Prostor krajnjeg sjeverozapada Bosne, nakon osmanskog osvajanja u XVI stoljeću, s obzirom da se nalazio na granici dva carstva (Osmanskog i Habsburškog), počinje se označavati kao serhat, Turska ili Cazinska krajina. U isto vrijeme sa habsburške strane granice formira se Vojna krajina na liniji Petrinja- Banija – Slunj - Kordun. Svi njeni stanovnici bili su vojnici, a vojnička tradicija zadržala se i do danas.
Stanovnici habsburške i osmanske Vojne krajine stoljećima su bili ratni neprijatelji. Nakon Berlinskog kongresa, 1878. godine, doskorašnji neprijatelji ulaze u sastav iste države, Austro-Ugarske monarhije. Od tada pa sve do kraja XX stoljeća ovi stanovnici naseljavali su iste države: Austro-Ugarsku monarhiju (1878.-1918.), Kraljevinu Jugoslaviju (1918.-1941.), Nezavisnu državu Hrvatsku (1941.-1945.) i Titovu Jugoslaviju (1945.-1992.).
U toku Drugog svjetskog rata, nakon osnutka NDH i na ovom području, došlo je do ustanka pod vodstvom KPJ, a Cazinska krajina ušla je u nadležnost Glavnog štaba Hrvatske. Među komunistima partizanima 1941. godine posebno su se isticali Tone Horvat, Huska Miljković i Mile Dejanović.
Huska Miljković (1905.-1944.) rođen je u velikokladuškom selu Dabrovina. Do početka rata bavio se zemljoradnjom, sitnom trgovinom i sezonskim zidarskim radom. “Bio je srednjeg rasta, velike ošišane glave, isturene brade, poširok u plećima, a nosio je široke bijele hlače od grubo tkanog platna, kakve su nosili seljaci tog kraja. Na glavi je imao fes, a na nogama čvrste vojničke cokule”.
Pod utjecajem poznanstava s članovima KPJ u Velikoj Kladuši i Huska je 1935. godine postao simpatizer Partije, a 1939. njen član. Početkom juna 1941. godine, komunisti su ga poslali na Kordun radi pripremanja ustanka s namjerom da se povežu s tamošnjim ustanicima. Međutim, ti ustanici nisu bili komunisti, nego nedisciplinovani srpski seljaci, zadojeni nacionalizmom. Dakle, Husku je, zajedno sa Tonom Horvatom i Milom Dejanovićem, Partija poslala da s četnicima, kao ustaničkim elementom, zajedno ratuju protiv okupatora.
Ali, poznata četnička taktika došla je do izražaja kada su ubili Tonu Horvata i Milu Dejanovića, a Huska im je jedva uspio pobjeći. Krajem jula 1941. godine vratio se u rodno mjesto, gdje je uspostavio vezu s rođakom Hasanom Miljkovićem, gradonačelnikom Velike Kladuše. Hrvatske vlasti nisu se obazirale na intervenciju gradonačelnika i Husku su poslale u zatvor. Nakon nekoliko dana, uz obećanje da će stupiti u domobranske formacije u Petrinji, Huska je oslobođen.
U oktobru 1941. godine iz domobrana ponovo odlazi u partizane. Ubrzo je postao član Okružnog komiteta KPH za Karlovac, te je dobio zadatak da širi komunističku propagandu na području Cazinske krajine. Krajem 1942. godine, kada su partizani osvojili Bihać i veći dio Krajine, Huska je postavljen za komandanta mjesta u Velikoj Kladuši i sekretara Mjesnog komiteta.
Međutim, početkom 1943. godine počela je njemačka operacija Vajs, u komunističkoj terminologiji poznatija kao IV neprijateljska ofanziva. Huska je smatrao da domaći vojnici ne bi trebali napuštati svoj zavičaj i da moraju ostati u Cazinskoj krajini po svaku cijenu. Međutim, poznata partizanska taktika, da kad partizani iscrpe snagu u jednom području, prebacuju svoje jedinice na drugi teritorij, došla je do izražaja. Nastupilo je povlačenje partizanskih jedinica iz Krajine. U toku povlačenja Huska je na području između Bosanskog Grahova i Glamoča, s još 25 svojih Kladušana i istomišljenika odlučio da se vrati u Veliku Kladušu. Komunisti su otkrili plan o njegovom dezerterstvu i kaznili ga prisilnim radom na popravci puteva.
Nakon odslužene kazne upućen je u Hrvatsku, odakle je ponovo dezertirao i konačno se vratio u rodno mjesto. Početkom maja 1943. godine stupio je u XI domobransku pukovniju s kojom napada partizane i četnike na području Banije i Korduna. Kao dobar poznavalac ovog terena izvršio je nekoliko brzih prodora (trupova) na njihovu teritoriju.
Međutim, Hakija Pozderac tvrdi da “Huska nikada nije vodio borbe protiv partizana. Nikad nije ni jednog partizana ubio”.
