Nakon pregovora s četničkim komandantom Sergejem Mihailovićem, talijanske su se vlasti 5. XII 1941. godine povukle iz Foče i prepustile grad četnicima. Poslije ulaska Mihailovićeve vojske u grad, uslijedili su stravični zločini nad muslimanskim stanovništvom. Domobranska posada znala je da je Foča predata na upravu četnicima i bez borbe se povukla. Četnička politika prema muslimanima je u Moljevićevom projektu jasno izložena i isplanirana. Cilj je bio istrijebiti muslimane s ovog područja.

U periodu od 5. XII 1941. do 21. I 1942, koliko su vladali Fočom, četnici su uspjeli zavesti strahovladu u ovom gradu. Konačno, 21. I 1942. godine četnička vladavina prekinuta je ulaskom partizana u Foču. Srbijanski četnici povukli su se, a domaći su ostali u gradu, kao da se ništa nije ni dogodilo. Ubrzo su ih komunisti Rodoljub Čolaković, Aleksandar Ranković, Milovan Đilas, pridobili na svoju stranu. Dakle, doskorašnje četničke vojvode kao što su Strajo Kočović, Ranko Popadić, poznati muslimanskom stanovništvu po njihovim zlodjelima, nakon dolaska komunista postavljeni su za komandni partizanski kadar.

Za vrijeme četničkog upravljanja Fočom, muslimani su, naoružani lovačkim puškama (ukoliko su ih imali), u nekim selima pokušali organizovati manje seoske straže. Međutim, da je ova samoodbrana bila na vrlo niskom nivou, govore nam ogromne brojke muslimanskih žrtava. Ipak, u ovom samoorganizovanju možemo naći zametke muslimanskih milicija i uočiti stvarne razloge i neophodnosti njihovog osnivanja.

Prvi primjer organizovanja muslimana jeste u fočanskom selu Curevo, čiji su seljani i partizanima odbili predati svoje minimalno oružje. Obećali su da im neće pružati otpor, ali su zahtjevali da zadrže oružje koje trenutno posjeduju radi odbrane sela od mogućih četničkih napada. Međutim, ovaj prijedlog Tito nije mogao prihvatiti, pa je razoružao seljane, a u Curevo poslao desetinu partizana radi odbrane od eventualnih četničkih upada u selo.

Nakon dolaska partizana, situacija u Foči stabilizovala se, stanovništvo je brzo zaboravilo na svoja stradanja i nastavilo živjeti normalnim životom. Partizani su se ovdje zadržali do polovine maja, kada ih smjenjuju hrvatske i talijanske vojne vlasti. Međutim, polovinom avgusta četnici su ponovo zauzeli grad. Uslijedila je repriza događaja s kraja 1941. godine, o čemu postoje brojna svjedočenja.

Navest ćemo samo jedan od brojnih primjera strave i užasa koji su se tih dana dešavali u Foči. Četnici su bez ikakve milosti ubijali sve što im je bilo dostupno, ne štedeći pritom ni žene, djecu, starce i iznemogle. U jednoj kući sakupili su oko 65 civila, zapalili je, a žrtve su žive izgorjele. Mnogi se, poučeni ovim gorkim iskustvom, odlučuju na bijeg prema Goraždu i Sarajevu.

Ovaj fočanski pokolj bio je povod uglednim sarajevskim muslimanima da 26. VIII 1942. godine sazovu konferenciju, koju je otvorio hafiz Muhamed ef. Pandža, član Ulema-medžlisa. Na skupu se razgovaralo o problemu smještaja i prehrane izbjeglica, te sabiranju dobrovoljnih priloga za ove stradalnike. Na sastanku je govorio Omer Čengić iz Foče i ukazao na neozbiljan stav vlasti NDH prema ovom problemu. Čengić navodi da je dva dana prije pada grada grupa Fočaka krenula prema Sarajevu po oružje koje im je bilo obećano, ali više od pola ovih ljudi bilo je izbačeno iz voza u Svjetlini, i prepušteno četničkim koljačima.

Na ovoj konferenciji odlučeno je da se muslimanski vodeći krugovi sami pobrinu za naoružanje svog naroda, pa je s tim ciljem osnovan međudruštveni odbor “Narodni spas”. Na čelo ovog odbora došao je hafiz Muhamed Pandža, koji od druge polovine 1942. aktivno radi na osnutku muslimanskih milicija, čiji je cilj borba protiv svih neprijatelja.

U tu svrhu izdao je Proglas, u kojem se, između ostalog, kaže: “Zbijmo se u čvrste redove da od sebe ostranimo strahovitu neman pokolja i međusobnog uništavanja. Prihvatimo svi za oružje i stupimo u borbu, ne da ubijamo, koljemo, palimo i uništavamo, nego da se odbranimo od svakoga ko pokuša da nas napadne i uništi. Svrstajmo se u čvrste redove u odbrani svoje porodice i domova. Zaboravimo osvetu i kao muslimani nastojmo da se izmirimo sa svima... Svi koji su sposobni za borbu neka prihvate za oružje.”

U ovom proglasu Pandža svoju vojsku naziva “Muslimanski, bosanski oslobodilački pokret”. Pomoć u naoružanju i svu materijalnu podršku ovaj pokret dobijao je od Nijemaca. Po ustaškim izvorima, glavni Pandžin stan bio je u okolici Trnova. U novembru 1944. iz ovih izvora saznajemo da je Pandža uspio sakupiti 8.000 ljudi i da se taj broj još više povećava. Međutim, komunistički izvori tvrde da je na području istočne Bosne uspio sakupiti samo 400-500 boraca.

