Početkom januara 1942. godine saznalo se da ustaše spremaju pokolj tuzlanskih Srba kao odmazdu za likvidaciju grupe ustaša zarobljenih kod Doboja, koje su četnici strijeljali na Ozrenu. Tajni ustaški odbor za istrebljenje Jevreja i Srba u Tuzli pozvao je zloglasnog Vječeslava Montanija, kotarskog predstojnika za Brčko koji se već pročuo po krvavim nedjelima, da dođe sa svojim ustašama u Tuzlu i da se, uz njegovu pomoć, izvrši odmazda nad Srbima, i to tako da se u pravoslavnu crkvu punu vjernika na Badnjak 6. januara 1942. godine postavi i aktivira eksploziv i da se zatim razore srpske kuće u tom gradu i kompletno stanovništvo pobije i otjera u logore.

Pošto se saznalo za ovaj plan, sastali su se ugledni Bošnjaci Tuzle. Odlučeno je da tročlana delegacija, na čelu s muftijom Muhamedom Šefketom Kurtom, ode njemačkom komandantu tog mjesta i njegovom zamjeniku, te da traže  od njih da zločin spriječe. Po cijenu svog života, muftija Kurt zaprijetio je da će svi Bošnjaci otići “u šumu” ako bude odmazde nad Srbima.

Kada je saznala koliko je protivljenje Bošnjaka ovakvim akcijama, njemačka komanda pisanom naredbom zabranila je ustašama da poduzimaju bilo kakve mjere odmazde bez njenog odobrenja. Protivljenje su izrazili i ugledni tuzlanski Hrvati, kao što su Jure Begić, Ante Kamenjašević i drugi. Zbog svega toga, ustaše se nisu usudile da provedu svoj plan.

U nastojanju da učvrsti demarš kod njemačkog komandanta, muftija Kurt s grupom uglednih Tuzlaka odlazi u Zagreb i traže da ih Ante Pavelić, poglavnik NDH, primi. On to nije učinio, ali ih je primio ministar Andrija Artuković, od kojeg delegacija traži da ustaše ne diraju mirno srpsko stanovništvo. Zahvaljujući angažmanu muftije Kurta, u Tuzli za vrijeme Drugog svjetskog rata nije bilo masovnih zločina.

Ovo hrabro djelo muftije Kurta nije bio izoliran akt humanosti nekog pojedinca, nego ga treba posmatrati kao rezultat raspoloženja i osude zvjerskih zločina nad nedužnim civilima srpske i drugih nacionalnosti koje su u niz rezolucija iskazali Bošnjaci Bosne i Hercegovine u prvoj godini Drugog svjetskog rata. Samo dvadeset pet dana prije ovog događaja, 11. decembra 1941. godine izglasana je i Tuzlanska muslimanska rezolucija. Njen prvobitni tekst bio je napisan u izuzetno oštrom tonu, pa je odlučeno da se tekst ne šalje, nego da u Zagreb ode delegacija od jedanaest Bošnjaka i tri Hrvata i da usmeno protestuje u Vladi Nezavisne Države Hrvatske zbog zločina.

Značaj Tuzlanske rezolucije leži u činjenici što je donesena svega nekoliko dana nakon pokolja 300 Bošnjaka u selu Koraj podno Majevice 28. novembra 1941. godine, koje su ubili pripadnici četničkog pokreta. Takav stepen morala i hrabrosti zaslužuje spomen kao autentičan primjer humanosti u ekstremnim ratnim situacijama. Muslimanske rezolucije nakon završetka Drugog svjetskog rata nisu našle zasluženo mjesto u socijalističkog historiografiji niti im je jugoslavenska država pridavala značaj. Bile su naprosto odbačene i nespojive s tadašnjim dominantnim narativom o komunistima kao jedinim koji su bili na strani pravde i humanosti u toku ratnog vihora.

Za taj svoj poduhvat poslije 1945. godine u socijalističkoj Jugoslaviji muftija Kurt je odlikovan “Ordenom bratstva i jedinstva prvog reda”. Kad je umro, na sahranu je došlo desetak hiljada ljudi, među kojima najviše Srba – seljaka iz okoline Tuzle. Potresan govor nad grobom održao je pravoslavni sveštenik Đorđe Jovanović, koji je cijeli rat proveo u koncentracionom logoru Dachau i čudom ostao živ. Uslišena je njegova neuobičajena molba da on bude taj koji će u efendijin grob sići prije njega, dočekati tabut s efendijinim tijelom i položiti ga u kabur.

