Nürnberški zakoni rasističke su mjere donesene na konvencija Nacionalsocijalističke njemačke radničke partije (NSDAP) u Nürnbergu 15. septembra 1935. godine. Njima je propisano da Jevreji ne mogu biti njemački državljani, već samo podanici bez prava glasa i ostalih građanskih prava.
Zabranjeni su brakovi između Jevreja i čistokrvnih Nijemaca, a Jevrejom se smatrao svako kome je jedan predak u drugom koljenu Jevrej. Dopunama iz iste i sljedeće godine otvoren je progon Jevreja, a zakoni su poslužili kao model za antisemitsko rasno zakonodavstvo i u nekim drugim zemljama.
Sedma godišnje konvencija Nacionalsocijalističke njemačke radničke partije održavala se u Nürnbergu od 10. do 16. septembra 1935. Njen vrhunac bilo je donošenje dvaju zakona – Zakona o zaštiti njemačke krvi i njemačke časti (njem. Gesetz zum Schutze des deutschen Blutes und der deutschen Ehre) i Zakona o državljanstvu u Reichu (njem. Reichsbürgergesetz) – kojima je pravno institucionalizirana rasistička politika i ideologija ove stranke i koji su označili uvod u kasniji desetogodišnji pogrom Jevreja.
Zakone je Reichstag jednoglasno donio posljednjeg dana skupa, 15. septembra 1935. godine, kada se sastao u Nürnbergu, nakon Hitlerova telegrafskog poziva na zasjedanje (jedino zasjedanje koje je Reichstag za vrijeme nacističkog režima održao izvan Berlina). Smatrajući skup dobrom prilikom za donošenje zakona, Hitler je dva dana prije njihova usvajanja zadatak izrade nacrta povjerio Franzu Albrechtu Medicusu i Bernhardu Loseneru iz Ministarstva unutrašnjih poslova. Iako su mu se početni prijedlozi Zakona o zaštiti krvi činili preslabim, nakon četiri nacrta, koji su se razlikovali u visini i oštrini kazni za nepoštovanje, prihvatio je blažu varijantu, naglasivši, međutim, na skupu da su ti zakoni “pokušaj pravnog načina rješavanja problema, koji će, ako se pokaže pogrešnim, biti zakonom povjeren Nacionalnoj socijalističkoj partiji za definitivno rješavanje”.
Polazeći od toga da je “čistoća njemačke krvi bitna za daljnji opstanak njemačkog naroda”, Zakon o zaštiti njemačke krvi i njemačke časti zabranjuje sklapanje brakova između Jevreja i građana njemačke ili srodne krvi. Brakovi koji su sklopljeni protivno zakonu ili koji su u cilju izigravanja zakona sklopljeni u inostranstvu, ništavi su (član 1.). Izvanbračni odnosi između Jevreja i građana njemačke ili srodne krvi su zabranjeni (član 2.). Jevreji ne smiju u svojim domaćinstvima zaposliti građanke njemačke ili srodne krvi mlađe od 45 godina (član 3). Jevreji ne smiju podizati zastavu Reicha ili nacionalnu zastavu, niti nositi boje Reicha. S druge strane, smiju nositi jevrejske boje i to pravo štiti država (član 4.). Kazne za nepoštovanje pojedinih odredaba bile su zatvor ili zatvor uz teški rad.
Na tragu navedenog, Zakon o državljanstvu u Reichu propisao je da su građani Reicha samo oni koji su njemačke ili srodne krvi, dok su svi ostali državni subjekti i stoga lišeni državljanstva. U tom smislu, Zakon o državljanstvu je u članu 1. propisao da je subjekt države osoba koja uživa zaštitu njemačkog Reicha i koja posljedično tome prema njemu ima određene obveze. Položaj subjekta države dobiva se u skladu s odredbama ovog zakona, dok je u članu 2. naveo da je građanin Reicha subjekt države koji je njemačke ili srodne krvi i koji svojim ponašanjem dokazuje da je spreman i sposoban vjerno služiti njemačkom narodu i Reichu.
U kratkom razdoblju nakon donošenja ovih zakona, te prije i za vrijeme Olimpijskih igara u Berlinu 1936. godine, zakon se nije primjenjivao niti se poduzimao progon za njegovo nepoštovanje. Hitler, se, naime, plašio međunarodne izolacije i premještanja igara u drugu zemlju. Smatra se da su Nürnberški zakoni utrli su put Holokaustu, koji je pokazao koliko se daleko išlo s određenjem “čiste” nacije.
Nürnberški zakoni zapravo su od Jevreja učinili subjekte te legalizirali buduće mjere protiv njih U sljedećih je nekoliko godina dodatnih 13 dekreta u potpunosti Jevreje lišilo njihovih prava. Kao posljedica, onemogućena im je nabavka osnovnih živežnih namirnica. U mnogim gradovima bilo im je teško, ako ne i nemoguće nabaviti hranu i lijekove. Zabranjen im je bio ulaz u hotele i dućane, kao i u mnoge gradove, pa čak i u parkove i šume. No, to su još bile blage posljedice primjene rasnih zakona, naspram onoga što se tek trebalo dogoditi kasnije kada je došlo do fizičkog istrebljenja.
Iako su Jevreji, u skladu s patološkom teorijom predstavljali “anti-rasu”, te shodno tome i najvećeg neprijatelja nacističke države, malo je znano da ni sami Nijemci nisu bili pošteđeni rasne selekcije. Još 1929. godine, na jednom od partijskih kongresa, održanim u Nürnbergu, Hitler je rekao da, “ako se svake godine u Njemačkoj rodi milion djece, te da ako se od tog miliona 700 do 800 hiljada njih eliminira, Njemački će narod ipak biti ojačan.”
Prvi od zakona namijenjenih rasnom pročišćavanju Njemačke bio je uperen protiv samih Nijemaca. Dvije godine ranije, 14. jula 1933. godine izglasan je “Zakon za zaštitu nasljednog zdravlja”, odnosno “Pokušaj poboljšanja njemačke arijske vrste”, kako se još zvao. Taj je zakon omogućio prisilne sterilizacije pojedinaca koje pate od nasljednih bolesti, te postoji mogućnost da i njihovi nasljednici naslijede tu bolest. Zakon je navodio nasljedne bolesti kod kojih se mogla tražiti sterilizacija, kao npr. slaboumnost, shizofrenija, manijakalna depresija, epilepsija, nasljedna sljepoća i gluhoća, te razne druge nasljedne deformacije. Zakon je dalje propisivao i mogućnost sterilizacije osoba koje pate od kroničnog alkoholizma. Za odluke sterilizacije bio je nadležan Vrhovni zdravstveni nasljedni sud.
