Igrala se 64. minuta utakmice između Bosne i Hercegovine i Islanda na stadionu Bilino polje u Zenici. Loptu je na desnoj strani terena uzeo Amar Dedić, prošao pored dva islandska braniča i s dvadesetak metara poslao ju je lijevom nogom u gol za vodstvo BiH od 3-0. Dok je slavio pogodak pred navijačima, do njega su dotrčali da mu čestitaju Hadžikadunić, Gazibegović, Ahmedhodžić, Dedić, Tahirović, Prcić, Demirović, Kodro. Svi oni igraju za fudbalsku reprezentaciju Bosne i Hercegovine u novom ciklusu kvalifikacija za Euro 2024, koje će se igrati u Njemačkoj. I niko od njih nije rođen u Bosni i Hercegovini.
Svi su došli iz dijaspore, iz Francuske, Njemačke, Španije, iz Švedske... Oni su djeca Bosanaca i Hercegovaca koji žive van Bosne i Hercegovine, uglavnom u Njemačkoj, Austriji i Skandinaviji. Brojna bosanskohercegovačka dijaspora nastala je u dva talasa. Početkom '70-ih godina, kada su siromašni ljudi iz ruralnih dijelova zemlje tražeći posao odlazili raditi u inozemstvo, najčešće po gradilištima u Njemačkoj, iz tadašnje socijalističke Jugoslavije.
Ali najviše je njih u zapadne evropske zemlje stiglo početkom '90-ih godina prošlog stoljeća, kada je Agresija na BiH između 1992. i 1995. godine rezultirala velikim brojem ljudi koji su protjerani ili su napustili zemlju i potražili utočište u drugim dijelovima svijeta. Tada su mnogi od njih odlazili kao mladi ljudi. Njihova djeca, rođena u zemljama u kojima su se nastanili, danas igraju za reprezentaciju zemlje svojih roditelja.
Bosna i Hercegovina je kroz godine dala mnogo talentiranih nogometaša, uključujući i one iz dijaspore. Bosanskohercegovačka dijaspora bila je ogroman izvor talenata za različite reprezentacije, od fudbala do košarke i rukometa, ali su isto tako mnogi igrači bosanskohercegovačkog porijekla odlučili igrati za reprezentacije drugih zemalja, najčešće za Hrvatsku ili Srbiju. Na posljednjem Svjetskom prvenstvu koje je odigrano u Kataru nije bilo reprezentacije BiH, ali su tamo igrala četvorica Bosanaca i Hercegovaca. U dresu Hrvatske nastupili su Dejan Lovren (Zenica), Josip Šutalo (Čapljina) i Ante Budimir (Zenica). Četvrti igrač na Svjetskom prvenstvu koji je rođen u BiH bio je Srđan Babić, Banjalučanin koji je nosio dres Srbije.
Ovih je dana srbijanski selektor Dragan Stojković najavio da bi Orlovi uskoro mogli dobiti vrijedno pojačanje. Riječ je o Adrianu Malešu (21), igraču milanskog Intera na posudbi u švicarskom Baselu. Maleš je rođen u Luzernu, ali njegovi roditelji su porijeklom iz BiH. Do sada je nastupao za omladinske kategorije reprezentacije Švicarske, ali po svemu sudeći, u budućnosti će nastupati za Srbiju. Tokom dvogodišnjeg mandata Dragana Stojkovića u reprezentaciju Srbije su došli Lazar Samardžić, Srđan Babić, Stefan Mitrović i Mile Svilar, svi rođeni van granica Srbije.
S druge strane, Anel Ahmedhodžić iz engleskog Sheffield Uniteda i Dennis Hadžikadunić, igrač španske Mallorce, igrali su zajedno u omladinskim selekcijama Švedske. No, kada je stiglo vrijeme seniorskog fudbala, obojica su promijenila sportsko državljanstvo i zaigrali za BiH u seniorskoj konkurenciji. Protiv Islanda je svoju prvu utakmicu u dresu reprezentacije BiH odigrao vezni igrač italijanske Rome Benjamin Tahirović. On je rođen 2003. godine u švedskom gradu Spanga, a prije dolaska u Romu nastupao je za švedske klubove Djursholm i Vasalunds. Šveđani su ga vidjeli u svom timu u narednim godinama, no Tahirović se odlučio za zemlju svojih roditelja.
