Mujo Musagić rođen je 10. aprila 1947. godine u Duvnu, u kojem je završio osnovnu školu i gimnaziju. U Mostaru je završio Višu pedagošku školu, a fakultetsko obrazovanje stječe u Sarajevu, u kojem živi i radi od 1978. godine. Od 1986. godine Musagić je radio u “Prosvjetnom listu”, informativnom i stručnom glasilu prosvjetnih radnika u BiH, u kojem je obavljao poslove direktora i glavnog i odgovornog urednika, a u oktobru 2009. odlazi u penziju. Musagić je svoje prve pjesme objavio još kao učenik duvanjske gimnazije u studentskom listu “Naši dani”, a zatim su mu pjesme štampane u mnogim časopisima i listovima na prostoru negdašnje Jugoslavije.

Priče je počeo pisati tek u opsjednutom, ratnom Sarajevu (1992–1996) i objavljivati ih u dnevnim i sedmičnim listovima. Kasnije ih je prikupio i objavio u svojoj, zasad, jedinoj knjizi proze. U više navrata nagrađivan je za poeziju, zastupljen je u nekoliko izbora savremene bosanskohercegovačke i bošnjačke poezije, a neke pjesme su mu prevedene na engleski, francuski i slovenski jezik. Objavio je 17 knjiga. Književna kritika primjećuje da je Mujo Musagić od onih najrjeđih pjesnika ponorne vizije, koji vide više od savremenika i koji su dublje od njih proniknuli u smisao svoje savremenosti.

Njegove pjesničke slike su precizne, zbog čega se mogu vrlo lahko vizualno konkretizirati i prevesti na opise izobličenih, dezintegriranih likova svijeta. Književnik Mujo Musagić član je Upravnog odbora i jedan od osnivača Bošnjačkog društva pisaca, a s njime smo tim povodom i razgovarali.

STAV: Jedan ste od osnivača Bošnjačkog društva pisaca. Koliko nam je poznato, naš veliki pisac Nedžad Ibrišimović bio je opsjednut osnivanjem ovog društva. No, do toga nije nikada došlo. Zašto su Bošnjaci toliko dugo čekali na svoje društvo pisaca?

MUSAGIĆ: Moglo bi se o ovome govoriti mnogo, i na više načina, pa bi i tada bilo teško objasniti razloge zbog kojih je tek sada došlo do formiranja Bošnjačkog društva pisaca. Rahmetli Nedžad Ibrišimović, koji je bio i predsjednik Društva pisaca Bosne i Hercegovine, anticipirajući prilike u godinama koje dolaze, osjetio je potrebu za formiranjem Bošnjačkog društva pisaca, a sve s ciljem potpunijeg ostvarivanja zadataka koji su se, nakon prestanka rata, nametali pred bošnjačkim narodom. Ne znam pouzdano razloge zbog kojih se ta njegova ideja nije realizirala, ali pretpostavljam, a ne bih da nagađam, da je u glavi imao i određeni strah od mogućeg krivog tumačenja te ideje, kao neželjenog koraka u daljem cijepanju bosanskohercegovačkog i bošnjačkog društva.

Doduše, ja ovo govorim, prizivajući u sjećanje i vlastite strahove od takve „avanture“ i mogućih krivih interpretacija takvih pokušaja. Naime, zanesen idealističkim vizijama nove Bosne i Hercegovine, slobodne i nezavisne, tek izišle i iscrpljenje od troipogodišnje agresije, mislio sam da sve kohezivne faktore treba aktivirati kako bismo Bosnu što prije vratili u neku normalnu, demokratsku državu svih onih koji je uzimaju kao svoju jedinu domovinu. Kako je vrijeme prolazilo, sav naš pobjednički i demokratski kapital se vidljivo topio, entuzijazam se sve više tanjio, pa i naše žrtvovanje u ime cjelovite, multinacionalne države postajao je sve vidljivije uzaludan, idealistički, utopijski napor, koji nije donosio ništa dobro, a slabio je i ono malo tek ohrabrenog, stidljivog bošnjačkog identiteta, koji smo, gotovo krišom, pokazivali i sebi i drugima. Naravno, ovo je samo jedan od mogućih odgovora na vaše pitanje, a mislim da nikada nije kasno, niti suvišno, sjetiti se našeg književnog velikana Ibrišimovića i nekih njegovih lucidnih zapažanja, koja, u to vrijeme, i nismo najbolje razumijevali. Neki su ga čak smještali u bošnjačke ekstremiste.

