Muradif Pajt rashodovani je ruski agent, provokator i lažljivac. Osoba koja već godinama svako malo pa iskoristi priliku da pljucne ka porodici Izetbegović predstavljajući sebe spasiteljem Bosne i Hercegovine i čovjekom koji je, navodno, u njezinu odbranu uložio vlastite milione. Kako koja godina prođe, tako penzionirani obavještajac višestruko uveća sumu navodno uloženu u odbranu zemlje pa je tako Pajtov navodni ulog s nekoliko stotina narastao na pedeset miliona maraka.

Pajta danas ozbiljno shvata samo Senad Hadžifejzović. Dnevnom avazu i satelitima, naravno, jasno je o kakvoj je osobi riječ ali svako malo pa Pajtu daju prostor jer posluži trenutnim interesima. Prvi se put Pajt, koji se tada predstavljao kao biznismen s poslovima i sjedištem u Sjedinjenim Državama, na stranicama Avaza pojavio u dva broja, od 16. marta 2012. godine i 17. marta 2012. godine. Kao i danas, i tada je grubo napao SDA i njene kadrove iz ratnog i poratnog vremena, a naročito Bakira Izetbegovića. Tada je Muradif Pajt izjavio da je kontaktirao s predsjednikom Alijom Izetbegovićem, da je donator deset miliona dolara za odbranu BiH, da je u vrijeme bivše SFRJ bio emigrant... Desetak godina kasnije ta je suma već narasla na 50 miliona.

SARADNIK KOS-A I UDB-E

O Pajtu se, ko je i šta je, sve itekako dobro zna već dvije-tri decenije. Prije petnaestak godina zagrebački je Nacional objavio dosje s dijelom imena pripadnika i saradnika jugoslavenske Kontraobavještajne službe (KOS). Na broju 1156. liste saradnika stoji: Pajt Muradif (veza sa sovjetskim oružanim snagama, studirao u SSSR). Također, kada su Nezavisne novine prije nekoliko godina objavile listu s imenima ovdašnjih saradnika UDB-e, na spisku je stajalo: Pajt (Ibrahim) Muradif, (prethodna operativna obrada), rođen 1955. u Budoželju, kod Vareša, okrug Sarajevo (brisan 10. 5. 1982).

Još 2000. godine, u vrijeme kada je godinu dana boravio u SAD, o Pajtu je s gađenjem pisao Senad Pećanin, tadašnji urednik sedmičnika Dani, koji je do u mučne detalje opisao svoj prvi i posljednji susret s tim skorojevićem u Bostonu.

“Svi su znali Mraka i znali su kako je stekao bogatstvo sa kojim je došao u Ameriku. No, izbjegavali su ga želeći da izbjegnu njegov prezir prema njima, prezir kakav prema siromasima može imati samo fukara koja je preko noći postala bogata”, napisao je tada Pećanin.

Kako je pisala Slobodna Bosna 2014. godine, Pajt je tvrdio da je on kupio satelitske telefone neophodne za probijanje komunikacijske blokade u kojoj se našlo Sarajevo nakon diverzije članova Srpske demokratske stranke u Glavnoj pošti 2. maja 1992. godine. Pajt, koji je u to vrijeme boravio u Zagrebu, tvrdio je da je s Alijom Izetbegovićem postigao usmeni dogovor o nabavci satelitskih telefona, 13 uređaja koji su nabavljeni i raspoređeni na svim važnijim civilnim i vojnim punktovima u BiH.

Nakon Agresije na Bosnu i Hercegovinu, PTT BiH je firmi Muradifa Pajta “MIS AG AMERICA INC.” platila satelitske telefone, ali ne i dug za njihovo korištenje od 824 hiljade dolara. Tako barem tvrdi Pajt pa je zbog toga tužio Aliju Izetbegovića, baš kao da je telefone Izetbegović koristio privatno, a ne institucije tek formirane države u vrijeme Agresije. Okružni sud u SAD-u u februaru 2001. godine donio je presudu u korist Pajta, koju nisu priznali sudovi u BiH.

Kako je početkom rata živio u Hrvatskoj, na njega su pažnju obratile i hrvatske sigurnosne agencije. U jednom od izvještaja SOA-e stoji: “Muradif Pajt je živio u Zagrebu, u Ulici Drage Gervaisa 10, sa suprugom Aidom Cviko Pajt, a sa njima je bila i njihova kćer Lejla i ženina majka Azemina Cviko. Muradif Pajt je pobjegao iz Republike Hrvatske krajem 1994. godine u Sjedinjene Američke Države zajedno sa Edibom Zildžom, sa kojim je kupovao jeftinu elektroničku opremu za potrebe Armije BiH u azijskim zemljama, te ju skupo prodavao Armiji BiH. Zildžo je bio stručnjak za elektroniku i komunikacije, a Pajt za oružje, eksplozive i eksplozivne naprave.”

