za politički i nacionalni integritet Bosne. Ideolozi bošnjaštva iz redova franjevaca sredinom 19. stoljeća bili su fra Grga Martić, fra Ivan Frano Jukić, fra Martin Nedić, fra Anto Knežević i dr. Neki od njih su do kraja ostali vjerni toj ideji, kakav je slučaj s Antom Kneževićem. On je već kod suvremenika stekao epitet "najgorjivijeg Bošnjaka", dok ga franjevačka literarna tradicija naziva "ocem modernog bošnjaštva". Knežević je u raspravama opravdavao svoje opredjeljenje za bošnjaštvo činjenicom što je Bosna "imala i ima svoju slavnu poviestnicu i neke kulturne momente kao što je vlastito pismo Bošnjaka bosančica te obilnost i čistoću jezika".

S ovim u vezi zanimljivo je i pisanje lIda Bogdanova (pseudonim Josip Ljubić), u vremenu kad je Bosna došla pod austrijsku vlast i kad su se srpska i hrvatska strana otimale za Bosnu i Bošnjake:

“Kad se Bosna i Hercegovina iz stoljetnog sna prenula u život, pohitaše Srbi i rekoše Bošnjacima: 'Amo k nama, vi ste Srbi'. Kad to opaziše Hrvati, pohitaše i oni rekoše Bošnjacima: 'Ne k Srbima, već k nama, vi ste Hrvati'. Ali Bošnjaci nisu bile lude. Prije nego bi se odlučili il' na desno il' na lijevo, prohtjelo im se da vide da li je ta hitnja „bratska ljubav" ili što drugo, pa kad vidješe o čemu se radi, tad jednostavno, logično, sasma logično, dođoše do zaključka: "Ni amo ni tamo, već svak' za se". Evo logike kojom se poslužiše: Kad se Hrvati i Srbi smatraju 'dva naroda', a jezik im je isti, zašto ne bi i mi, kad govorimo kao oni, bili 'treći narod'. Kad Srbi i Hrvati kažu da ne mogu da budu isti narod, jer nisu nad njima u prošlosti isti kraljevi vladali, zašto ne bi i mi, kad smo vlastite kraljeve imali, bili 'treći narod'. Kad Srbi i Hrvati kažu da ne mogu da budu isti narod jer su jedni pravoslavni. a drugi katolici, zašto ne bi i mi kad smo muslimani, bili 'treći narod'“.

Kao odgovor na ekstremne srpske i hrvatske zahtjeve, odnosno svojatanje Bosne sa srpske i hrvatske strane, javila se ideja o tzv. integralnom bošnjaštvu. Nju je podržavala i centralna turska vlast, čime je trebalo nacionalno objediniti sveukupni bosanski narod koji se sastoiao od muslimana, katolika i pravoslavaca. Centralna vlast je podupirala ovu ideju iz čisto političkih razloga kao protutežu velikonacionalističkim aspiracijama Srbije i Austrougarske, odnosno Hrvatske. lako su ideju bošnjaštva zagovarali i bosanski franjevci, neki od njih u tome nisu ustrajali zbog tradicionalno bliskih vjerskih veza sa hrvatskim narodom, i otud njihova dilema: da li se deklarirati Bošnjakom (Bosancem) katolikom, ili bosanskim Hrvatima.

Srpski nacionalistički krugovi su u vezi s tim bili mnogo agresivniji. Da bi se ostvario zamišljeni velikosrpski nacionalistički projekat trebalo je bosanskim pravoslavcima uliti u svijest da su oni Srbi a ne "Rišćani". U tu svrhu je 1863. godine u Sarajevu osnovano društvo za propagiranje srpskog imena u Bosni. Jedan od zadataka mu je bio da se iskorijeni podrugljivi naziv "Vlah" i da se ubuduće pravoslavci isključivo nazivaju Srbima. Članovi Društva su bili toliko uporni da nacionalno homogeniziraju bosanske pravoslavce, da su pijačnim danom izlazili na prilaze gradu, gdje su dočekivali seljake kojima su govorili da oni ne treba da se zovu "Rišćani" nego "'Srbi" i pri tome im dijelili novac da to prihvate.

U propagandi srpstva posebnu ulogu su imali učitelji. U pisanim uputama koje je 1867. godine sastavio i štampao Vasa Pelagić stajalo je: "Svaki učitelj treba da nauči prvo svoje učenike, a posle svu ostalu varočku diečicu kada gođ umeju govoriti: da kad jih kogođ upita: Šta si, mladiću, pa da mladić na to pitanje odma odgovori: ja sam Srbin. Dobro bi bilo kad bi se neki dobri ljudi našli koji bi diečici po koju kraicaru za to darivali, a da se tim u njima još većma probuđuje revnost k tome odgovoru"

Zanimljivo je i reagiranje tadašnjeg poznatog hrvatskog javnog djelatnika Ivana Radića, koji je putujući Bosnom zabilježio slučaj koji se odnosi na bosanske katolike: „U jednom hanu pijem crnu kavu, kad dođe mali diečarac. Vidim odmah da je Hrvat. Pitam ga, što je? Nakon nekog vremena reče da je katolik. Zaboli me duša, pa sam si mislio: Bože moi, što ne ubiješ onog fratra i popa koji kaže: najprije si katolik, onda budi što hoćeš, makar i živinče".

(Enver Imamović, Pregled historije Bosne, KBS, 2016)