STAV: Pretpostavljamo da više nije potrebno dokazivati postojanje bošnjačke književnosti, osim povremenih prisvajanja i posvajanja naših pisaca. Njen je status neupitan, zar ne?

MUSAGIĆ: Naravno, zar treba dokazivati da postoji zrak koji dišemo?! Mislim da o tome, zaista, nema potrebe otvarati nikakve jalove rasprave, pa ni one kafanske, ni one akademske. Druga je stvar, i drugi par rukava, govoriti o statusu bošnjačke književnosti. Još u nama, i oko nas, snažno djeluje inercija prijeratnog zajedničkog jezika, zajedničke književnosti južnoslavenskih naroda, u kojem, ili u čemu se, kao od šale, gubila bošnjačka supstanca, odnosno bošnjački pisci i bošnjačka književnost.

Institucionalna struktura nekadašnje zajedničke države, slojevito historijsko naslijeđe, nezavršeni procesi konstituiranja naroda i nacija, oktroirani sistemi i privid demokratske i pravne države, u višedecenijskom trajanju, u kojem su formirane mnoge generacije, pa i moja, utjecali su na etablirano mišljenje da ništa nema potrebe mijenjati, da su sve stvari postavljene na pravo mjesto, da, između Istoka i Zapada, gradimo idealno društvo, pa su, u takvim okolnostima, pravi društveni incidenti bili stidljivi pokušaji da se progovori o autentičnoj muslimanskoj književnosti ili, barem, o bosanskohercegovačkoj književnosti, koja se, u to vrijeme, radije tretirala kao neka vrsta periferne prirasline uz srpsku ili hrvatsku književnosti, u kojima se, ako se već nisu mogli zaobići, nalazili i neki pisci bošnjačke provenijencije.

Naravno, nije sve bilo „do njih“, do srpskih ili hrvatskih književnih „poglavica“, bilo je nešto i do nas, u konformističkoj poziciji „negibanja“, „netalasanja“ i straha da se ne izgubi i ono malo dobre volje većih i jačih i dozvoljene, dozirane slobode. I da skratim, i danas imamo vidljive recidive tog nekadašnjeg stanja, vještačkih polemika o tome čiji su Mehmedalija Mak Dizdar, Mehmed Meša Selimović... pa, čak, i čija je Hasanaginica, čija je sevdalinka... Sve je to na istoj ideološkoj, nacionalističkoj liniji, kao i ono temeljno pitanje čija je Bosna i Hercegovina. Nažalost, borba za punu nezavisnost naše države, sve su prilike, može trajati još dugo, a u tom kontekstu i naša borba za punu afirmaciju bošnjačke književnosti, bosanskog jezika i naše kulture u cjelini, ne bježeći, pritom, ni od skladnog prožimanja kultura svih naroda koji žive u Bosni i Hercegovini.

STAV: Ako je status naše književnosti neupitan, zasigurno nije tako s našim piscima. Koliko su bošnjački pisci zapostavljeni dio našeg društva? Eto, Vi ste svjedok vremena kada su pisci dobivali i stanove od države. Danas ne mogu dobiti ni honorar.

MUSAGIĆ: Da se razumijemo, nikada se više neće vratiti vrijeme u kojem je književnost bila ideološka transmisija partijskih komiteta i njihovih direktiva. Sada imamo veliki broj stranaka, pa bi bilo nemoguće imati i toliko veliki broj stranačkih književnosti, kao vjernih ideoloških saradnika. I to je, naravno, dobra strana ovog vremena. Nekada je Partija (Savez komunista) brižno pratila književnost i književni život u državi, putem takozvanih ideoloških komisija. I ne samo Partija nego i neke specijalističke službe, znajući da su književni krugovi u Zagrebu i Beogradu, pa i u Ljubljani bili lakmus-papir za mjerenje opasnosti od socijalnih i političkih gibanja, iz kojih će se kasnije izroditi sve ono što smo, nažalost, mi u Bosni najviše osjetili u periodu 1992. do 1996. godine. Ali da se vratim na honoriranje književnog rada.