Prilikom premještanja XI domobranske pukovnije u Topusko, Huska je ostao na terenu Velike Kladuše i odlučio da osnuje vojsku koja će uvijek ostajati na svom terenu u blizini svojih kuća i porodica. Uz pomoć “Krajiškog odbora”, s Hasanom Miljkovićem na čelu, aktivno je radio na formiranju muslimanskih vojnih formacija. Sredinom 1943. godine osnovana je muslimanska milicija sa štabom u Pećigradu, kao strateškim uporištem na cesti Cazin - Velika Kladuša, gdje se nalazila tvrđava iz osmanskog perioda.
Glavno obilježje ove vojske bila je zelena zastava s polumjesecom i zvijezdom, a na fesovima njeni su pripadnici nosili metalni znak s istim oznakama. Nisu imali posebne uniforme, nego su nosili ono što su mogli nabaviti. Njihov pozdrav je glasio: “Za din”, a odgovor: “Spremni”.
Sredinom septembra 1943. godine Huska je boravio u Sanskom Mostu, gdje je u jednom od svojih govora istakao da se njegova vojska bori i protiv Nijemaca i protiv partizana. Glavna parola Huskine vojske bila je: “Borićemo se protiv onih koji nas napadnu.”
Ustaške vlasti nisu imale povjerenja u ovaj pokret. Smatrale su da je to bila ideja partizanskih instruktora i da jedan seljak kao što je Huska nije u stanju organizovati takvu vojsku. Huska je izjavio da je do kraja novembra 1943. godine uspio sakupiti 5.000 dobrovoljaca.
Nesumnjivo je da je Huskina vojska bila privlačna za muslimane iz Cazinske krajine, ali ova brojka od 5.000 vojnika vjerovatno je preuveličana. Šukrija Bijedić navodi brojku od 3.000, a Bakir Tanović 4.000 vojnika. Ovi su dobrovoljci svrstani u 11 bataljona: Bihaćki (komandant Muhamed Dedić), Cazinski (Suljo Ćoralić), Tržački (Mujo Rizvić), Šturlićki (Mehmed Seferagić), Malokladuški (Memaga Dautović), Trnovski (Ahmo Hodžić), Vrnogrački (Hasica Veljačić), Bužimski (Haso Dizdarević), Stijenski (Meho Dervišević), Krupski (Muharem Medvjedović).
U Huskine muslimanske vojne formacije prelazili su masovno vojnici iz hrvatskih i njemačkih oružanih snaga, donoseći sa sobom opremu i naoružanje. U svojim govorima često je spominjao da se bori za autonomiju Bosne i sastajao se sa vođom autonomističkog pokreta u Krajini Abdulahom Ibrahimpašićem, veleposjednikom iz Bihaća.
S Huskom su vodile pregovore sve zaraćene strane s istim ciljem: pridobiti Miliciju iz Cazinske krajine na svoju stranu. Polovinom 1943. godine partizani ponovo osvajaju jedan dio Krajine. U drugoj polovini avgusta formiran je Cazinski NOP odred, s komandantom Mehom Abazovićem na čelu i političkim komesarom Šemsom Tabakovićem. Cilj ovog odreda bio je pridobiti što više muslimana i mobilisati ih u partizane. Međutim, svi sposobni muškarci muslimani, do 40 godina starosti, već su mobilisani u Miliciju.
Muslimanskim vojnicima više je odgovaralo da brane svoj zavičaj od svih napadača i da ne odlaze nigdje od svojih porodica, što im je mogla pružiti jedino Huskina vojska. Njihov prelazak u partizane ujedno bi značio i odlazak na ratišta u Hrvatsku, ili negdje drugo, a ukoliko se to desi, porodice vojnika ostale bi nezaštićene. Dakle, komunisti su ubrzo shvatili da je mobilizacija muslimana u NOP odrede nemoguća bez kompromisa s Huskom.
Krajem novembra 1943. godine sastali su se Većeslav Holjevac i Jovica Lončar (partizanski predstavnici) s Huskom, Hasanom Miljkovićem i kotarskim predstojnikom iz Cazina Sajtom Dilićem (predstavnici Milicije). Prelazak na partizansku stranu Huska je uvjetovao time da njegova jedinica ostane kompletna i formalno bude u sastavu IV korpusa, te da ne ratuje protiv njemačkih i hrvatskih oružanih snaga. Dakle, Huska je nastojao da ne vodi borbu ni protiv koga, tj. da “ne bude ni na čijoj strani”. Međutim, partizanski pregovarači odlučno su odbili ove njegove uvjete.
Vlasti NDH, Nijemci, pa i četnici, nastojali su spriječiti Huskin prelazak u partizane. U tom cilju Nijemci su mu poslali nešto pušaka i metaka, te odobrili ustaškom satniku Martinu Grabovcu da pregovara s Huskom o uključenju njegovih odreda u Ustašku vojnicu.