„Za mene nije bilo sumnje za koga ću da nastupam. Moja želja je bila dres reprezentacije Bosne i Hercegovine. Kada su selektor Faruk Hadžibegić i direktor Zvjezdan Misimović pričali sa mnom, svidio mi se program koji su mi predstavili. Također, ovo je reprezentacija koja ima kvalitetne igrače i sretan sam što sam dio toga“, izjavio je Tahirović na predstavljanju u Zenici.
Bosanskohercegovačka dijaspora rasprostranjena je u mnogim zemljama Evrope, Sjeverne Amerike, Australije i drugih dijelova svijeta. Prema nekim procjenama, izvan Bosne i Hercegovine živi oko dva miliona Bosanaca i Hercegovaca. To je živa zajednica koja je zadržala jake kulturne veze sa svojom domovinom. Osnovali su društvene organizacije i kulturne centre u mnogim zemljama za očuvanje svoje kulturne baštine. Ove organizacije pružaju platformu za okupljanje Bosanaca, ali zadržali su čvrste veze sa svojom domovinom. Mnogi podržavaju svoje porodice i zajednice u Bosni i Hercegovini novcem, donacijama ili drugim oblicima podrške. Sve su češći slučajevi da dijaspora ulaže novac u poslovne projekte u Bosni i Hercegovini.
Ukupni tekući transfer novca koji je dijaspora poslala u Bosnu i Hercegovinu u 2021. iznosio je nešto više od četiri milijarde maraka (dvije milijarde eura), podaci su Centralne banke BiH. Godinu ranije taj iznos bio je nešto više od tri milijarde maraka. Prema službenim podacima, u prvih devet mjeseci 2022. godine dijaspora je u BiH poslala 2,61 milijardu maraka. Inače, dijaspora je od 1998. do kraja 2021. godine službenim kanalima poslala u BiH više od 60 milijardi maraka. Međutim, procjenjuje se da je iznos novčanih doznaka iz dijaspore od rata naovamo iznosio najmanje 100 milijardi maraka, a najvjerovatnije i dvostruko više od službene statistike, i to putem „neformalnih“ novčanih transfera ili „iz ruke u ruku“, koji nisu registrirani u platnom prometu.
Dijaspora hrani svoju rodbinu u Bosni i Hercegovini, ali igrački hrani i fudbalsku reprezentaciju svoje domovine. Generacija koja je otišla na Svjetsko prvenstvo u Brazilu bila je mahom sastavljena od izbjegličke djece i svoj je zenit doživjela upravo te 2014. godine. Sada bi se moglo desiti da djeca rođena u dijaspori odvedu zemlju svojih predaka na Evropsko prvenstvo, mada je, sudeći po načinu na koji Faruk Hadžibegić vodi nacionalnu selekciju ljeto u Njemačkoj veoma daleka, neizvjesna opcija.
No čak i da se desi takav rasplet događaja, on otkriva jednu mučnu činjenicu, a to je da Bosna i Hercegovina ne daje kvalitetne igrače za nacionalni tim. U omladinskim se selekcijama klubova radi loše, igrači se gube na prelazu iz juniorskog u seniorski fudbal, u domaćem se prvenstvu još uvijek „talentima“ i „prospektima“ smatraju igrači stari 21 ili 22 godine, oni koji su već morali imati stotinjak prvenstvenih utakmica u nogama i već gledati ka inozemstvu.
Infrastruktura je loša, užasna, imamo ogroman problem nestručnih kadrova i trenera koji su tu zato što su nekada bili igrači i sve dok ne stasa nova generacija stručnjaka, modernih shvatanja, teško da će se bilo šta promijeniti. Na Nogometni savez ne treba se osloniti, oni svoju nesposobnost dokazuju iznova i iznova, oni već osam mjeseci mijenjaju travnjake ne nekoliko ovdašnjih stadiona i još taj projekt nisu okončali, a svaki teren koštao je više od dva miliona maraka. Do tada, do nekih boljih vremena, moramo se oslanjati na dijasporu kao vrelo. Ali svako vrelo jednog dana presahne.