Uistinu, neki moćni ljudi u Centralnom komitetu su u to vrijeme mogli jednim telefonskim razgovorom riješiti egzistencijalne probleme, barem jednog broja pisaca. Čuo sam za anegdotu po kojoj je rahmetli Ćamil Sijarić moćnog čovjeka u Centralnom komitetu ubjeđivao kako imamo talentiranog pisca, ali nema gdje da piše, nema stana, pa je tako taj talentirani pisac riješio svoj problem stanovanja. Pisci su bili i u savjetima izdavačkih kuća, u redakcijama listova i časopisa, u redakcijama televizijskih kuća, u takozvanim SIZ-ovima, za koje danas malo ko zna šta su bile te nekada moćne samoupravne interesne zajednice, kao paradržavne budžetske institucije.

A kakav je danas društveni i materijalni status bošnjačkih pisaca?! Uz upitnik, vidite, stavljam i uskličnik, jer je to „usklično pitanje“, a odgovor, odnosno rješenje bi vrijedilo milion dolara. U okviru „Sarajevskih dana poezije“ imao sam priliku posjećivati neke osnovne i srednje škole, ulazeći kao ilegalci, jer smo za direktore tih škola, pa i za mnoge nastavnike i profesore, bili tek neka neželjena skupina pisaca koja im svojim dolaskom remeti „didaktički“, „pedagoški“ i odgojno-obrazovni mir. O honorarima, nagradama za književno stvaralaštvo, zaista, nemam volje bilo šta reći, jer bih iz sebe morao iscijediti mnogo gorkih riječi i rečenica, a ovaj razgovor nije prava prilika, niti pravo mjesto, za taj ljudski gnjev i nezadovoljstvo.

STAV: Kada smo kod honorara, gdje ga uopće mogu dobiti? Nema ni časopisnog mjesta gdje mogu objaviti. Ne postoji specijalizirani časopis za bošnjačku kulturu, ne postoji ni specijalizirani portal. Ne postoji gotovo ništa što bi upućivalo da postoji jedna samosvojna književnost. U čemu je problem, kako je moguće da smo se toliko zapostavili?

MUSAGIĆ: Ovo je nastavak priče na istu temu. Književni časopisi, ako ih ima, teško održavaju kontinuitet svoga djelovanja, uz pomoć Fondacije za izdavaštvo. Naravno, honorarima se književnici i ne nadaju, već su svikli na tu nevolju. Izdavačke kuće pisce pitaju s koliko su novca spremni da „ulete“ kako bi im se štampale knjige. Zamislite taj trend, taj modernizam, taj paradoks: pisci honoriraju izdavačke kuće da im objave knjige, a izdavači se žale da im nove knjige domaćih pisaca donose čist gubitak. U tom su statusu bošnjački pisci, bez svojih časopisa, izdavačkih kuća, bez televizijskih i radiopromocija, bez minimalnog uvažavanja onoga što oni stvaraju.

Neki pisci skupljaju donacije za svoje nove knjige i u tome su najuspješniji „pisci-naivci“ sa svojim raskošnim netalentom, punim tužnih sudbina i neshvaćene genijalnosti. U tako poremećenim vrijednostima oni imaju i najbolje promocije, prate ih uvježbane ekipe profesionalnih promotora i sve se to negativno odražava i na status istinske književnosti i zaista vrijednih književnih stvaralaca. Pa zar i već pomenuti Ibrišimović nije sam izdavao svoje knjige, prisiljen da tako rješava svoje egzistencijalne probleme. Deset kantona, deset vlada, deset ministarstava kulture, pa Federacija, pa distrikt, nevjerovatna i neviđena birokratska struktura naprosto parazitski izjeda i ono malo sredstava koja su namijenjena kulturi. Moramo priznati da takve državne arhitekture nigdje nema, ni u teoriji, ni u praksi, pa sve češće pomislim da je riječ o namjernoj fabričkoj greški, greški u dejtonskoj konstrukciji. I sve to vidimo i znamo, ali, nažalost, ne znamo kako se, i može li se, to mijenjati. Je li ovo stanje urezano u kamene ploče neupitnih vlasti, ili se radi o školskom primjeru partiokratskih režima, međusobno naslonjenih jednih na druge, kojima uspješno asistira nevidljiva ruka nedefinisane, difuzne međunarodne zajednice?! (Još jedan upitnik i još jedan uskličnik.)

STAV: Može li časopis Bošnjačkog društva pisaca upotpuniti tu prazninu?

