Dana 29. augusta, Evropski sud za ljudska prava (ECHR) donio je značajnu odluku protiv države Bosne i Hercegovine, presuđujući većinom od 6-1 da ustav zemlje i njezin dominantni etnički sistem podjele vlasti grubo krše osnovna prava na ravnopravnu demokratsku zastupljenost. Konkretno, sud je presudio da je Ustav Bosne i Hercegovine nepravedno ograničio pravo da biraju i budu birani za velike dijelove stanovništva kroz "kombinaciju teritorijalnih i etničkih zahtjeva" koji su zajedno predstavljali "diskriminatorno postupanje".

Ustav BiH je čudna stvar. To nije samostalan društveni ugovor, već Aneks IV Daytonskog sporazuma napisan uz posredovanje SAD-a kojim je okončan rat u Bosni (1992.-1995.). Kao pododjeljak međunarodnog ugovora, Daytonski ustav zapravo je primirje operacionalizirano kao složeni sistem podjele vlasti između tri najveće etničke skupine u zemlji: Bošnjaka, Srba i Hrvata. Kao takav, ustav je uvijek bio duboko isprepleten u odnosima zemlje s Washingtonom i s međunarodnim zvaničnicima koji do danas imaju ogromne administrativne ovlasti u Bosni.

Nakon genocida u Bosni, ovi “konstitutivni narodi” (kako ih Ustav naziva) temelje svoj (gotovo) monopol na političkom predstavljanju na šarenilo etnički homogenih enklava u kojima sada živi većina pripadnika triju konstitutivnih jedinica. Kao takav, da biste bili izabrani na ključne pozicije u Bosni – kao što je državno Predsjedništvo ili gornji dom parlamenta, Dom naroda – nije dovoljno samo biti Bošnjak, Srbin ili Hrvat. Mora se biti i Bošnjak, Srbin ili Hrvat koji živi u (super)većinskom bošnjačkom, srpskom ili hrvatskom dijelu zemlje. Svi oni izvan ovog aranžmana zapravo su lišeni prava glasa.

Ovo nije bio prvi put da su dijelovi bosanskog ustava oboreni od strane suda. Evropski sud za ljudska prava presudio je slično 2009., 2014., 2016. i 2020. godine, ali njegova najnovija odluka, presuda u slučaju Kovačević, daleko je najoštrija od svih.

Prethodne odluke bile su usredotočene na specifične diskriminatorne aspekte ustavnog poretka zemlje - npr. nemogućnost manjinskih skupina da se kandidiraju za tročlano predsjedništvo zemlje. Slaven Kovačević, savjetnik člana državnog Predsjedništva iz reda Hrvata, međutim, tvrdio je šire da je cjelokupni bosanski ustavni režim bio “etnokracija” koja je prava na sudjelovanje i predstavljanje u demokratskom procesu učinila ovisnom o etničkoj pripadnosti i prebivalištu.

Sud je u velikoj mjeri prihvatio tvrdnju i presudio da je Bosna dužna izmijeniti svoj ustav tako da čak i ako se "sistem etničke zastupljenosti zadrži u nekom obliku, on bi trebao biti sekundaran u odnosu na političku zastupljenost", to jest univerzalni, neetnički konstituirano pravo na sudjelovanje u izbornom procesu.

Nikada Evropski sud za ljudska prava nije presudio tako hrabro, zapravo srušivši cijeli ustavni režim zemlje. Što je još nevjerojatnije, odluka predstavlja direktan šamar Bidenovoj administraciji, koja je još u aprilu ove godine potrošila značajan diplomatski kapital kako bi dodatno učvrstila sektaški ustavni poredak u Bosni.

Trenutno je onima koji ne pripadaju niti se identificiraju s bilo kojom konstitutivnom skupinom - ili onima koji pripadaju, ali ne žive u odgovarajućim regijama s etničkom većinom - zabranjeno kandidirati se za položaj ako se nalaze u pogrešnom području. Prema procjeni Human Rights Watcha iz 2019. godine, rezultat je bio da je za “400.000 bosanskih državljana—ili 12 posto stanovništva zemlje—bilo zabranjeno kandidirati se za predsjednika svoje zemlje ili za gornji dom nacionalnog parlamenta zbog svoje vjere, etničke pripadnosti ili mjesta gdje žive.”

Ovo je očito nepravedna situacija—i neodrživa. No unatoč prošlim odlukama Evropskog suda za ljudska prava, vrlo je malo učinjeno po tom pitanju. Bizarno, na vrhu cijelog ovog sistema sjedi međunarodni zvaničnik, visoki predstavnik Christian Schmidt, koji uživa velike ovlasti koje mu dopuštaju da jednostrano mijenja zakone zemlje—pa čak i ustave entiteta, dviju primarnih administrativnih jedinica duž kojih je Bosna podijeljena. Ali ni Schmidt ni njegov prethodnik nisu odlučili upotrijebiti svoje "bonske ovlasti" za provedbu bilo kojeg aspekta presuda Evropskog suda za ljudska prava, unatoč tome što je od prve odluke suda prošlo gotovo desetljeće i pol.