Nažalost, pola stoljeća kasnije će se u većini gradova u kojima su rezolucije 1941. godine donesene, Prijedoru, Bijeljini, Banjoj Luci, Tuzli, Mostaru i Sarajevu, desiti strašni zločini, razaranje gradova, proganjanje i formiranje koncentracionih logora za Bošnjake u cilju ostvarivanju velikosrpskog državnog projekta kroz Agresiju na Bosnu i Hercegovinu.

Fotografija lične karte muftije Kurta iz 1946. godine na tako jasan način pokazuje tešku i tragičnu historiju Bošnjaka. Na jedan je način slika i tragikomična – na slici vidimo čovjeka sijede brade i u odjeći muslimanskog vjerskog službenika s ahmedijom, ali zakoni države mu zabranjuju da iskaže svoju nesumnjivu pripadnost muslimanskom, odnosno bošnjačkom narodu, prisiljen je da se izjasni kao “neopredeljen”. Taj “neopredeljeni muftija” tako ispade stilska figura, oksimoron, kako se naziva nemoguća jezična konstrukcija u kojoj se spajaju dva nespojiva, suprotna pojma, naprimjer “drveni kamen” ili “gromoglasna tišina”.

Godine 1948. u prvom popisu poslije Drugog svjetskog rata Bošnjaci su imali mogućnost da se “opredijele” i većina je ostala “nepredijeljena” (89 posto), to jest ostali su Bošnjaci, dok se istovremeno 11 posto, uslijed društvenog i ekonomskog pritiska, upisivalo kao Srbi, Hrvati ili Crnogorci. Ukupan broj Bošnjaka na popisu stanovništva 1948. godine bio je 885.691 osoba. Njih 788.380 izjasnilo se kao “neopredeljen”, dok se 72.008 izjasnilo kao “Srbin-neopredeljen”, a 25.301 kao “Hrvat-neopredeljen”.

Muhamed Šefket (1879–1963) potječe iz mostarske porodice Kurt, a sin je hadži Fadila ef. Kurta (1845–1893) , rođenog u Kurtovom sokaku, u mahali Carina, koji je bio muderis u Travniku, gdje se Šefket i rodio. Mekteb je završio u Travniku, a ruždiju u Mostaru, gdje je slušao predavanja poznatog mostarskog alima Fehmije ef. Džabića, muftije i borca za vjersku autonomiju bosanskohercegovačkih muslimana.

Kasnije se u Sarajevu upisao u Gazi Husrev-begovu medresu, iz koje je nakon godinu dana otišao na nauke u Istanbul. Tamo je studirao punih deset godina i otišao u Damask radi učenja arapskog jezika. Po povratku u domovinu 1908. godine postavljen je za imama i hatiba Hadži Ali-begove džamije i muderisa istoimene medrese u Travniku.

Muhamed Šefket Kurt oženio je Arifu (1883–1959), rođenu Turalić, iz Tešnja. Porodica živi u Travniku do 1914. godine, gdje su rođena njihova tri sina s kojima porodica 1914. godine seli u Banju Luku, gdje je otac porodice postavljen na mjesto muftije. U Banjoj Luci porodica ostaje jedanaest godina, a za to vrijeme se rađa još četvero djece. Godine 1925. porodica seli u Tuzlu, gdje se iste godine rađa osmo dijete. Tuzlanski muftija bio je sve do 1933. godine, kada je izabran za člana Ulema-medžlisa u Sarajevu. Penzioniran je 1936, u pedeset i osmoj godini života. Iste godine kupuje kuću u mahali Mejdan, u kojoj živi sve do svoje smrti 21. juna 1963. godine.

Muhamed Šefket Kurt na jednoj je fotografiji snimljen sa svoje sedmero od osmero djece u Banjoj Luci 1923. godine. Trojica sinova završila su pravo u Zagrebu. Huk i vjetrovi Drugog svjetskog rata prošli su i kroz muftijinu kuću u Tuzli, odnijevši sa sobom živote trojice njegovih sinova. Dvojica su poginula u partizanima, dok su trećeg ubili partizani na kraju rata iz nepoznatih razloga. Četvrti sin sa slike je kao doktor prava radio u civilnim općinskim upravama NDH, pa je radi toga poslije 1945. godine kao “narodni neprijatelj” osuđen na dvadeset godina robije. Muhamed Šefket i supruga Arifa nisu se od gubitka sinova nikad oporavili, ali o tome nisu pričali, nosili su se s prazninom i boli, doslovno primjenjujući ono što islam propisuje u slučaju smrti najbližih: “Tuga i žalost za umrlim treba da bude samo stanje srca i osjećaja, ali ni jedno ni drugo ne smije poprimiti vidne spoljne znakove.”