MUSAGIĆ: Jedna od prijatnih inicijativa koja me istinski ohrabruje jeste i ona koja je već pokrenula književni časopis u okviru Bošnjačkog društva pisaca. Ime mu je „Subjekt“, a imat će i svoj podlistak na stranim jezicima „Subject International“, kojim želimo potaknuti našu vidljivost na stranim jezicima. Moram priznati da je teško stvarati, pisati prozu ili poeziju, ili dramske tekstove, bez trunka nade da ćete to moći ponuditi nekome na čitanje. To sada mijenjamo. Tu više i nije u prvom planu honorar, rekoh da smo na to već svikli, nego jednostavna činjenica da ćete u tom i tom časopisu objaviti priču, pjesmu, dio romana, dio drame, da će to neko pročitati, prvo redakcija, urednik, pa potom i čitaoci, ako ih još imamo. Ovdje bih vaše čitaoce podsjetio na jednu šaljivu i, istovremeno, tužnu dosjetku, po kojoj su, nekada, čitaoci imali svog omiljenog pisca, a sada pisci imaju svog omiljenog čitaoca.

U sklopu priprema za formiranje Bošnjačkog društva pisaca vrlo ozbiljno smo istakli potrebu da Društvo ima svoj književni časopis. Kroz časopis, jer mu je to funkcija, imat ćemo priliku pratiti recentno književno stvaralaštvo bošnjačkih pisaca, i onih već etabliranih, a posebno onih novih, mlađih, manje poznatih pisaca, kojima će naš časopis biti prilika da objave svoje priče i pjesme, da se o njima napiše i neka kritika, jer istinski književni život pulsira na stranicama listova i časopisa, a knjige dođu kao posljedica, kao fina sinteza onoga što je već provjereno u tom časopisnom životu. Prilika je ovo da kažem kako sam imao prilike sretati učenike osnovnih škola s objavljenim prvim knjigama. Kompjuterska priprema, male štamparije, utjecajni roditelji djetetu u osmom razredu osnovne škole omogućuju štampanje prve knjige.

Preskaču se dječiji listovi, dječije emisije na radiju ili televiziji, literarne sekcije, školski listovi, i odmah, hop pa – prva knjiga. Pitao sam tako jednog mladog pisca, osnovca, autora prve knjige: „Dobro, a šta ćeš dalje, eto već knjiga?“, a on mi, uvježbanim šarmom, kaže: „Druga knjiga.“ Dakle, da zaključim odgovor: vjerujem da ćemo časopisom u okviru Bošnjačkog društva pisaca, barem jednim dijelom, omogućiti kontinuirano predstavljanje stvaralaštvo bošnjačkih pisaca. I ne samo bošnjačkih, moram naglasiti, nego i pisaca iz reda drugih naroda, te prevode relevantnih autora iz svjetske književnosti, kako se ne bismo zatvarali u svoje male autarhične svjetove.

STAV: Hoće li Vaše društvo robovati ličnim interesima i hoće li pasti na ispitu gdje vlada uska grupica ideoloških istomišljenika, koji pritom dijele iste finansijske koristi? Pitamo Vas ovo jer bilo je puno priča i razilaženja upravo na ove teme.

MUSAGIĆ: Čak i kada bismo postali „uska grupa ideoloških istomišljenika“, teško bismo, pritom, bili u prilici da dijelimo „finansijske koristi“. Međutim, ne čudi me to Vaše pitanje znamo li da oko nas dominira pravilo „gdje sam tu ja“ ili ona „pusti ljepotu i kulturu, gledaj od čega živiš“. Pa ipak moram reći da je naše Društvo utemeljeno na sasvim drukčijim postulatima i programskim ciljevima. Iz postulata se izvode svi drugi principi u formiranju određenog stava ili mišljenja. Da pokušam biti malo direktniji: Bošnjačko društvo pisaca je logičan odgovor na sistematsko i agresivno nastojanje da se dovede u pitanje i bošnjački identitet i sve ono što je vezano uz taj identitet. Pri tome mislim i na političku poziciju bošnjačkog naroda, njegovo prisustvo u institucijama vlasti na svim nivoima, pa i onda kada se jasno krše ustavne odrednice o pravima naroda i građana. Ako jedan ministar, i to državni (s bošnjačkim imenom), kaže da je ponosan što nije Bošnjak, teško je doći do daha i reći bilo šta i ostati pri pameti. Dakle, malo mu je da kaže da nije Bošnjak, nego to pojačava i kiti se s „ponosom“, onda vam je, valjda, jasno u kakvom političkom okruženju moramo čuvati ovo malo našeg ponosa i vlastitog identiteta.

