Bio sam u Srebrenici, trinaest godina, pet mjeseci i dvadeset

dana kasnije..., tri stotine trinaest godina, pet mjeseci

i dvadeset dana kasnije..., tri hiljade tri stotine trinaest godina,

pet mjeseci i dvadeset dana kasnije... da vidim, da čujem,

da pitam, da pipnem Ono šta je bilo trinaest godina, pet

mjeseci i dvadeset dana ranije..., Ono što je bilo tri stotine

trinaest godina, pet mjeseci i dvadeset dana ranije..., Ono što je

bilo tri hiljade tri stotine trinaest godina, pet mjeseci i dvadeset

dana ranije... Ali Onome ja pravog imena nisam znao; u jeziku

naroda mog za Ono se još uvijek prave riječi traže, pa tako

nikome nisam znao reći šta sam to tamo tražio, pa nikome

nisam znao reći zašto sam tamo došao, pa nikome nisam znao

reći šta sam to tamo vidjeti trebao.

 

Bio sam u Srebrenici,

a Srebrenice nigdje nije bilo.

 

Pa gdje je ta Srebrenica, kada su se na tamu svikle oči moje,

pitao sam promrzle kaplare, vodnike vodene i zastavnike bez

zastava; pa gdje je ta Srebrenica, pitao sam ljekovite minerale

i suzdržane decembarske vrapce, rijetke; zašto Srebrenica nije

došla, trebala je doći, obećala je doći, govorio sam apokaliptičnim

maglama gustim; da nisu, možda, duboki snjegovi pali, da nije,

možda, u srebreni odšetala vijek pa tamo zaspala za sva vremena;

da je nisu, možda, srebrom okovanu, odveli sa sobom gluhonijemi

kradljivci srebrenih gradova, ili su je, možda, uhode kosmičke

neke, nakon utrnuća zvijezde Kasiofeje, slučajno našli u mulju

skrivenu, tražeći školjke svjetlucave, u rijeci srebrenoj što su rasle,

pa je uznijeli sa sobom u visine moćne?

 

Bio sam u Srebrenici,

a Srebrenica došla nije.

 

Pa gdje je ta Srebrenica, pitao sam poštare, žandare, vodnike

starije, vodnike mlađe, kapetane svih klasa i svih boja, majore

sa škrgama, pukovnike bez škrga, generale izgubljene, generale

poražene; zašto Srebrenica nije došla, pitao sam prodavače

srebrenih brda, kopače grobova, mlinare, šumare, putare, zmijske

careve, vučije kraljeve i glodare, zbunjene ljudskim glasom.

Otišla je, pravdali su se oni svježe naučenom bajkom, otišla je

2

 

pod zemlju, u vatru, u pepeo, u oblake, u vjetar, lađama krilatim;

vidara nigdje nije bilo, a stoljeće se dvadeseto gušilo u dimu

i čirevima bolnim; planine su se otvorile za sunčeve vatrene

pjege, tražile su mjesta gdje će svoju snagu zakopati;

nisu rodile bosanske šljive, jabuke bosanske dozrele nisu,

nije bilo žita, nije bilo kiša i ljeto novo od visokih

vrhova snježnih nije moglo ući u ovaj grad.

 

Bio sam u Srebrenici,

a Srebrenicu vidio nisam.

 

I niko ništa tada vidio nije, i niko ništa tada čuo nije.

Niko se tih dana iz rata vraćao nije, a svi su u rat,

kao u bajku spasonosnu, odlazili; niko se tih dana blizu

našao nije, pa da Planetu pod sobom, Planetu ovu našu

neposlušnu, prljavu, varljivu, smrdljivu, izudara barem

vrbinim štapom, da joj psovkom kosmičkom, kakvom,

uneredi lice zemaljsko, i pošteno da joj kaže: e dosta više

tebe i obećanja tvojih lažnih, ili se oko sebe okreći, pošteno

i bez stida, ili Suncu priznaj da si grijeha puna, da ne

možeš više, da si mnogo stara, da si umorna mnogo,

pa neka te ono nekoj drugoj, potrošenoj, pokloni zvijezdi.

 

Bio sam u Srebrenici,

a Srebrenica me vidjela nije.

 

A srebreni su se vodopadi tih dana prelijevali raskošno

po vrtovima kraljevskim i carskim, pa od svjetlosti

jake oslijepiše, u jednom času, pisari povijesti ljudske

i od tvorca svog okrenuše glave. I svi stražari budni

u riznicama carskim u jednom času zaboraviše kako

izgleda ljudsko lice, pa čeone kosti, pa oči, uši i govor

ljudski baciše vodozemnim psima.

 

U uredima visokih predstavnika, u komesarijatima

namirisanim, zaduženim za red i zakone planetarne,

ljeto se toplo slavilo, a po anđeoskim otocima vino se

zlatno pilo i smokve su se prezrele jele. Ponapijaše

se mudre glave i šarene generalske epolete, u prahu

srebrenom; u grčko-rimskom stilu kolo se krvavo igralo,

pet punih dana i pet punih noći, a opet – niko ništa nije

čuo i niko ništa vidio nije, pa mi zato niko i ne zna reći

kuda je to tih dana otišla Srebrenica.

 

3

 

 

Sklonili su se mravi i skakavci, sklonili su se stooki sokolovi,

brbljivi zrikavci i vidoviti žapci, sklonili su se mjesec i sunce,

oblaci i vjetrovi su stali, potoci nisu tekli; niko ništa vidio nije,

niko ništa čuo nije, samo su trave rasle, sasvim nove trave,

i ruže jerihonske,

i ruže jerihonske.

 

Još samo da kiša dobra padne,

još samo da kiša dobra padne...

 

Bio sam u Srebrenici poslije trinaest godina, pet mjeseci

i dvadeset dana, poslije tri stotine trinaest godina, pet mjeseci

i dvadeset dana, poslije tri hiljade tri stotine trinaest godina,

pet mjeseci i dvadeset dana, a Srebrenice nije bilo,

a Srebrenica nije došla, samo su rasle sasvim nove trave

i ruže jerihonske

i ruže jerihonske.