Dvije godine ranije, 2012. godine, Slobodna Bosna je objavila da je Kantonalni sud u Sarajevu polovinom decembra 2011. godine odbio prijedlog priznanja presude Okružnog suda Sjedinjenih Američkih Država, Okrug Massachusetts, koja je donesena krajem februara 2001. godine, a kojom se nalaže da Alija Izetbegović američkoj kompaniji “MIS AG AMERICA INC.” iz Bostona, u vlasništvu Muradifa Pajta, isplati dug od 824 hiljade američkih dolara. Nezadovoljan presudom Kantonalnog suda koju je donijela sudinica Sanela Kovač-Grabonjić, kontroverzni Pajt, inače američki državljanin, najavio je podnošenje žalbe Vrhovnom sudu Federacije BiH kako bi naplatio potraživanja koja su u međuvremenu, računajući zatezne kamate, narasla na više milijardi dolara.

Prije pokretanja sudskog spora pred američkim sudom, polovinom 2000. godine, Muradif Pajt primio je pismo iz kabineta Predsjedništva BiH koje je potpisao sekretar kabineta Bakir Sadović. U pismu je navedeno da su dobili pismo kojim su obaviješteni o neplaćanju (dugovanju) za korištenje satelitskih telefona, međutim da je dugovanja preuzeo (otkupio) PTT, te da se s eventualnim zahtjevom obrati PTT-u. Sva dalja obraćanja bila su bezuspješna, a kako bi naplatio sporni dug, odnosno potraživanja, Muradif Pajt podnio je tužbu Okružnom sudu Massachusettsa protiv Alije Izetbegovića, s kojim je dogovorio isporuku i plaćanje satelitskih telefona koji su bili korišteni od 1992. do 1997. godine, kada ih je preuzela PTT BiH.

Obraćajući se pisanim putem Kantonalnom sudu u Sarajevu Izetbegović je naveo sljedeće: “Neosnovano sam naveden kao stranka u ovom predmetu. Ja nisam kupac satelitskih telefona o kojima je riječ. Ne znam ko je zaključio ugovor o nabavci, ja nisam, ali pouzdano znam i postoje dokazi da ih je preuzela PTT RBiH i vršila plaćanje za njih”, naveo je Izetbegović, tvrdeći da nikada nije primio poziv od američkog suda za raspravu po ovoj stvari. “Donošenje presude zbog izostanka je nedopušteno i neosnovano. Priložene poštanske potvrde nisu bili sudski pozivi nego prepiska Pajtovih advokata. Među dokumentacijom se nalazi i kopija jednog sudskog poziva, ali ona mi nije uručena niti postoje dokazi o tome (lično uručenje u ovom slučaju je obavezno)”, napisao je Izetbegović, objašnjavajući kako je zapravo došao do presude američkog suda koja ga tereti za 824 hiljade dolara glavnice duga, čemu se trebaju dodati zatezne kamate.

PROPALI POSAO U VISOKOM

Naime, Muradif Pajt, kako je tada napisao Izetbegović, a objavio tada sedmični list Slobodna Bosna, ima brata Šabana Pajta iz Visokog, kojem je poslao spornu presudu, a ovaj je proslijedio Mirsadu Ćemanu, koji je papire donio u njegov kabinet. “Čim sam primio presudu, ja sam o tome pisao Okružnom sudu Massachusettsa, ali nikada nisam dobio odgovor”, napisao je Izetbegović, predloživši da se odbije prijedlog za priznanje presude američkog suda.

Alija Izetbegović preminuo je 19. oktobra 2003. godine, a Kantonalni sud polovinom aprila 2005. godine donio je rješenje kojim je prekinut postupak dok nasljednici ne preuzmu postupak. Na pripremnom ročištu održanom polovinom maja 2008. godine Bakir Izetbegović, Sabina Berberović i Lejla Akšamija, zastupani po advokatu Mirhadu Đurđeviću, preuzeli su nastavak postupka. Vođena je polemika o nadležnosti suda u Massachusettsu oko prakse i zakonske osnove priznavanja presuda stranih država, u konkretnom slučaju presude američkog suda, a pomoć je tražena od Američke ambasade u Sarajevu, američkog Ministarstva pravde, Ambasade BiH u SAD-u, Ministarstva pravde BiH i Ministarstva vanjskih poslova BiH, da bi u konačnici Kantonalni sud u Sarajevu nakon devet godina odbacio prijedlog za priznanje pravomoćne presude Okružnog suda Massachusetts.

Pajt je nakon toga nestao iz ovdašnjih medija sve dok se sa sličnim optužbama nije pojavio deset godina kasnije u Dnevnom avazu, kojem je poslužio kao dio predizborne kampanje trostrukog izbornog gubitnika Fahrudina Radončića.

Inače, firma Muradifa Pajta pojavljuje se u još jednoj suludoj priči, ovaj put 2005. godine, u takozvanom projektu “Novi aerodrom Sarajevo Visoko”. Tada je Oslobođenje objavilo poduži članak o tome kako je potencijalni investitor gradnje aerodroma u Visokom “MIS AG America Inc.”, uz podršku “Seabury Group”, 14. jula te 2005. godine vlastima Zeničko-dobojskog kantona prezentirao “mogućnosti za realizaciju projekta”.