Što je još gore, u noći 2. oktobra 2022. godine, nekoliko minuta nakon zatvaranja birališta na posljednjim općim izborima u Bosni, Schmidt je iskoristio svoje bonske ovlasti kako bi značajno izmijenio izborni zakon i ustav bosanskog entiteta Federacija BiH kako bi dodatno produbio sektaške odredbe u zemlji. Schmidt je tvrdio da deblokira zamršeni proces formiranja vlasti. Ali ubrzo je postalo očito da ga je samo dodatno zamrsio u korist tvrdokornih hrvatskih nacionalista nakon agresivne, višegodišnje kampanje lobiranja susjedne Hrvatske da se navedene promjene ostvare. Do aprila 2023. Schmidt je bio prisiljen izmijeniti vlastite amandmane na izborni zakon i suspendirati ustav entiteta Federacije – uključujući svoje izvorne izmjene – samo da bi formirao vladu.

Zagovornici građanskih prava bili su ogorčeni. Visoki predstavnik, uz izričitu podršku Sjedinjenih Američkih Država i Ujedinjenog Kraljevstva, bavio se vanrednim (post)izbornim inženjeringom dok je istovremeno ignorirao odluke najvišeg suda kontinenta, čije su presude imale prednost nad svim zakonima BiH, prema članku 2.2. vlastitog ustava zemlje.

Krug 99, najistaknutija organizacija za građanska prava u Bosni, sažela je javni bijes na suptilan, osuđujući način: “Postavlja se pitanje stvarne namjere Ureda visokog predstavnika i samog visokog predstavnika što se tiče [Bosne] kao države ravnopravnih građana.”

Američkim zvaničnicima ne sviđa se ova linija argumenata. Kažu da je na Bosancima “kompromis” i nacrt novog ustava. No, kao što je Evropski sud za ljudska prava primijetio, postojeći režim je kategorički nepravedan i neliberalan – a oni koji od njega imaju koristi nemaju poticaja pristati na otvoreniji i konkurentniji sistem. A oni koji trenutno imaju najbolje rezultate u tom sistemu su tvrdokorni srpski i hrvatski nacionalistički elementi koji su i orkestrirali bosanski rat.

Boje se da će usvajanje pluralističkog, liberalnog parlamentarnog sistema rezultirati njihovim gubitkom kroz demokratski proces ekspanzivne sektaške autonomije koju su osvojili kroz zločine protiv čovječnosti koje su počinili 1990-ih. Autonomije koje su, zauzvrat, omogućile Zagrebu i Beogradu da ugroze gotovo sve racionalne procese upravljanja u zemlji i pretvore Bosnu u pravi “kondominij Srbije i Hrvatske, što su nacionalisti uvijek [željeli] tokom rata. ”

Kao rezultat toga, Bosanci se sve više osjećaju zakinutim od strane Bidenove administracije, čiji su izbor pozdravili kao historijsku priliku za demokratsku obnovu zemlje. Daleko od toga da ispuni predsjednikovo obećanje da će odbranu demokratije tretirati kao "definirajući izazov našeg vremena", u Bosni se američka administracija usredsredila na sektašku oligarhiju. Nakon što je sadržaj odluke ECHR-a dospio u javnost, Kovačević je čak optužio bivšeg američkog izaslanika za “izbornu reformu” (i još uvijek zvaničnika State Departmenta) Matthewa Palmera da mu je kazao: “Vi Bosanci i Hercegovci ste ipak Balkanci. Demokratija nije za vas.”

Bijela kuća ne može imati oboje. Ako je obrana demokratije odlučujući izazov našeg vremena, onda se presude ECHR-a protiv Bosne i Hercegovine moraju provesti. To znači da Sjedinjene Države moraju pomoći građanima Bosne u reformi ustava koji su izradile i koje su im pomogle nametnuti 1995. godine, a koji je mnogima uskratio osnovna prava na sudjelovanje i predstavljanje u demokratskom procesu.

Ako bosanski zvaničnici odbiju uključiti se u proces u dobroj vjeri, tada bi SAD trebao proširiti svoj trenutni režim sankcija protiv bosanskih čelnika i raditi sa Tužiteljstvom na podizanju krivičnih prijava protiv onih koji opstruiraju proces, za što već postoji odgovarajuća pravna arhitektura.

Ako ni to ne pomogne, tada bi SAD trebale jasno dati do znanja da više ne smatraju nijednu od relevantnih bosanskohercegovačkih vlasti legitimnim predstavnicima bosanske države ili građana te da će SAD potaknuti EU da također obustavi svu pomoć dok se ne okonča ustavni proces u skladu s presudama ECHR-a. Istovremeno, Sjedinjene Države trebale bi saopćiti Zagrebu i Beogradu da njihovo uključivanje u ustavni proces Bosne nije ni potrebno ni dobrodošlo, te da će nepoštivanje suvereniteta demokratskog procesa u zemlji rezultirati ozbiljnim smanjenjem diplomatskih veza.

Bidenova administracija je svoje demokratske agremane i predanost vladavini prava učinila svojim prepoznatljivim motivom unutarnje i vanjske politike. U Bosni je drsko izdala i jedno i drugo. Presuda ECHR-a u slučaju Kovačević je prilika da se resetiraju i izgledi za reformu bosanskog ustava i uključivanje Amerike u njih.