“Postoji li mogućnost da polaže s ovom grupom?”, upita djed. “Nažalost ne. Takve su propozicije.” Osmjehnula se mlada službenica. “Evo vam broj, nazovite za svaki slučaj u ponedjeljak ujutro. Dakle, test je u ponedjeljak u 16 sati na Filozofskom fakultetu. Ne morate više ovdje dolaziti, evo vam i prijavni formular. Morate to ponijeti na test! Znate gdje je Filozofski fakultet”, upita. “Nisam siguran”, rekoh. “Kako dolazite u Sarajevo”, pitala je opet. “Autobusom”, odgovorih. “Super. S autobuske, idite pješačkom stazom što vodi uz Kasarnu ‘Maršal Tito’ i eto vas na raskrsnici koja gleda na Filozofski fakultet! Sveukupno pet minuta. Ako ne znate, pitajte, to vam je ona zgrada između Zemaljskog muzeja i ruševne zgrade Skupštine, ne možete promašiti nikako”, detaljno je objašnjavala službenica.

Pogledao sam u papir na kojem je bio napisan kontakt-telefon i skoro rekao “radije bih imao vaš broj telefona”. No umjesto te dosjetke, zahvalih se i izađoh iz kancelarije. Osjetio sam neku vrstu olakšanja. Imat ću četvrtak, petak i vikend da se bolje pripremim.

II

“A bi l’ je ti?”, upita me neznanac. “Pogledah ga s čuđenjem. Bili smo na drugom spratu Filozofskog fakulteta. Dolje na prvom spratu stajala je djevojka iznimne ljepote, duge crne ravne kose ispod ramena, visoka, crnih krupnih očiju, elegantno obučena, čini mi se da je svojom ljepotom ispunjavala sav prostor. Na trenutak sam, gledajući u njenom smjeru, zaboravio svu muku, nisam više preslagivao glagolska vremena, niti ponavljao vokabular engleskih riječi, nisam imaginarno davao najbolji mogući odgovor na ovo ili ono postavljeno pitanje... U jednom momentu sve sam isključio, zaboravio, kao da je bio prazan prostor, bez nervoznih studenata, bez nastavnog osoblja, bez buke, bez napetosti, kao da sam stajao sam. A ispred mene, vertikalno i dijagonalno, stajala je ona sa svojim crnim očima... “‘Kleopatra’, najbolja treba u gimnaziji”, nastavljao je neznanac. “I ti si na ovom konkursu, pretpostavljam?”, upita opet. Klimnuh glavom. “Ja sam...” Nešto je promrljao, nedovoljno da razumijem – Tuzković, Tunović... Samo sam zapamtio nadimak Tuza. “OK, sada je naš red!”, reče.

Otvorila su se vrata amfiteatra. Mahnuo sam mami. Sjedila je na klupi u holu s nekom gospođom koja je nosila šešir. Ušli smo u prostoriju. Sjeli smo tako da je bilo jedno prazna mjesto iza, ispred i sa strane, da se ne može ostvariti neposredna komunikacija. Dobio sam primjerak testa, zapakovan u kovertu. Dva kontrolora. Jedan od njih u srednjim dvadesetim po mojoj procjeni, duge kovrčave kose, u farmerkama, majici dugih rukava, s nekim srebrenim prstenom na ruci. Drugi, očito panker, duboke cipele s debelim đonom, kožne pantalone, košulja, kao da je iskočio s postera neke od popularnih muzičkih grupa.

“Oprostite, ako mogu dobiti olovku”, upita djevojka lijevo do mene. “If you ask me in English”, odgovori joj punker i nasmija se. Zatim je prilično ozbiljno rekao da sva konverzacija mora biti na engleskom.

Dobili smo znak da možemo otvoriti kovertu s testom. Bacih oko, pitanja u vezi s gramatikom i kraći esej. Dobili smo smjernice – “Two hours from now” i da će svaki oblik razgovora, prepisivanja, korištenja pomagala, ono što mi u Bosni zovemo “đonovima”, biti strogo sankcioniran eliminacijom.

Procjenjujem da nas je u učionici tridesetak. Biti ili ne biti – pitanje je sad, ako bismo citirali velikog pisca. Dvije su ure prošle kao dvije minute. Izašao sam još preslagujući rečenice iz eseja, razmišljajući je li dobro napisano.

Mati je i dalje sjedila na klupi, u holu. Tu je bila i ona gospođa. “Ovo je moj sin”, predstavila me gospođi. “Dobar dan”, rekoh. “I, kako si uradio”, upita mama. Slegnuh ramenima. “Tako-tako”, rekoh. “Bit će to dobro. Ah, evo i moje kćerke, evo idem i ja, doviđenja”, reče gospođa krećući ka prvom spratu. Krenuli smo i mi ka izlazu, krajičkom oka sam pogledao. U susret gospođi sa šeširom dolazila je Kleopatra. Pomislih, da smo barem malo sačekali, možda bih upoznao Kleopatru.

“Kad su rezultati?”, upita me mama dok smo išli ka tramvajskoj stanici. Krenuli smo do Privrednog grada “Skenderija”. Ondje je najbolja ponuda, na desetine poslovnih prostora s raznovrsnim izborom obuće i odjeće. Bila je praksa nas iz manjih sredina obavezno doći u “Skenderiju” ili “Sarajku”, posjetiti neku od čuvenih ćevabdžinica na Baščaršiji. Ja sam tom spisku dodao i antikvarnice. Posljednje što sam kupio bila je zbirka zadataka iz matematike Vene II. Ovaj put će izostati odlazak u Stari grad. Mjesec je ramazana.

