U znak sjećanja na profesora Maglajlića, ovdje donosimo dijelove iz jednog od posljednjih intervjua, koji je dao časopisu Stav. U tom intervjuu Maglajlić je objasnio je li sevdalinka, a bio je autoritet iz te oblasti, bošnjačka ili bosanskohercegovačka pjesma: “Ona je više nego bošnjačka, više nego bosanskohercegovačka. Kad kažemo bosanskohercegovačka, obično imamo u vidu sadašnje granice, a zapravo Bosna u onom širem, u historijskom smislu, u protoku vremena znači mnogo više. Moramo imati na umu da ono što sevdalinka u svojoj biti znači ne prestaje ni na granicama prostora Novopazarskog sandžaka, tj. ono što je kao usmenolirski ljubavni iskaz nastajalo u Novom Pazaru ili Pljevljima, ima jednake izvore, jednake okvire kao i ono što je nastajalo u Sarajevu, Banjaluci, Mostaru i na drugim mjestima – jer su usmeni pjesnici na pobrojanim i drugim adresama imali slične uvjete da uobliče lirsku tvorevinu koja se od kraja 19. stoljeća označava ovim terminom. Pitanje 'vlasništva' sevdalinke ograničenog je značaja. Kada bih pristao na njegovu “politizaciju”, koju pokreću prvi iz Vašeg pitanja, a ugoditi drugima, koji se osjećaju ugroženim, preporučio bih uvid u glavninu i najvrednije u literaturi o sevdalinci – i sve bi im se kazalo. Zato ću u ovoj prilici reći nešto što sam imao običaj kazati i kada bi se na sličan način poveo razgovor o Hasanaginici: ono što vrijedi pripada cijelom svijetu, a za ono što ne vrijedi – niko se ne otima. Raduje činjenica da mladi u Bosni i Hercegovini, ali i šire, sve više slušaju sevdalinku, a sve je više i ozbiljnih, inovativnih pristupa izvođenju ove pjesme – kao kulturnog dobra ove sredine”.
Česte su zablude o tome šta je prava sevdalinka, a šta pjesma nastala po uzoru na sevdalinku. O tome je profesor Maglajlić rekao: “Tu očito postoji pometnja koja, kako vrijeme odmiče, biva sve veća. Za one koji sevdalinku slušaju bez ikakvog opterećenja, da kažem za obične građane, pojedince koji nemaju odgovornosti kao urednici, književni teoretičari, književni historičari itd., sevdalinka je jednako i ona prastara 'Djevojka viče s visoka brda', i ona jučerašnja 'Na hastalu gori svijeća', ili neka jutrošnja. Kao odgovor na Vaše pitanje iskoristit ću jednu davnašnju opasku omiljenog i izuzetnog sandžačkog pjevača Hamdije Šahinpašića, kada je u komentaru na neku novokomponiranu pjesmu primijetio: 'Ovo nije ljubavna pjesma, ovo je ljubavno prenemaganje!' U vjerodostojnoj sevdalinci nema prenemaganja, kao što ga općenito nema u nepatvorenoj usmenoj lirici. Jezgrovitost i upečatljivost izraza svojstvo je usmene lirike općenito, pa tako i sevdalinke. Pjesme nastale na različite načine i u različitim prilikama po uzoru na sevdalinku prepoznat ćemo već po njihovom tonu, jeftinim pozivanjem i prizivanjem starih vremena iz pjesme na koju se nastoje nasloniti i nastaviti, što u najnovije vrijeme djeluje čak karikaturalno.
O Bosni je govorio da ona nije zemlja mržnje, ali...: “Ne treba ju opet niti idealizirati, ali ona je, uglavnom, kao i druge zemlje i narodi u njima, s tim što su neke stvari oštrije, iz jednostavnog razloga što imamo sve četiri monoteističke religije, katoličanstvo, pravoslavlje, islam i judaizam, odnosno narode kao nosioce vjerskih ideologija. Već i sama činjenica da su Jevreji, nakon progona iz Španije, našli ovdje utočište i novu domaju, a potom u raznim prilikama i u dugom razdoblju govorili i pisali o Bosni kao o zemlji komšiluka, dobrosusjedstva, ljubavi i društvenog zajedništva, opovrgava postavku kako je Bosna zemlja mržnje”.