U Cazinu je došlo 28. XI 1943. do pregovora između Grabovca i Huske. Za prelazak Milicije u Ustašku vojnicu Huska je postavio više uvjeta: naoružanje i opremu, zdravstveno osoblje s materijalom, da pripadnici njegove vojske primaju plaću, dnevnice i doplatke, kao i pripadnici Ustaške vojnice, veću radiostanicu i dva teretna automobila. Huskina vojska nosila bi naziv: “Krajiški zdrug” pod komandom Huske Miljkovića i njegovog zamjenika Martina Grabovca. Huska je dalje zahtijevao da se Zdrugu pošalju školovani časnici, dočasnici koji su obučeni za gerilski način ratovanja.
Međutim, ovaj sporazum bio je samo mrtvo slovo na papiru, jer u praksi nikada nije ostvaren. Ipak, Huskin glavni cilj, da od ustaša dobije naoružanje, opremu, nešto novca, automobile, postignut je, a i ustaše su uspjele spriječiti prijelaz Huskine vojske u partizane. Odnosi između partizana i Milicije zaoštrili su se, a kao razlog tome ustaški dokumenti navode da je u Krajinu stigla jedna grupa crnogorskih partizana koja dolazi u česte sukobe s Huskinim vojnicima.
Partizanske jedinice napale su Cazin, ali su domobrani bili preslabi za odbranu, i da nije bilo Huskinih vojnika, grad bi bio osvojen. Kao nagradu za odbranu Cazina od partizana Huska je dobio čin majora. Komandantu domobrana dao je ultimatum da u roku od 20 minuta razoruža domobrane u Cazinu, a Nijemci su ga u tome podržali. Da je prelaz Milicije u Ustašku vojnicu bila samo Huskina taktika da od NDH vlasti dobije ono što mu je potrebno dokazuje nam više ustaških izvještaja.
Naime, Huski je bilo potrebno 500 kabanica za njegove ljude, nešto municije i oružja, pa je opet smjelo taktizirao s ustašama. Međutim, MINORS (Ministarstvo oružanih snaga) nije imalo puno povjerenja u Husku jer je njegova vojska često razoružavala domobrane i ustaše. Huska pokazuje sve otvorenije neprijateljstvo prema ustašama. Njegovi su vojnici često pjevali pjesme u kojima su vrijeđali poglavnika, ustaše i NDH, naprimjer: “Poglavniče, kako ti je sada kad ti Huska u Krajini vlada...” Zbog ovakvog ponašanja ustaške vlasti ukazivale su da ne treba udovoljavati Huskinim zahtjevima za oružje, jer postoji opasnost da sa svojom vojskom pređe u partizane kad se dovoljno naoruža.
Vlasti NDH su s pravom sumnjale u Husku. Sredinom januara 1944. godine došlo je do sastanka predstavnika Milicije i partizana. Postignut je sporazum, a dogovoreno je da Milicija s Huskom na čelu, pređe na stranu NOV-e, od koje bi se trebala formirati unska operativna grupa, da komandanti iz Milicije zadrže svoje položaje, da ostanu glavna obilježja Milicije, nošenje fesova sa zvijezdom i polumjesecom, te da se saradnja s Nijemcima i ustašama obustavi i stupi u borbu protiv njih.
Ustaški dočasnik Bajro Kesarović, poznatiji kao Bajro Baba, i Emin Okanović kuju zavjeru protiv Huske. Na putu prema komandi Štaba, Huska je 27. IV 1944. godine ubijen, nakon čega su se njegove ubice uputile prema porodičnoj kući Miljkovića i tu ubile Huskinog brata Šabana. Nakon ubistva braće Miljković, mnogi komandanti Unske operativne grupe prelaze na stranu ustaša i Nijemaca, ili se odmeću u “zeleni kadar”.
Komandant Bužimskog bataljona Hasan Dizdarević ubio je mnoge partizanske komesare, te se sa svojim i Stijenskim bataljonom, od 500 vojnika i čitavom ratnom opremom, predao ustašama.
Dakle, Huska se u isto vrijeme upuštao u pregovore i s partizanima i s ustašama. Smjelo je taktizirao s dva ljuta protivnika i preispitivao od koje strane može izvući najveću korist za svoj narod i svoju vojsku, što je bio i glavni razlog njegova stradanja. “Da bismo dobro razumjeli ponašanje Huske, moramo uzeti u obzir da se borio protiv dva totalitarna sistema. Ti sistemi, komunistički i fašistički, namjerno i skoro u istoj mjeri, promicali su moralnu izopačenost ljudi, sve dok ne bi pristali da budu konformisti i da učestvuju u masovnim klanjima i ubijanjima ljudi ili da denunciraju vlastima svoje komšije, rođake, pa čak u nekim slučajevima, braću i sestre, i to bez ikakvih skrupula, a radi ličnog probitka i zbog vjerovanja u bizarne megautopije.”
Pet godina poslije završetka rata, na ovim prostorima dolazi do pobune krajiških seljaka zbog masovne kolektivizacije, prisilnog otkupa i drugih nepravilnosti od komunističkih vlasti. Jedan od organizatora ove pobune Ale Čović, pripadnik Huskine milicije i partizana, strijeljan je od vlasti. Jedan dio pobunjenog stanovništva prisilno je preseljen u druge dijelove zemlje. (Nastavlja se)