III

“I, kako si prošao”, upita me Din, školski drug, neko ko je imao talenta za jezike. Najbolje je govorio engleski, a i njemački mu nije išao loše. Imao je udžbenik Engleski u 100 lekcija s kasetama. Počeo je učiti engleski u osnovnoj školi u onom ratnom periodu. Preslušavao je kasete kada je bilo struje. Sjećam se, jedne prilike, sjedili smo u njegovoj porodičnoj kući, u selu Dolovi. Prekinuo je razgovor. Prešli smo u drugu prostoriju. Želio je slušati vijesti. Nisam ga shvatao ozbiljno, sve dok nije otišao do prastarog radioprijemnika i počeo vrtjeti kotač na dugim frekvencijama Slušao je vijesti na engleskom. U šali ili stvarno, rekao je da sluša radio RTL, Radio Luxemburg.

“Ne znam šta bih ti rekao. Nisam baš najzadovoljniji, ali nisam niti nezadovoljan. Sve sam uradio, što se tiče gramatike. E sad, kako će ko ocijeniti esej, to je stvar subjektivne procjene”, rekoh. I dalje je u meni bila neka vrsta drame. Šta ako ne prođem, hoću li biti predmetom podsmijeha? Aldina kao da je pročitala moje misli. “Hajd’, ba, Kulo, šta god da bude, niko iz naše škole nije tako daleko otišao?” Nasmijao sam se nekako nazor, kiselo. “A da idemo na bilijar poslije škole? Ti, ja, Benis i Đuzo. Igrat ćemo u parovima!”, reče Din i promijeni tok razgovora. “Može ako ću igrati s Benisom”, rekoh. “E, sad...”, reče Din, “izvlačit ćemo šibice.” Benis je najbolje igrao bilijara. Svi su željeli igrati s Benisom ili, bolje rečeno, niko nije želio biti gubitnik, igrati protiv Benisa.

IV

Benis je komšija. Od osamdeset šeste ili osamdeset sedme. Zajedno smo trpali haldiju i pijesak u kolica dok mu se pravila kuća, s našim malim lopaticama. Vršnjak. U školu smo krenuli zajedno. Nismo išli u isti razred. On je bio latinično odjeljenje, ja ćirilično. Upisao je gimnaziju kao i ja. Opet nismo bili isto odjeljenje. Negdje početkom devedeset šeste, kada je bilo jasno da je rat stao, objavljen je konkurs za policijsku akademiju. Centar za obuku policijskih kadrova vratio se kući. U Sarajevu, na Vracama, opet će biti uspostavljen program školovanja mladih policajaca. U ratu je ta škola bila izmještena negdje u srednju Bosnu, čini mi se u Bugojnu. Benisov otac također je bio čovjek s pendrekom. Prezirao sam vojsku i sve što je imalo veze s represivnim aparatom. Benis je donio odluka da prekine gimnazijsko obrazovanje, negdje u pola školske godine prvog razreda, i prijavi se na konkurs. Pokušao sam ga odgovoriti. Nije slušao. Govorio je kako uniforma još nešto znači, kako se može brzo zaposliti nakon završetka srednje, plus beneficirani radni staž... Očito je bio dobro upućen u materiju. A onda, negdje na kraju školske godine, upao je IFOR i zabranio rad te vrste centra. Benis se vratio. Ponovo je morao upisati prvi razred gimnazije. Mi smo bili drugi.


 Na gradilištu Benisove kuće, august 1986. godine

“I sada gospon Đuza ima meč loptu. Samo još da ubaci crnu kuglu. Evo ga nišani. Zgoditak ili promašaj?”, zezao sam Đuzu dok je namještao tak. Bilijari su bili u Merdinovoj kući. Zatamljeni prozori. Igralo se “na crno”. Svi su znali da se tu postoji bilijar, niko nije prijavljivao. Uostalom, šta i prijaviti? Dva bilijarska stola što su preživjela rat nisu bila neki izvor prihoda. Dolazile su dvije-tri ekipa, najviše mi tinejdžeri, igrali bismo za male pare. Kada bi prijavio obrt ili tako nešto, svi bi bili na gubitku. Merdin ne bi mogao plaćati, mi ne bismo igrali, a porezna uprava i ovako i onako ništa ne dobija. Država u tranzitnim vremenima potiče poduzetništvo tako što žmiri na jedno oko, znao bi reći čika Salih.

“Ipak pobjeda. Da se zna, 3:0”, rekao je Benis samouvjereno, naslađujući se meni i Dinu. Đuza je ubacio crnu kuglu ondje gdje je trebalo. Izašli smo napolje, u večer, u januar. Puhao je sjeverac, kao da je sjekao. Sve je pritiskalo – i zima, i smog formiran od paleži piljevine što se nije imala gdje odložiti, i noć što je okovalo malo mjesto bez javne rasvjete. A opet, gledao sam prema Beka ravni, onamo odakle su svakodnevno stizali “artiljerijski pozdravi” do prije koji mjesec... Sada nije pucalo. Imao sam šesnaest godina. Igrao košarku u novoformiranoj poslijeratnoj A2 ligi. Željno iščekivao rezultate hoću li proći u naredni krug – bio bi to intervju za odlazak “preko bare” na godinu dana. Imao sam razloga biti sretan.