Proces organizovanja muslimanske samoodbrane u Foči odvijao se jako sporo, a četnici nisu prestajali sa svojim zločinima. Ipak, Pandža je uspio prikupiti određenu svotu novca od sarajevskih bogataša za naoružanje muslimana u fočanskom selu Jabuci, gdje je komandant muslimanske milicije bio Husin-beg Čengić. Njegova vojska držala je položaje u Jabuci i okolnim selima, sve do Čajniča.

I Čajniče je doživjelo sličnu sudbinu kao i Foča. Talijani su 7. XII 1941. godine grad prepustili četnicima. Za nepuna dva mjeseca borci za kralja i otadžbinu radili su i ovdje sve s ciljem da iskorijene muslimansko stanovništvo. U aprilu 1942. godine Talijani su ponovo zauzeli Čajniče, i odobrili osnivanje muslimanskih milicija, koje su i naoružali. Cilj ovih milicija bila je odbrana muslimanskog stanovništva i od četnika i od partizana, a u ustaškim dokumentima navodi se da je brojala oko 1.500 ljudi.

Čajnička milicija bila je povezana sa pljevaljskom, koja je smještena na Meteljci. Komandant milicije u Pljevljima bio je Mustafa Zuković, a ona je osiguravala put od Čajniča do Boljanića. Četnici su početkom februara 1943. godine napali čajnička, fočanska i pljevaljska sela, a Draža Mihailović izdao je naredbu da se milicija s ovih područja u potpunosti uništi. Nakon što su četnici zauzeli Meteljku, jedan dio razoružane muslimanske milicije uputio se prema Čajniču, odakle su se zajedno s čajničkim milicionerima povlačili u pravcu Ustiprače i Međeđe.

Borba se nastavila na Trebeškom brdu, istočno od Goražda. Međutim, Talijani su i ovdje razoružali miliciju, pa su četnici prodrli sve do Kopača. Na osvojenim područjima nastavljena je uobičajena četnička praksa ubijanja, pljačkanja, uništavanja, a talijanska vojska sve je to hladnokrvno posmtrala, ne preduzimajući ništa da spriječi stradanja muslimana.

Poslije ovih tragedija, kotarska ispostava u Goraždu ukazuje na neophodnost formiranja dobrovoljačke domobranske pukovnije sastavljene od izbjeglih milicionera. Osnovana je Goraždanska milicija na čelu s natporučnikom Čengićem, a njen cilj bila je odbrana muslimanskog stanovništva od četnika. Međutim, ona nije bila “u stanju sama preduzeti akciju čišćenja ovog terena od četnika, jer neima teškog oružja, a niti naboja za oružje koje imaju, pa da bi se spasilo ovo pučanstvo, potrebno je da se što žurnije pošalje jača pomoć ovoj posadi da bi se odmah poduzela temeljita akcija u čišćenju ovih krajeva od četnika”.

Komandant Čengić izdao je “Naređenja” svojim podređenim vodnicima, u kojima se naglašava da:

  1. treba dobro paziti na kretanje pravoslavnog stanovništva, zašto je potrebno stalno kretanje patrola po terenu, a posebno po šumama u blizini pravoslavnih sela. Izviđanja trebaju obavljati i žene muslimanke, a podatke o kretanju i namjerama neprijatelja dostavljati komandi Milicije;
  2. pripreme i namjere nekih od odreda muslimanske milicije trebaju se držati u strogoj tajnosti:
  3. u slučaju nepokoravanja naredbama ovoj miliciji, primijenit će se kažnjavanje smrću;
  4. naročitu pažnju treba posvetiti održavanju veza između vodova, satnija i same komande Milicije.

Na području Rogatice muslimanske vojne formacije organizovao je Zulfo Dumanjić s Borika. Edhem Hadžialić Efendić bio je načelnik Bratunca i organizator muslimanskih milicija na tom području. Odlučno je odbio da njegova milicija pređe u Ustašku vojnicu, zbog čega je došao u sukob s ustašom Mijom Mijačevićem, koji ga je i ubio.

Odbranu muslimanskog stanovništva u Srebrenici organizovao je Ismet Bektašević. Do prve polovine 1944. godine, Ismet se nije opredijelio ni za jednu od zaraćenih strana, ali je simpatizirao partizanski pokret. Početkom 1944. počeo je sarađivati s Nijemcima u Zvorniku, gdje je, po izvještaju Štaba III korpusa, radio na mobilizaciji muslimana u SS formacije i na formiranju ustaške uprave za Srebrenicu, Bratunac i Vlasenicu.

U septembru 1944. godine u Vlasenici predao se partizanima i bio strijeljan kao narodni neprijatelj. Dakle, za razliku od sjeveroistočne Bosne, samoodbrana muslimanskog stanovništva na području jugoistočne Bosne bila je na vrlo niskom stepenu organizovanosti. Djelovala je nejedinstveno, a blizina granice sa Srbijom i Crnom Gorom, gdje je bilo jezgro četništva, imali su za rezultat masovne zločine nad muslimanskom populacijom. Ipak, ni ove pokušaje organizovanja muslimanskih vojnih formacija u cilju odbrane muslimanskog stanovništva ne možemo zanemariti. (nastavlja se)