Naravno, nisam ja ni neki zakašnjeli romantik, ni mladi pjesnički zanesenjak iz nekih metafizičkih svjetova, pa zato i neću kazati da će jedan književni časopis, pa ni ovaj naš, uz svu dobru namjeru, biti dovoljan da mijenja slojevito nasljeđe „bijega od vlastitog identiteta“. Neće ni naša književnost moći ispraviti „sve krive Drine“ kroz koje se cijedila historija našeg naroda, ali moramo činiti sve da osmislimo aktivnosti u svim sferama našeg života, do onog, valjda, jasnog cilja – slobodna i cjelovita Bosna i Hercegovina, i u njoj slobodan i prosperitetan bošnjački narod, podrazumijevajući, svakako, i skladan zajednički život sa svima koji u Bosni prepoznaju svoju domovinu. Znam, reći će neki: lijepe i dosadne parole, pa bih im uzvratio: a zašto bi to bile samo parole, evo mi, pokretanjem rada Bošnjačkog društva pisaca, pokazujemo kako se ide dalje od parola, u konkretnu društvenu akciju, u ovom slučaju, u kulturi, preciznije – u književnosti.

STAV: Nije li slično bilo i s književnim nagradama. Prijatelji su ih dodjeljivali prijateljima pa ukrug. Šta ćete vi učiniti, kako ćete osmisliti nagradu „Nedžad Ibrišimović“ Bošnjačkog društva pisaca?

MUSAGIĆ: O nagradama su ispisane cijele studije: trebaju li nam ili su suvišne, koliko mogu koristiti u afirmaciji književnosti i književnika, ko ih i kako dodjeljuje, trebaju li biti novčane ili samo moralne poruke, i tako dalje. Nažalost, počevši od Nobelove nagrade, pa naniže, sve do nagrada mjesnih zajednica, prepoznat ćete vidljive i nevidljive utjecaje grupa i pojedinaca, političkih krugova i ideoloških istomišljenika. Pogledajte, nabrzinu, samo spisak dobitnika Nobelove nagrade za mir, pa ćete za sva vremena otpisati u sebi tu nagradu, kao krovno svjetsko priznanje za izuzetna dostignuća u nauci ili umjetnosti. Ni to, naravno, nije pošteno, jer su brojni nobelovci istinski doprinijeli boljem životu na ovoj Planeti.

Što se naše nagrade tiče, prvo treba uočiti da smo je nazvali po našem rahmetli književniku Nedžadu Ibrišimoviću. Ne pretjerujem kažem li da je Ibrišimović iza sebe ostavio takvo književno djelo koje u sebi sabire sva književna i filozofska iskustva ne samo naše bosanske historije nego i iskustva svjetske kulture. Čitam ovih dana, još jednom, njegovu knjigu „El-Hidrova knjiga“, koju je svakako iz jednog čitanja teško razumjeti i ostajem fasciniran tom erupcijom književnog imaginarija, pa skromno, u sebi, zaključih kako smo sretni što imamo prilike književnu nagradu našeg budućeg časopisa nazvati po ovom piscu. Morat ćemo utvrditi što preciznija pravila za predlaganje i dodjelu ove nagrade, koja bi trebala spriječiti da se nagrada kompromituje jaranskim procedurama, lobiranjem i namještanjem. Pa da zaključim, mi ćemo nastojati da naša nagrada bude pravi podsticaj dobroj književnost, te da svojim ugledom široj javnosti skrene pažnju na dobitnike te nagrade. Jedino tako ona će imati smisla, a organizator nagrade mora čuvati i svoj dignitet i dignitet imena te nagrade, o čemu sam nešto ranije govorio. Bilo bi lijepo kada bismo oko sebe mogli čuti pohvalu tipa „on je dobitnik Ibrišimovićeve nagrade“, kao pouzdan znak da se radi o izuzetnom književnom ostvarenju autora koji je dobitnik te nagrade.

STAV: Dugo ste godina bili urednik „Prosvjetnog lista“. Mogli bismo reći da ste „stara garda“ koja je svojim moralnim integritetom zaista vjerovala u „bolje sutra“. Jeste li još uvijek pri nadi da je ono moguće? Posebno kada je riječ o prosvjeti, u ulaganju u one „na kojima svijet ostaje“? Na koncu, šta je u svemu tome uloga književnosti?

