Mujo Musagić, pjesnik, pripovjedač, pisac za djecu, rođen je u Duvnu 10. aprila 1947. godine. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju, a Višu pedagošku školu u Mostaru. Fakultetsko obrazovanje stječe u Sarajevu, u kome živi i radi od 1978. Musagić je dugo godina obavljao poslove direktora i glavnog i odgovornog urednika „Prosvjetnog lista“, informativnog i stručnog glasila radnika u obrazovanju, koje je, nažalost, desetak godina nakon rata ugašeno. 

Nakon 13 objavljenih knjiga poezije koncem protekle godine objavljen je izbor koji je sačinio sam pjesnik. Povod za to nije kako bilježi Musagić: „(...) prilog nekom općem dobru, ili širem društvenom interesu, ili, pak, značajan prilog u istraživanju i književno-historijskoj valorizaciji suvremene bošnjačke i bosanskohercegovačke poezije. Desi li se, ipak, kojim slučajem, da ova moja zamisao i zajednički napor, uložen u njenu realizaciju, prevaziđu puku autorsku 'sebičnost' i budu od kakve koristi, barem onim rijetkim i istinskim istraživačima književnog, posebno pjesničkog stvaralaštva u BiH, onima koji, tjerani vlastitim istraživačkim nervom, vole zaviriti u one, široj javnosti, manje poznate kutke pjesničkog stvaralaštva u Bosni i Hercegovini, bit će mi, naravno, drago, jer bi, u tom slučaju, moj trud i vlastito zadovoljstvo bili od koristi i nekom drugom.“  

Ove jetke, ironične i pomalo cinične rečenice suština su bošnjačkog i bosanskohercegovačkog društvenog i kulturološkog statusa pisaca. 

„Živih pjesnika ovoga formata (ne računajući samo ono već objavljeno, nego i ono zašućeno i ono čemu je nužno zapućeno to što je već objavljeno) jedva da možemo, ovdje i danas, izbrojati na prste jedne ruke. Nažalost, trajemo u vremenu kad se živa vrijednost ili živa veličina sistematski prešućuju – kao da je riječ o nekoj pijačnoj ko-će-više-zagrabiti utrci, pa se isticanje istinskih vrijednosti i najproduktivnijih iskoraka u tome što se zove poetski izraz tretira kao reklamiranje robe konkurentske firme (što bi, naravno, s tržišnog aspekta bilo suludo)“, napisao je svojevremeno o poeziji Muje Musagića nedavno preminuli književni kritičar Željko Grahovac. I to je, nažalost, usud i udes, savremenih bošnjačkih pjesnika.  

Mujo Musagić je od onih, rijetkih pjesnika ponorne vizije koji vide više od savremenika i koji su dublje od njih proniknuli u smisao svoje zbilje. Njegove su pjesničke slike precizne, zbog čega se mogu vrlo lahko vizualno konkretizirati i prevesti na opise izobličenih, dezintegriranih likova svijeta. Dakle, u svakom trenutku možemo izdvojiti i definirati sliku za kojom je pjesnik posegao, a tek potom slijedi razmatranje pojmovnog i smislotvornog potencijala tih slika koje plijene svojom vizualnom snagom, a posebnost, začin dakle, daje im dijaloška dimenzija, iako na prvi pogled djeluju kao monolog, odnosno kao govor upućen nikom i svima istovremeno, govor kojeg ne zanima, eventualni, odgovor ili, bar, eho koji bi odnekud prispio. A eha kao što je u citiranom pasusu Grahovac naznačio nema. Uvjeren sam da bi ga u budućnosti bilo, ako se profesori na katedrama književnosti odluče napustiti koncept proučavanja „društva mrtvih pjesnika“ i odluče se forsirati živu savremenu, aktualnu poetsku riječ. Jer književnost ne postoji isključivo zbog nauka o njoj, a „nauka“ bez nje je besmislena. 

Elemente Musagićeve prepoznatljive poetike, koji su se perfektno posložili u ovom izboru, književni kritičari prepoznavali su i markirali pišući o pojedinačnim knjigama. Tako je svojevremeno Hamid Begić o knjizi U Nigdjezemlji grad Nigdjegrad zabilježio: „Pjesnički lokalitet govori o bivstvovanju u tvrdoći. Život je dobio pozlatu kamena, čula su prividno obamrla, prividno ne daju znaka od sebe, srce se smjestilo u skulpturalno poprsje. Bezosjećajni kipovi svetački hode svijetom, mudro demonstrirajući život. Nigdjezemlja se kod Musagića ne ostvaruje kao obećana zemlja, naprotiv: ona je sušta negacija arkadijskih fikcija.“ 

Kemal Mahmutefendić pišući o knjizi Šta će sad raditi prsti zapaža da se u Musagićevoj poeziji „prepoznati uvjerenje da čovjek, ma koliko se snebivajući i krajnje sumnjajući u sve oko sebe, i u najtežim trenutcima, kada ga sve poništava do krajnjih egzistencijalnih granica, kao što je to bila sarajevska ratna kataklizma, pronalazi u sebi snagu i vjeru da su život i življenje, istovremeno, i sretna i ukleta sila, koja nas, na određen način, sabire ovakve kakvi jesmo, i kojoj se mora vjerovati“. 

Munib Delalić o knjizi Peripatos kraj Miljacke bilježi: „To je knjiga moćnih detalja, s primjernom gustinom asocijativnog sloja, knjiga pjesme koja hoće, kako veli pjesnik, da napiše pjesnika.“ 

Ljubica Ostojić je isticala: „Poetski glas Muje Musagića nije bučan, iritantan, niti efemeran, dapače. U suvremenoj bh. poeziji taj glas je samosvojan, nježan, izrazito lirski, oglašava se samo kad ima što reći, kroz točno probranu i znalački komponiranu poetsku riječ.“ 

Željko Ivanković u recenziji knjige Soba bilježi: „Bože, kad se sjetim koje su sve velike riječi na ovim mjestima i o ovim velikim temama rekli brojni pisci, a Musagić ostaje mirni, tihi, a tako ubojiti i nemilosrdni lirik! Nakon ove knjige vjerujem, Musagić će konačno dobiti svoje mjesto u književnosti svog naroda, jer nakon nje više se neće moći šutjeti. Musagić je i pjesničkim dostignućem, ali i osobenom poetikom u knjizi Soba uspostavio jedan novi standard!“ 

Dakle, iako je Musagićev stvaralački interes i dalje plodno usmjeren na dramu jedinke u pervertiranoj zbilji svakodnevlja koje se ponavlja kao na beskonačnoj pokretnoj traci, čini se da se Ivankovićev kolegijalni krik, poput mnogih drugih, nije daleko čuo, jer pjesnik pripada promenadnim generacijskim, klanovskim i interesnim skupinama: Ali zato pripada poeziji, i ona njemu.