“Grupacija će raditi u skladu sa pozitivnom zakonskom legislativom usaglašenom sa američkim i međunarodnim zakonskim normativima i uspostaviti direktne aviolinije interkontinentalnog karaktera, prvenstveno iz Sjeverne Amerike, Kanade, Australije i Dalekog istoka. Također, obavezali su se da će organima države BiH dati maksimalnu potporu savjetodavnog karaktera prilikom zaključivanja bilateralnih sporazuma za uspostavljanje aviosaobraćaja BiH sa navedenim državama”, rekao je Muradif Pajt, direktor kompanije “MIS AG America Inc.” koji je, inače, pokretač kompletnog projekta u koji bi, po prvim procjenama, trebalo biti uloženo između 300 i 500 miliona dolara.

Zanimljivo je da su tada domaćini “američkoj” delegaciji bili braća Nijaz i Edin Šabanović, nekada čelni ljudi firme “Bosmal”, koji se spominju u još nekim najavama propalih Pajtovih “projekata”.

DVOSTRUKI AGENT

Muradif Pajt studirao je u bivšem Sovjetskom Savezu, a prema pouzdanim informacijama s kojima raspolažemo, bilo je to u Taškentu, u Uzbekistanu. Kao student, uhvaćen je od strane ruskih službi u švercu kavijara. S obzirom na to da je dolazio iz Jugoslavije, koja je bila rezervirana prema Rusiji i koja je bila bezbjednosno interesantna ruskom KGB-u, Muradifu Pajtu ponuđeno je da, umjesto sudske presude, na tešku, dugotrajnu robiju započne sarađivati s njima. I započeo ju je kao agent KGB-a zadužen za bivšu Jugoslaviju.

No jugoslavenske službe imale su ozbiljnu bezbjednosnu infrastrukturu te im nije dugo trebalo da presretnu Pajtove veze i kontakte pa je on ubrzo zaveden kao obavještajni agent KGB-a. Praćen je i pažljivo motren do onog trenutka kada jugoslavenske službe bezbjednosti nisu procijenile da je Muradifova ličnost prema karakternim osobinama idealna za razne oblike manipulacije i širenja dezinformacija te je ovaj samoljubivi KGB-ovac, koji je u jednom trenutku čak umislio da je neka vrsta savremene inačice Mustafe Golubića, angažiran kao dvostruki agent.

Prije nekoliko godina Pajt je ozbiljno sa srbijanskim vlastima radio na izgradnji spomenika agentu Mustafi Golubiću u Beogradu, tvrdeći da je riječ o njegovom rođaku, generalmajoru NKVD-a i navodno jednom od organizatora ubistva Lava Trockog. Golubića je Gestapo uhapsio u Beogradu i strijeljao 11. aprila 1941. godine. Njegovo raskomadano tijelo, pod velom noći, zakopano je na nekoliko lokacija u Pionirskom parku. Vojnici Crvene armije odmah su po oslobođenju Beograda 1944, po Staljinovoj direktivi, pronašli njegove ostatke, otkopali ih, a zatim poslali u Moskvu, gdje je i sahranjen s najvišim vojnim počastima.

Obje službe, i Državna bezbednost i KGB, bile su vrlo ozbiljne i ažurne u svojim evidencijama, ali ipak vjerovatno samo Muradif Pajt zna kome je više valjao – SSSR-u ili Jugoslaviji. Ipak, Služba državne bezbednosti Jugoslavije evidentirala je da je Pajt do te mjere duboko involviran u KGB da je od njih dobio na povjerenje da im svoje usluge pruža pod krinkom emigranta u Sjedinjenim Američkim Državama.

Muradif Pajt špijunirao je i Jugoslavene i Amerikance i Ruse istodobno. Raspadom Jugoslavije pojavljuje se u Zagrebu, gdje preko svoje bivše supruge (one za koju danas tvrdi da joj je Sebija Izetbegović ukrala naučni materijal) pokušava infiltraciju u logističke centre Armije Republike BiH. Međutim, tadašnja državna služba bezbjednosti legalne demokratske države BiH također nije naivna jer unutar svojih struktura nalazi da je Muradif Pajt zaveden kao saradnik čak dvije obavještajne službe te nalazi dokumente o njegovim kontaktima koje je imao i u Sarajevu i u Beogradu i u Zagrebu i u Moskvi.

Muradif Pajt uskoro je distanciran jer je predstavljao ozbiljan sigurnosni rizik, a njegova priča da je dao 50 miliona dolara za odbranu BiH za upućene je do te mjere neistinita da nije čak ni skandalozna, ona je na razini komične bajke.

Muradif  Pajt danas je penzioner u umirovljeničkom domu u Zenici. Supruga, koju spominje kao ključan argument u klevetanju Sebije Izetbegović, odavno mu više nije supruga. Ona je glavom bez obzira pobjegla u SAD od Muradifa zvanog Mrak, navodno, zbog zlostavljanja.