MUSAGIĆ: Dugo nisam imao prilike bilo šta reći o „Prosvjetnom listu“, u kojem sam, kao direktor i kao glavni urednik, proveo dvadesetak godina, pa i onih ratnih. Iz jednostavnog razloga: niko me o „Prosvjetnom listu“, nakon što je 2009. godine ugašen, ništa nije pitao, kao da ga nikada nakon šest decenija trajanja nije ni bilo. Olahko smo se odrekli i onih dobrih stvari iz prethodnog sistema, a teško, ili nikako, gradimo nove vrijednosti, sa svrhom i smislom. Ja jesam „stara garda“, podrazumijevajući pritom one koji su istinski vjerovali da rade ono što će biti korisno cijelom društvu, ne obazirući se mnogo na svoje interese. Kao direktor, niz poslijeratnih godina sam primao najnižu plaću, tek toliku da bismo mogli uplatiti doprinose za penzijsko i zdravstveno osiguranje.

Zvuči kao neka sentimentalna ispovjedna priča, ili otrcana parola, demagoška floskula, jer se odmah javlja logično pitanje: pa zašto je taj sistem propao ako je u sebi imao tako poštene nosioce? To bi tražilo veoma studiozno istraživanje, ali bih, plašeći se silnog simplificiranja, ipak rekao ovo: bilo je dosta lažnog, nevidljivog a sveprisutnog partijskog vladanja, uz pomoć moćnih poluga sistema: armija, policija, sigurnosne službe, te latentnog djelovanja nacionalističkih snaga, koje su se samo prividno primirile, čekajući pogodnije svjetske prilike za otvoreno djelovanje. Sve smo to golim okom mogli pratiti i dočekali smo rezultate takvog djelovanja, osjetivši ih, po dubini i širini, u godinama Agresije na Bosnu i Hercegovinu, od strane naših „dobrih“ susjeda i „dobrih“ komšija. Ostalo i sami znate, bez obzira na silne pokušaje da se, uz pomoć nekih svjetskih krugova, retušira i ispegla agresivno velikodržavlje naših susjeda i komšija. A kada bih o sistemu obrazovanja pokušao nešto reći, zadržao bih se na jednostavnoj konstataciji kako će nas teške devijacije u ovoj oblasti koštati najviše. Posljedice ovakvog obrazovanja bit će teške i dugo će se morati liječiti, ukoliko uopće dođemo do takvog zaključka i odemo doktoru. Ali, kojem doktoru (?!), pita se zbunjeni pitac neki.

STAV: Kao pripadnik „stare garde“, koliko Vas poznajemo, volite život/živost, niste se predali samoljublju i crnilu, mislite li otvarati Bošnjačko društvo pisaca „mladoj gardi“, vidite li u mladim piscima i općenito kulturnim aktivistima dovoljno žara da ostvare neku novu energiju, neki novi preporod za bošnjački narod?

MUSAGIĆ: Godine i neke teške bolesti su, nažalost, ostavile traga. Nasreću, od kada sam otišao u penziju, a ne u mirovanje, objavio sam petnaestak knjiga poezije i proze, uvodeći sebi takav sistem rada, u kojem se tačno zna kada se čita, šta se čita, kada se piše i šta se piše, pa o crnilu nerado razmišljam, a govorim samo kada me neko, iz profesionalnih razloga, o tome pita, kao što ste vi uradili s ovim intervjuom. Ali nadam se da ovaj naš razgovor ima puni smisao, jer je u funkciji najave nečeg vrijednog, formiranja Bošnjačkog društva pisaca, pa će nam, nadam se, čitaoci oprostiti i to što progovaramo i o onome što u našoj državi nije dobro, kako bismo, u takvom kritičkom propitivanju, što jasnije utvrdili ono šta moramo raditi da bismo stanje mijenjali.

Primjećujete kako smo postali društvo prepuno političkih i raznih drugih analitičara i analitičarki. Imamo pravu inflaciju analiza, a vrlo malo akcije i precizno utvrđenih ciljeva. Što se „mlade garde“ tiče, ponekad stječem utisak da hoće sve i odmah, ili, da se našalim, da ne znaju šta hoće, ali hoće odmah, pri čemu mi u glavi titra toliko puta izgovorena rečenica mladih ljudi pred TV kamerama: „Samo da se ispalim odavde“ i tobožnji mudri savjeti kafanskih filozofa: „Bježite odavde što prije možete!“ Bilo bi, ipak, krajnje neprihvatljivo tvrditi da i među mladima neće biti i dobrih pisaca i istinskih patriota. Ja u to čvrsto vjerujem!